Naslov
Wagnerova metoda u liječenju nejednakosti donjih udova
(Wagner's method in the treatment of the lower limb length inequality)

Autori
Baretić (Šimek), Maja.

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad

Fakultet
Medicinski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
14.07

Godina
1995

Stranica
35

Mentor
Antičević, Darko

Ključne riječi
Wagnerova metoda; produljenje nogu; elongacija
(Wager method; leg lengthening; elongation)

Sažetak
U promatranoj skupini od 42 pacijenta operiranih unutar 10 godina izvršeno je 48 elongacija proučavana je etiologija, dobna i spolna struktura pacijenta. Izdvojene su operacije koje su prethodile Wagnerovoj. Uspješnost operativnog zahvata vrednovana je promatranjem pre- i postoperativnog skraćenja, elongacija te komplikacija i njihovih terapija. Etiološki uzrok skraćenja je u 60% slučajeva kongenitalan (iščašenje kuka, skraćenje femura i tibija, coxa vara, mb. Ollier, hemihipertrofija, hondrodistrofija). U 14% slučajeva radilo se o traumama (u principu frakture femura) a u 12% slučajeva uzrok je bio poliomijelitis. U 9% slučajeva radilo se o infekcijama (septički artritis kuka ili koljena) te u 5% slučajeva uzroci su bili neurološki (myelomeningocoela i flakcidne pareze kao posljedice gnojnog meningitisa). Srednja dob pacijenata za vrijeme operacije bila je 15 godina i 2 mjeseca, a varirala je od 5 do 43 godine. Udio ženskih i muških pacijenata je podjednak. Prije Wagnerove metode operirano je 60% pacijenata i to stimulacijom epifiza 20%, elongacijom Ahilove tetive 20%, korektivnom osteotomijom 16%, posttraumatskom osteosintezom 12%, operativnom repozicijom kuka 10%, transpozicijom trohantera 10%, osteotomijom pelvisa Chiari 6% i elongacijom Ilizarovom metodom 6%. Operiranih femura bilo je 80% a tibija 20%. Omjer operirane lijeve i desne strane je podjednak. Preoperativno skraćenje na jednoj kosti variralo je od 2, 5 - 11 cm, a srednje je iznosilo 5, 4 cm. Elongacija je varirala od 2, 5 - 9 cm, a srednja elongacija iznosila je 4, 7 cm. Postoperativno skraćenje na jednoj kosti variralo je od 0, 1 - 7 cm, a srednje postoperativno skraćene iznosilo je 0, 7 cm. Pacijenti su nosili distraktor od 1, 5 - 14 mjeseci. Srednje vrijeme nošenja distraktora bilo je 5, 5 mjeseci. Kod 50% pacijenata nakon operacije izvršena je AO osteosinteza. Polovini od njih rađena je spongioplastika. Ostalih 50% nosili su distraktor kao vanjski fiksator do završetka stvaranja kalusa. Komplikacije su ustanovljene kod 57% pacijenata. Najčešće su kontrakture (35%), infekcije (35%), frakture (12%), hipotrofije muskulature (12%). Rjeđe su pseudoartroze (3%) te pojačano stvaranje kalusa za vrijeme elongacije (3%). Terapija komplikacija u 30% slučajeva je bila operativna (elongacija mm.flexori geni, faciotomia fosseae popliteae, elongacija Ahilove tetive, osteotomija post fract., osteosinteza i spongioplastika pseudoartroze). Ostalih 70% pacijenata liječeno je antibioticima, fizikalnom th. te korekcijom kontrakture u sadrenom zavoju.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA