Naslov
Povjesničari koji proriču unatrag i povjesničari koji pišu buduću povijest
(Historians who foretell backwards and historians who write future history)

Autori
Tuđman, Miroslav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Dr. Franjo Tuđman u okviru hrvatske historiografije

Urednik/ci
Herman Kaurić, Vijoleta

Izdavač
Hrvatski institut za povijest

Grad
Zagreb

Godina
2011

Raspon stranica
59-77

ISBN
978-953-6324-99-6

Ključne riječi
povijesno znanje, povijesna znanost, povjesničari, politička paradigma, kraj povijesti, Hrvatska, nacija, međunarodni poredak
(historical knowledge, historical science, historians, political paradigm, end of history, Croatia, nation, international order)

Sažetak
Odgovor na pitanje o poimanju prirode i uloge povijesnog znanja i povijesne znanosti može pojasniti zašto je povjesničar dr. Franjo Tuđman iz dugogodišnje potpune izolacije mogao u godinu dana doći na čelo stranke i države (1989./1990) i ostvariti ono čemu su generacije težile a nisu uspjele postići. Odnosno, odgovor može pokazati koliko je poznavanje povijesti, te koje je povijesno znanje, bilo presudno za stvaranje hrvatske države i vođenje državne politike. U radu se analiziraju obrasci po kojima se organizira i funkcionira javno i povijesno znanje. Ono što je presudno za funkcioniranje vladajuće političke paradigme koja oblikuje javno znanje, jest da ona ne raspravlja i ne priznaje postojanje i funkcioniranje anomalija i "nepravilnosti" u zbilji. Kada bi bila u stanju riješiti anomalije koje proizvodi, ili nepravilnosti s kojima je suočena, vladajuća bi politička elita raspravljala o meritumu stvari. Nespremna na raspravu o sadržaju problema vladajuća dogma nastoji eliminirati protivnike, tj. „revizioniste“, iz javnoga prostora služeći se različitim metodama i tehnikama propagande i informacijskog rata, te kaznenog progona i fizičkih eliminacija. Analizom političkih odrednica "traljave znanosti" i političke sudbine "revizionista" i njihovih djela, možemo prepoznati dva potpuno oprečna pristupa istraživanju povijesnih događaja, te dva oprečna poimanja smisla povijesnih istraživanja i zadaća povijesnog znanja. Upravo te razlike u metodologiji istraživanja povijesnih događaja mijenjaju ne samo predmet istraživanja nego i prirodu povijesnog znanja. Povjesničari koji iz sadašnjosti gledaju u prošlost, doživljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost kao niz zakonitih, jedino mogućih i logičkih zbivanja. Za njih je, u pravilu povijest niz događaja i zbivanja, koja jedva da su se mogla i dogoditi s drukčijim ishodom. Oni akteri koji u tim zbivanjima nisu uspjeli ostvariti svoje mogućnosti, ti su sporedne ličnosti sa sporednim ulogama u povijesti. Povjesničari koji događaje prosuđuju gledajući ih iz prošlosti u budućnost, događaje prosuđuju kao radnju, kao proces, u kojem je sadašnjost "ukupnost čitavog niza jednako vjerojatnih mogućnosti". Takav pogled na povijest, kao na niz zbivanja, odnosno kao na otvoreni proces i radnje koje se odigravaju u vremenu, ima za posljedicu i dvije potpuno različite "uporabe" povijesnih znanja. Za one koji na povijest gledaju kao na niz zbivanja koja su se dogodila zato što je to bilo jedino moguće, a nije se ostvarilo ono što je bilo efemerno, za njih je povijest završena pri-povijest. A budućnost će biti jednako tako određena logikom povijesnih "zakonitosti" a ne prevagom neke od niza vjerojatnih mogućnosti. Za one povjesničare koji na povijest gledaju kao na radnju i učinke aktera koji pokušavaju ostvariti svoje šanse, povijest je neiscrpno vrelo primjera iskorištenih i propuštenih šansi. Za njih je povijest znanje za akciju i za oblikovanje budućnosti. Iz povijesti se može naučiti koje greške se ne smiju ponavljati, te kada se i u kojim okolnostima mogućnosti mogu ostvariti. Povjesničar dr. Franjo Tuđman nije polazio od teorijskih postulata "velikih ideja", on je polazio od povijesti kao događajnice, kao 'bivstvujuće stvarnosti svijeta, tj. kao prošle i sadašnje zbilje, ili minule dogodovštine i trajne događajnice (res gestae)'. Zato nije mogao prihvatiti "nepravilnosti" i "anomalije" vladajućih političkih elita i „traljave znanosti“, o kojima teoretici velikih ideja nisu željeli voditi računa. Istražujući uzroke i razloge nefunkcioniranja višenacionalnih država, a vodeći interesa o svom hrvatskom narodu, došao je do povijesnih postavki i kriterija prema kojima je ocjenjivao povijest svih višenacionalnih država i sudbine svih malih naroda u Europi. Te su spoznaje za njega bile znanje za akciju, za oblikovanuje budućnosti Hrvatske u kontekstu povijesnih promjena u Europi koncem dvadesetog stoljeća.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Informacijske i komunikacijske znanosti, Povijest

POVEZANOST RADA