Naslov
The Iron Age at Kvarner Region
(Željezno doba na Kvarneru)

Autori
Blečić Kavur, Martina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofska fakulteta

Mjesto
Ljubljana

Datum
02.12

Godina
2010

Stranica
677

Mentor
Akad. red. prof. Biba Teržan

Ključne riječi
Kvarner; Kasnobrončano i željezno doba; materijalna i duhovna kultura

Sažetak
Zemljopisno dakle, od Podvelebita pa do istočne obale Istre, i od Kastavštine pa do ulaza u Kvarnerić (linija Lošinj – Novalja) prostire se kvarnerski bazen koji prirodno ne predstavlja čvrsto homogeno područje, jer to nije niti moguće! To je heterogeni prostor koji se poput lagune rasplinjava na svojim krajevima i stapa s drugim, susjednim ekološkim i kulturološkim miljeima (Sl. 1-2). No, on se ipak ponašao i djelovao koherentno i kohezivno, dakle kao značenjsko smisleno zaokružena cjelina u svim svojim prirodnim i antropogenim očitovanjima. S obzirom na prikupljeni uzorak i postignutu razinu relevantnog iščitavanja ljudskog djelovanja u tome prostoru nije moguće preciznije odrediti im razloge takva nastajanja. Ali, jasno je svakako da ono nije bilo samo prisutno u vremenu opasnosti i neprilika, već blagostanja i prosperiteta, ljudskog kreativnog napora, kada su proizvodnja i stvaralaštvo, razmjena i trgovina, uvjetovane razvijenom ideološkom i religioznom misli, aktivno i recipročno razvijali specifične mjesne oblike i odnose ponašanje. Sasvim logično, namjerna je pak i učestala, odnosno sve učestalija, potrošnja, te paralelna akumulacija dobara i/ili bogatstava uvjetovala diskriminaciju, odnosno hijerarhizacija mjesta, zajednica i napokon pojedinaca. Naselja koja su zastupljena na prostoru Kvarnera većinom su gradinska i samo manjim brojem priobalna. Među njima posebnu su važnost imala ona većih razmjera koja su se i formirala u tzv. središta. Tu možemo ubrojiti naselja u Rijeci, Bakru, Krku, Baški, Senju, Sv. Jurju i posebno Osoru. Iako možemo pratiti kontinuitet njihova naseljavanja od kasnog brončanog doba, najviše ih se ipak formira s početkom željeznoga doba, odnosno negdje u 10. stoljeću. Budući da je ovdje mahom riječ o značajnijim položajima, većina ih je kontinuirano bila poseljavana sve do kraja željeznoga doba. Uz naselja, ponajviše uz njihove ulaze i prilazne putove, bile su smještene nekropole. Prema sadašnjem stanju istraženosti možemo razlikovati nekropole na ravnom i nekropole pod tumulima, kod kojih opet razlikujemo pogrebne običaje skeletnim i spaljivanim načinom pokopavanja. Smatralo se kako je na čitavom prostoru Kvarnera prevladavao skeletni način pokopavanja pod tumulima i to najčešće zgrčenog položaja u kamenim škrinjama koji je kontinuirano, gotovo nepromijenjen, bio prisutan od kasnog brončanog doba pa sve do sutona prapovijesti. Među najznačajnijim primjerima valja navesti tumule u Šuli, osorski tumul kod Sv. Marije na groblju, tumule na Gromačici i Klaćenici, a na isti je način bila prakticirana i nekropola u Dabovim stanovima na Novalji, kao i brojni drugi manji i najčešće uništeni tumuli na čitavoj regiji. Međutim, o pokopavanju spaljivanjem vrlo se malo znalo i uglavnom se kao jedini takav poznati primjer navodila nekropola pod tumulima na Garici (Majnarić-Pandžić 2003: 42, K.), kojoj se pridodavala i uništena kasnobrončanodobna nekropola na Kastvu. Ipak, novija istraživanja potvrđuju kako spaljivanje pokojnika nije bio tako rijedak ili pojedinačni ritual, pa se izdvajaju tumuli iz Stolniča, tumuli iz Sužana, Velog Kaslira i Batova na Krku, nekoliko tumula iz Srema kod Beleja na otoku Cresu (Marchesetti 1924: 140 ; Starac 2002), te vjerojatno tumuli kasnog brončanog doba iz Grižana. Valja im, međutim, pridružiti i paljevinske grobove iz nekropola Krka i osorske Kavanele (Marchesetti 1924: 141), a poseban prilog poznavanju pokopavanja tim ritualom pružiti će recentni nalaz nekropole na ravnome s paljevinskim ukopima iz Osora kod crkve sv. Petra. Nadalje, određena promjena uočava se i od kraja 7. i početka 6. stoljeća kada se pojavljuju nova skeletna groblja, od kojih su najistaknutije one na Kastavu i Grobniku, uz nekropole u Rijeci, Bakru, Krku, pa napokon i u samome Osoru na Kavaneli. Tako možemo zaključiti kako se na kvarnerskom priobalnom i otočnom dijelu običaj pokopavanja pokojnika vršio dvojako, i inhumacijom i incineracijom, sve do mlađeg željeznog doba kada je prevladao skeletni ispruženi način pokopavanja (Sl. 280). Istraženi je broj nekropola kao i pojedinačnih tumula uopće, znatno manji u odnosu na susjedna područja, pogotovo kada su čuvene velike i bogate nekropole Istre, Liburnije ili Japodije u pitanju. No, već i tako malim udjelom svjedoče o naoko skromnim, a zapravo bogatstvom različitim i razmjerno strukturiranim i hijerarhiziranim zajednicama koje su ondje obitavale. Da je tomu moglo biti tako pokazali su segmenti do nas pristigle materijalne građe kao kulture, odnosno njihovo jasno tipološko definiranje i grupiranje, pojedine serijacije te okvirno, a transparentno i ne konačno, prostorno i kronološko rasprostiranje. Naime, materijalna kultura je oboje ; preduvjet za antropogeno djelovanje i rezultat njegova djelovanja. Obnavljanje i transformacija arheološkog koda stvara povijesnu spoznaju o različitim socijalnim odnosima koji se neprestano sklapaju i reproduciraju (Barrett 1989: 305), naravno u određenom sustavu simbola. Različitost pak mjesne materijalne građe čini područje posebnim i jedinstvenim u univerzalnom krugu proizvodnje, optjecaja i pohrane, a njezina simbolička vrijednost svakako postaje kompleksna i višeslojna. Razumijevanje namjene i svrhe simbola, odnosno njihove uloge i uporabe, moguće je razmatrati na dva načina semiologije ; i to u formi semiologije komunikacije kao i u formi semiologije reprezentacije (Herzfield 1992: 16). Tako je simbol instrument međuljudske komunikacije, kao što je zapravo i supstitut čija zamjena je ispred svega kognitivna. Uz pomoću oba koncepta možemo tumačiti preostalu nam i arheološki tretiranu građu. Naime, upravo su lokalizmi ti koji komunikacijom i reprezentacijom simboličkog sustava stvaraju cjelokupan model i simetrije, kao što je to razumijevao John Barrett (1989: 313). Navedeno su nalazi prikupljene građe, premda nejasnih, nepreciznih ili nepostojećih konteksta, za područje Kvarnera nedvojbeno pokazali čime su istovremeno predodredili i njihovo kritičko sagledavanje kako u prostoru tako i u vremenu, i to reklo bi se novoarheološki argumentum ad argumentum. Poznato je kako nedovršeni pohranjeni predmeti pokazuju da su cirkulirali kao predmeti, a da pri tomu nisu bili korišteni. Svoj su simbolički značaj, dakle, najvjerojatnije imali u lokalnoj cirkulaciji razmjene darova (Bradley 1998: 36-42, 135-150 ; Gosden, Marschall 1999). Zapravo, fenomen se kao takav očituje u regionalnoj tipološkoj različitosti, uz povremeno prisustvo isključivo uvoženih ili tzv. egzotičnih predmeta. Već od kasnog brončanog doba pa do stupanja na snagu Augustovih administrativnih dekreta, zajednice koje su nastanjivale prostor Kvarnera razvijale su svoj vlastiti prepoznatljivi stil u izradbi pojedinih predmeta, bili oni dovršeni ili ne- dovršeni. Ne tako rijetko bili su oplemenjeni i egzotičnim predmetima kao što nam to sugeriraju staklena zrna, koštane perle ili famozna jantarna zrna, tijekom čitavog milenija - posebno ona tipa Tyrins i Allumiere iz otoka Krka i Paga ili ona s fibula tipa Osor (Sl. 277 ; 280). Neupitno istupa i isključivo uvožena roba kao što su dijelovi pojedine vojne opreme, npr. mač tipa Naue II iz Sužana ili ilirska kaciga iz Belog, okov pojasne kopče tipa Bela Cerkev iz Grobnika, simpoziastički i banketarski servisi ili luksuzna keramika iz Rijeke, Krka i Osora, te svakako Dama iz Čikata, kao i mnoga druga (Sl. 280), a koja dobrim dijelom odgovara poznatim ansamblima nalaza iz Nezakcija. Ti predmeti stoga izdvajaju pojedina mjesta u kvarnerskom ambijentu i samim time njihove korisnike kao individue koji opet, na taj način, reprezentiraju svoju užu i širu zajednicu. Kvantitetom i različitošću takvih predmeta izdvajaju se za sada područje Rijeke, s gravitiranim Kastvom, Grobnikom i Bakrom, područje Krka i Baške, s gravitiranim crikveničkim i senjskim prostorom, odnosno područje Osora s otočnim arhipelagom. Na zapadnoj strani posebnu ulogu morao je imati Nezakcij. Nadalje, ako od svih tih predmeta pobliže sagledavamo nošnju i definiramo je njezinim atributima kao: 1. ukrasa odjeće i tijela (nakit), 2. alata kao dekoracije, te 3. vojne opreme (Barrett 1989: 314), tada nam ona pokazuje različite statuse i odnose između njihovih nositelja, tj. imatelja, pa čak i na uzorku kakvog su pružila nalazišta kvarnerskog bazena. Tipološki i kronološki oslonac analiziranja i kulturno-povijesnog interpretiranja građe upravo predstavlja atribut ukrasa odjeće i tijela, ponajviše igala, fibula i privjesaka. Oni nam izričito ukazuju na tako izgrađeni značenjski i simbolički sistem ; samosvojno i jedinstveno, naspram importiranog i nadregionalnog (Sl. 33 ; 42 ; 45 ; 57 ; 78 ; 92 ; 94 ; 109 ; 111 ; 135 ; 224 ; 225 ; 244 ; 253 ; 262 ; 277 ; 278 ; 280). Naravno, pri tomu uvijek treba imati na umu kako su rubna područja bili pod utjecajima, odnosno intenzivnijim prožimanjima sa susjednim kulturnim skupinama, što je kvarnerska građa u odnosu sjever-jug, istok-zapad sasvim decidirano pokazala bilo u kasnom brončanom dobu, bilo tijekom čitavog željeznog doba, kako nalazima mjesne građe, tako i u odabiru preuzimanja građe nadregionalnog karaktera (Sl. 277 ; 278 ; 280). Zbog toga je učestalija npr. prisutnost kontinentalnih utjecaja KPŽ, zatim japodske ili notranjske kao i viničke skupine na sjevernom dijelu Kvarnera i Podvelebita, odnosno liburnske na otoku Pagu i Rabu, te posebno italskih i istarske na području Cresa-Lošinja. No, rasporedom u vremenskoj distanci, a sukladno nadregionalnim i regionalnim kriterijima njihova vrednovanja, tipološki klasificirane igle i fibule svjedoče o nepobitnom razvojnom kontinuitetu i povezanosti zajednica na Kvarneru, kao i o brojnim nesuglasjima koje takva sinkrona i diakrona perspektiva kreira (Sl. 277 ; 278 ; 279 ; 280). Zbog toga se čini malo vjerojatnim da je Kvarner ikada bio integralnim dijelom liburnske skupine, što je pokušaj izdvajanja tzv. podvelebitske grupe kasnog brončanog doba (Majnarić-Pandžić 1998: 160) iz ostalog dijela Liburnije već suptilno i logično ispostavio. To svakako ne znači da se u pojedinim političko-privrednim okolnostima otočni dio Kvarnera nije mogao naći pod nominalnom kontrolom Liburna, upravo kao što je i priobalni dio mogao biti u određenim razmjerima pod vlašću Japoda. Potom, alatke kao ukrasi ili sastavni dio nošnje iznimno su rijetka pojava na kvarnerskim nalazištima. Izdvajaju se jedino ulomci britve i srpa iz Garice koji, nažalost, ne omogućuju nikakvu daljnju interpretaciju. I konačno, vojna je oprema znatno brojnije zastupljena, kako u odnosu na drugu građu tako i u odnosu na starije studijske sinteze toga područja. Uz određene kontekste njihova nalaženja u vremenskom slijedu pojavljivanja, pruža stoga mogućnost interpretacije i reinterpretacije pri analiziranju formativnih procesa struktura i statusa određenih grupacija. Na to posebno upozoravaju nalazi mačeva iz Sužana, Kastva i Grižana, te Gromačice, odnosno nalazi kaciga iz Krka, Belog i Osora, te možda (sfinga) iz Kastva (Sl. 280). Svakako oni nisu nužno povezani uz postojanje vojničkog/ratničkog sloja ili aristokracije, ako znamo da mač ne obilježava nužno ratnika, ali ratnik može nositi mač (Barrett 1989: 314), i ako pojedine njihove tipove razumijevamo kao nadregionalnu pojavu prihvaćenog trenda. Budući da upravo ti predmeti mogu biti proizvađani i korišteni za dar, u tzv. razmjeni darova, i/ili kao poseban amblem simboličkog naboja, najčešće se izdvajaju u ritualnoj praksi namjene, načina i svrhe njihova deponiranja koju mi opažamo (Bradley 1998: 80-85 ; Budd, Taylor 1995: 138-141), a koja nije nužno imanentna samo ostavama (Hansen 1994 ; Teržan ur. 1996). Zato primjerom istupaju mačevi iz Sužana, Kastva i Gromačice kao grobni prilozi i svi namjerno (ritualizirano) oštećeni ; polomljeni, savijani ili fragmentirani. Jednako tako, poseban se obred prepoznaje na negovskim kacigama iz Krka i Osora, dok sfinga iz Kastva sugerira na određeni koncept pars pro toto, a ilirska pak kaciga iz Belog na koncept ex voto. Ni u ovome slučaju ne možemo ne prisjetiti se srodnih nalaza iz Nezakcija, pa se tako i ondje uočava namjerno fragmentiranje vojne opreme, simpoziastičkh servisa i sl. Racionalnim poimanjem znamo da je veza između materijalnih nalaza, tj. dobara, i funkcionalne nužnosti društvenog sustava uzročna. Odnos ljudi i predmeta u krugu reprodukcije obnavlja oba odnosa, i ona između ljudi i ona između stvari, pa je stoga djelovanje ljudi na predmete, istovrijedno djelovanju između ljudi (Barrett 1989: 306-307 ; Godelier 1999: 10-15 ; Sahlins 1999: 227-284 ; Gosden, Marshall 1999: 172-177). Razmišljajući na taj način predočeni krajnje krnji simboli tih uzročno posljedičnih procesa ljudskog djelovanja na prostoru Kvarnera ukazuju na moguće viđenje strukture društva. Naime, kako je rečeno, taj prostor se ponaša kao laguna s otočnim arhipelagom koji je najdublje uvučen u europsko kopno. Tu su prijelazi prema sjevernijim alpskim područjima, koji raspolažu brojnim resursima i dobrima, najlakši, kao što su i oni prema italskom i panonskom prostoru najniži i najbrži. Otočna skupina, između sebe dobro povezana kratkim morskim pravcima, nadovezuje se kao „most“ koji pruža izravan izlaz na otvoreno more. Vanjskim je plovnim putom uspijevala vršiti nadzor nad morskim komunikacijama prilikom pacificiranih razmjena i trgovanja, ali i za militantnog očuvanja vlastitog integriteta u odnosu na kopno, baš kao što je to bilo osigurano „plovnim putom“ Justinijanove rekonkviste. Osim toga, na vanjskim su stranama otoka, u povoljnim uvalama uz podosta pitke vode, prehrambenih namirnica i drva, stvarana utočišta morskih križišta ili postaja - trgovačkih emporija ; mjesta dopreme, pretovara, te napokon same prodaje i trgovanja, kao i najrazličitijih oblika razmjene. Kao takva omogućila su da se ondje formiraju i organiziraju privredni i drugi lokalni moćnici, odličnici različitih profila, tzv. aristokracija vodećih društvenih struktura. Društvo koje je tako strukturirano neminovno je razvijalo različite međudruštvene „diplomatske“ odnose koji su temeljili na vlastitom htijenju baš kao i na obligaciji, i koji su se morali razlikovati od modela uobičajene razmjene i trgovanja temeljenog isključivo na dobiti (Knapp 1993: 338-339). Tomu je svakako najviše pogodovala i do nas, misli se, kumovala ceremonijalna razmjena darova, koja je obnašala posebne sociološke i ideološke razmjere (Mauss 1996: 9-157 ; Godelier 1999 ; Sahlins 1999). Razmjena darova nije dakle bila uobičajena i samo razmjena, ona je zahtijevala i mijenjala se od materijalnog simbola autoriteta do socijalne obligacije, a ujedno je vršila transfer, i tako recipročnost, optjecaja autoritativnog i obligativnog sudionika (Mauss 1996 ; Godelier 1999: 6, 10, 44-48 ; Barrett 1989: 307-308). Možemo li i u našem primjeru dar razumijevati kao „totalnu uslugu“ oslobađanja kulture, odnosno kao razum koji je moralnim odnosima uvjetovao prvotni način mira, i prosperiteta, segmentnog društva koji je bez dara bio brutalan i statičan? Vjerojatno možemo, jer su tako zajednice morale balansirati između sebe od otoka do otoka, od otoka do obala, upravo kao i zajednički u odnosu na susjedne kulturne skupine do kojih su, razvidno je upravo prema materijalnoj kulturi, održavali svoju distanciranost i svoju slobodu, vice versa svoje suživote i kompromise. Krhko segmentno društvo moralo je stoga u svakoj razmjeni njezinom materijalnosti utjelovljavati i sociabilnost (Sahlins 1999: 216-225). No i ta je razmjena na određenoj točki progresivnog razvoja kreirala moć i prestiž. Oni se ostvaruju vrijednostima ne i samo produkcije, nego za i u procesima tih razmjena, pa je takva ambivalentna logika omogućila da se vrijednosti dobara i prestiž ljudi izgrađuju simultano (Sahlins 1999: 259-264 ; Voutsaki 1997: 36-37). Stoga ne bi bilo pogrešno pretpostaviti kako su ti procesi uvjetovali izdvajanje naselja i njihovih žitelja pa pored Nezakcija, moramo računati i s Osorom, Rijekom, Krkom i Baškom, budući da su nam proslijedili određene visoko vrijedne i dragocjene predmete kao metafore njihovih autoritativnih i ideoloških koncepata stvarnoga života. Posve suprotno od (moralne) razmjene darova, namjerna potrošnja osobito ona prakticirana u ceremonijalnim obredima (uništavanje, deponiranje), dokida recipročne odnose te uvodi i izgrađuje primitivni način akumulacije, nadograđujući i ubrzavajući razvojne faze raslojavanja koji su već bili otpočeti recipročnim ponašanjem. Na taj se način izgrađuju asimetrični društveno-privredni odnosi, zapravo hijerarhizacija reproduktivnog društva u kojem se stvaraju slojevi, klase, statusi…. (Barrett 1989: 308 ; Voutsaki 1997: 39-40). Njihova spoznaja i ideologija pokretačka su snaga bilo kojeg oblika moći, a koja se zrcali u pojedinim obredima najčešće sakralnih, ritualiziranih konotacija i religioznih praksi. Ukazivati će nam tako grob 6 iz Osora ili grob(ostava) iz Baške zasigurno na poseban status žene koja je takav bogat i prepoznavani nakit proslijedila u „vječnost“. Pridružiti im se svakako trebaju i pektoralni privjesci tipa I (Kastav) i II (Grobnik) iz istoimenih nalazišta, koji potječu iz uništenih grobnih cjelina, jer je njihova semantička i simbolička vrijednost neupitna sama po sebi, a da o nalaženju situla iz Osora i Rijeke ni ne govorimo. Izuzev tako eksplicitnih, simboličko kodificirani identiteti, tj. položaj pojedinca u društvu, očituju se i u tzv. ritualnoj potrošnji, isključivanja iz optjecanja koja je često bila odlučujući i glavni mehanizam moći pojedinih „ poglavarstvenih“ zajednica (Godelier 1999: 108-170 ; Voutsaki 1997: 38). Zbog toga povezanost s pokojnicima i transcendentalnim bićima postaje još kompleksnije naravi, jer se uništenim predmetima ili predmetima položenim u grob tijek obligacijskih razmjera, koji se zasnivao na putovanju predmeta, prekida. Time živi svojim pokojnicima simbolično izgrađuju status (Godelier 1999: 179-198), s jasno strukturiranim pogrebnim ritualom koji je zapravo postao zamjena za kaotično djelovanje smrti s prepoznavajućim djelovanjem ; ritual prijelaza pokojnika iz strukturiranog svijeta živih u svijet mrtvih se završava s nasilnim uništavanjem (deformiranjem, fragmentiranjem, paljenjem na lomači) (Nebelsick 1997: 37-38 ; Nebelsick 2000: 167). Iznimno zanimljivi i upadljivi su stoga mačevi iz Kastva i Gromačice, koji su namjerno i nasilno fragmentirani i to tako da je mač iz Kastva polomljen na tri gotovo jednaka dijela ali da je kao cjelina postavljen u grob. S druge strane maču iz Gromačice nasilno je odvojen samo balčak, dok su ostali dijelovi mača i korica, uz iglu, pohranjeni s pokojnikom. To je indikativno i za grobne priloge groba iz Stolniča, Sužana kao i za većinu građe koja vremenski pripada kasnom brončanom dobu (nakitne garniture iz nekropola Garice, Osora ili Novalje). Tragovi ritualnog sakaćenja vidljivi su potom i na kacigi i knemidama iz ostave/groba iz Krka, a o sfingi iz Kastva već je bilo riječi. Navedeni primjeri još jednom potvrđuju tezu po kojoj su namjerno fragmentirani veliki i dragocjeni predmeti, simboli vlasti ili autoriteta, čije se uništavanje i deponiranje, barem dijela predmeta, pripisuje osmišljenom djelovanju sudionika u posmrtnim ceremonijama. Pa iako su predmeti ritualno bili uništeni, cjeline rastavljene, dijelovi su međutim ostali uključeni u svijet živih. Tako se preko fragmentacije, a kroz ritual razdjele povezivao svijet živih i svijet mrtvih. Njima možemo pridodati i treću, nerijetko, obavljanu društvenu praksu, kojom se uobičavalo akumulirati vrijednosna dobra, odnosno primjenjivati deponiranje starijih predmeta kao dio pogrebnog rituala (Guggisberg 2004: 187). U tom bi aspektu možda mogli vidjeti i skupni nalaz iz Grižana, kao što konvencionalno razumijevamo ostavu obiteljskoga nasljeđa sa situlom iz Ošanića ili pojedine grobove (4 i 3) iz Vičje luke? Simboli i njihovi koncepti sami po sebi, a ritualiziranja i žrtvovanja predmeta isključivo dragocjenih i metaforičkih vrijednosti, upućuju na njihovo različito izvorno posvećivanje, odnosno njihovih praktikanata ne samo u posmrtnim već i u svim drugim oblicima socio-religioznih praksi (Godelier 1999 ; Osborne 2004). Stoga se argumentirano pretpostavlja kako pektoralni privjesci tipa I (Kastav) ili II (Grobnik) ukazuju na ženske statusne odlike, dok deformirana i segmentna vojna oprema svjedoči o muškoj poziciji i aktivnosti u društvu. Obama primjerima reflektira se ujedno poznavanje i razumijevanje ceremonijalnih izvršitelja i različitih tradicija, kao što je to pokazano i u slučaju negovskih kaciga iz Krka i Osora. U tome naravno značajnu ulogu ima i mjesto odabira pojedinih djelatnosti, osobito pohrane (Bradley 1998: 97-128 ; Teržan 1996a: 255-256 ; Osborne 2004: 7-8). Kao posve specifičan primjer valja ovdje navesti mač iz Grižana koji je ostavljen, pojedinačni predmet zabijen u matičnu stijenu izvan naselja, naravno uz najbliži prijevoj. Sukladno pojedinim interpretacijama možda ga možemo razumijevati u nekom od obreda očišćenja ili zavjetnoga dara. Participirati će ovdje iznova i mač iz groba na kastavskoj Lokvini, ako ga tumačimo kao osnivački, odnosno u iznimnoj sakralizaciji predmeta na položaju donjega grada, pored ulaza na najviši gradinski podiji, shvaćan kao akropola. Preciznijim poznavanjem konteksta nalaženja vjerojatno bi još podosta predmeta iz kvarnerskih nalazišta mogli tumačiti s obzirom na odabir specifičnoga mjesta pohrane. U svakom slučaju, isključivo tipološka, tj. stilska analiza predmeta ne znači ujedno i njihovu proizvodnju na određenom prostoru i to korištenjem izvornih materijala iz bližeg ili daljnjeg područja, ili možda recikliranjem dobavljenog poluproizvoda ili proizvoda. Tako su npr. geo-kemijske studije brojnih metalnih uzoraka sa Sardinije pokazale da su uporabni predmeti proizvađani od lokalne sirovine i na mjesnim područjima, dok su oxhide ingoti isključivo uvoženi sa Cipra (Apliki- Skouriotissa), čiji su uostalom i prepoznavani produkcijski znak, tj. obilježje (Stos-Gale 2000: 60-61 ; Sherratt 2000: 87). To isto vrijedi i za Sjeverni Jadran gdje valja, osim ciparskih importa iz čuvene Frattesine (željezni noževi) (Sherratt 2000: 87, f.n. 18 ; Pearce 2000), a kako bi zaokružili poznavanje tog fenomena, pridružiti i nalaze iz istočnog dijela Caput Adriae i jugoistočnog alpskog pretprostora. Pogotovo se tu misli na nalaze iz Škocjana i ostave Udje, a u čijem bi okružju možda mogli vidjeti i tzv. ciparski skifos iz Rijeke(?!). Oni, kako je poznato, nisu imali uporabnu vrijednost za njihove korisnike i njihovo akumuliranje. Namijenjena im je bila prvenstveno statusna, tj. simbolička, iako ne nužno materijalna, čije se obilježje odražavalo u mjestu i načinu deponiranja. Nasuprot tomu, lučne fibule s dva dugmeta na luku ili polumjesečaste fibule ukazuju upravo na regionalnu produkciju koja je fizički bila korištena kao uporabni ali je opet ideološki bila prepoznavana kao predmet hijerarhiziranog simboličkog značaja i to na širokom području Sredozemlja sve do Levanta i Male Azije (Sl. 31 ; 60). U tom kontekstu posebnu pozornost privlači i relacija sa sjevernim egejskim područjem, od Makedonije do otoka Thasos, gdje se uostalom i nalaze brojna rudna i tada korištena ležišta (Herodot V, 17, VI, 46-47 ; Muhly 1998: 318 ; Stos-Gale 2000: 63). Stoga će indikativni prepoznavani element obilježavati staklena zrna i jantarna zrna tipa Allumiere nađena upravo na tome otoku (Sl. 21). Nije slučajno da su ondje zastupljene kako lučne fibule s dva dugmeta na luku tako upravo i polumjesečaste fibule (Sl. 31 ; 60), dok se s prostorom Makedonije „slika izoštrava“ nalazima različitih tipova fibula, privjesaka, narukvica, pa i same vojne opreme (Sl. 149 ; 165). Vrijedilo bi stoga povijesnu Via Egnatiu, koja premošćuje Jadran s prostorom sjeverne Egeje, vidjeti već stoljećima prije utabanu. Kontakti između kulturnih grupa u starijem željeznom dobu pokazuju neki novi smjer političkog i gospodarskog afirmiranja i time grupiranja (Tomedi 1999 ; Peroni 2004 ; Teržan 2007a). Materijalna građa upućuje na regionalniji princip, odnosno na isprepletenost različitih društvenih odnosa i gospodarskih procesa unutar kulturnih krugova koji su zemljopisno bliže jedni s drugima povezani. Tako je prostor jadranskog bazena, i upravo Kvarnera, sa svojim zaleđem na zapadnom Balkanu, tj. istočnim alpskim i predalpskim prostorom tradicionalno činio nedjeljivo povezanu tzv. sjevernojadransku koiné, koja je bila dinamično interaktivna sa jugoistočnim i središnjom italskim kopnom (Peroni 1996 ; Nascimbene 2009: 255-261). Kontakti pak u još širem kulturnom krugu i na većim udaljenostima manifestiraju se, barem kada je u pitanju manipulacija građom koja potječe s Kvarnera, predmetima koji također imaju esencijalno simboličku i semantičku vrijednost, kao što su to pojedini primjerci ukrasnih privjesaka, npr. antropo-orintomorfni privjesci varijante Bisenzio i Este, privjesci u obliku ribljeg repa ili japodski antropomorfni privjesci, košarasti privjesci i sl. Međutim, u predočenom korpusu u ovome trenutku izostaju oni predmeti utilitarnog ili estetskog obilježja koji bi to područje prisnije povezivalo s egejskim i istočnim Sredozemljem. Te će se veze iznova, zaokretom i prijelomnim političkim događajima, afirmirati tek krajem starijeg željeznog doba što nam pak najbolje ilustrira vojna oprema kao što su ilirske kacige ili grčke knemide, situle ili luksuzna slikana keramika. Zbog nedostatka stanovništvo je Kvarnera doista imalo potrebu i potražnju za sirovinskim materijalima, pa se stoga morao uključiti u njihovo dobavljanje sistemom razmjene i trgovanja. U presjeku, ovdje nam predstavljena građa, sagledana dakle isključivo tipološki i analoški, i samo iznimno sirovinski, ukazuje ipak na neprekinuti kontinuitet mjesne metalne produkcije na koju se sasvim lijepo nadovezuje preradba i konačna proizvodnja jantara iz Osora (Sl. 277 ; 280). Tako je stvarana osnova za mogućnost namirivanja vlastitih ideja i potreba, kao i za određenu konkurentnost u regionalnom krugu, što nam mogu pr. lijepo ilustrirati podlaktične narukvice, naušnice tipa Kvarner, nekoliko tipova fibula, jantarna zrna i sl. (Sl. 277 ; 280). Temeljem istog, materijalna kultura ovdje nije vrednovana samo iz perspektive uvožene robe ili uvoženih ideja, egzotičnih ili luksuznih predmeta, nego i unutar samosvojnog, prepoznatljivog korpusa stvaralaštva i znanja koja su se tradicijski reproducirala počevši od lučne fibule s dva dugmeta na luku pa sve do minijaturnih fibula tipa Nezakcij (Sl. 277 ; 280). Ta je djelatnost isključivo antropogena, apstraktna i kreativna, a ona je ipak, u odnosu na prirodne i strateške potencijale, kontrolu komunikacija, trgovine ili razmjene (Sherratt 2000: 88), bila odlučujuća! Ovim „skromnim“ prilogom građa iz Kvarnera podržava i rezultate novijih razmatranja, temeljem arheometalurških, kemijskih i fizikalnih analiza i sl. istraživanja, kako globalno sredozemna primjena „Dark Age“ i s njime povezane reanimacijske tzv. migracionističke i tzv. kolonizatorske ideje zapravo ne postoje i kako su teorije koje operiraju s terminima potražnje i nabavke sirovina u komunikacijskim mrežama dalekih razdaljina, te s njima povezano pristizanje novih zajednica ili cehovski povezanim metaloprerađivačima najčešće interpretiranih kao „ vjetar promjena s istoka“ (Gamito 1989 ; Sherratt, Sherratt 1993), već odavno trebale biti napuštene u načinu interpretiranja arheoloških spoznaja ili bi trebale biti rigorozno preispitane (Muhly 1998: 314-324). James Muhly s pravom smatra kako je izravna trgovina metalima na širokim razdaljinama zapravo iznimka a ne pravilo, potvrđujući to konkretnim studijama sirovinske građe od Španjolske pa sve do Izraela i čitave Egeje, te ponajviše nalazima iz brodoloma koji su prenosili takve terete (Muhly 1998: 324 ; Muhly 2006), a kao što smo vidjeli takvu tezu podupiru i nalazi iz Sardinije, zatim iz italskih, balkanski i drugih krajeva Europe (Stos-Gale 2000), te napokon iz same Frattesine (Borgna 1992 ; Pearce 2000). Možda bi tim slijedom obavijest Plinija Starijeg o dobivanju kositra na kvarnerskim otocima mogla imati neku svoju težinu (Imamović 1972), kao što je i izrađivač negovske kacige iz Krka mogao biti mjesni zanatlija? Tako strukturirani nalazi materijalne kulture potvrđuju manje ili više ravnopravno sudjelovanje, unutar sličnog ili čak istog simboličko-ideološkog sustava koji je održavao kulturno-političko-privredne zajednice u kojima je sve imalo, kao i uvijek, svoju vrijednost pa napokon i svoju cijenu. Iščitavani u obliku podataka, ti nam nalazi sasvim jasno svjedoče o formiranim i specijaliziranim društvenim strukturama koje su bile i autoritativne i snažne, koje su primale i davale, i koje su dakle bile prepoznavane u širim kulturnim skupinama. Time izravno odbacuju i opovrgavaju suprotnu misao o zajednicama koje su u tome vremenu baštinile područje razvedenih obala istočnoga Jadrana (Forenbaher 1995: 276 ; Barbarić 2010: 318). Naime, Gornji je Jadran, s integralnim područjem Kvarnera, djelovao i stvarao kao regionalna koiné, koja je bila čvrsto povezana i neprekidno djelatna između nositelja svojih kulturnih krugova. Ponajprije su se između njih odvijali procesi, dakle na kraćim relacijama, koji su se posredno, etapno, uključivali u široku mrežu proizvodnje, cirkuliranja i potrošnje nadregionalnog karaktera, pa ako hoćemo i koiné, koja se tako relevantno uklapa u prakticirane modele trgovinskih mreža (Renfrew, Bahn 2004: 374- 376). Pritom su uvijek i stalno zadržavali svoju prepoznatljivost u klasičnom smislu reproduciranja kompleksnih komunikativnih i kognitivnih, normi i društvenih odnosa, a te se postavke, kako smo vidjeli, sasvim lijepo mogu iščitati iz građe koja je na Kvarneru kolala tijekom željeznoga doba (Sl. 280). Sukladno navedenom, tipološka je klasifikacija predstavljene građe, osim smještanja u prostorne i društvene spoznajne okvire, omogućila je i stvaranje relativne kronološke determinacije. Poput svih korištenih analogija i relativno kronološki odnosi uspostavljeni su u odnosu na one prostore s kojima se područje Kvarnera najviše dodirivalo prilikom nadregionalnih i regionalnih relacija. U prvome redu to se odnosi na kronologiju kontinentalne Europe, koja se neprestano usavršava primjenom radiokarbonskih i dendrokronološko korigiranih datuma (Rychner 1996 ; Pare 1998 ; Trachsel 2004). Pridružene su joj periodizacije Bologne (De Marinis, Gambari 2005) te klasične periodizacije za Histre i Liburne (Mihovilić 2001a ; Batović 1965) (Sl. 279). Iako je predmetno područje konvencionalno tretirano u sklopu liburnske kulturne skupine, te stoga i u istoj kronološkoj shemi (npr. Batović 1965, 1987), ne tako davno učinjeno je „povijesno“ odstupanje od tog pasivno prihvaćenog modela. Naime, N. Majnarić-Pandžić Kvarner je u vremenskom vrednovanju približila Istri i tako usmjerila pozornost na razumijevanje materijalne građe s toga prostora u nešto višoj, odnosno preciznijoj kronološkoj shemi kakva je bila razrađena za Istru (Majnarić-Pandžić 1998: 160). Naprotiv, C. F. E. Pare prostor je čitavog istočnojadranskog bazena, pa tako i Kvarnera, tretirao kao zemljopisno područje „Dalmacija“ i to upravo u odnosu na kronologije Š. Batovića za matični prostor Liburna (Pare 1998). Vrednujući pojedinu građu regionalnog i nadregionalnog obilježja u sinkronizaciji s italskim kulturama za područje istočnog Jadrana ipak nije „izum“ C. F. E. Parea. I sve dotadašnje kronologije uspoređivane su i stvarane temeljem italskih (i/ili europskih) modela, pa je većina regionalnih kronoloških podjela u tome smislu bila i ostala samo prividna. Naime, u fizičkom je smislu u već poznate okvire građe nadregionalnog karaktera pridodavana građa koja je bila lokalna, jer je „ stvarana“ po uzoru!? Međutim, drugačije valoriziranje građe i noviji pristupi, npr. da pojedini tipovi fibula nisu „putovali“ preko Jadrana 50 ili 100 godina, izravni kontakti, izravno preuzeti modeli, pojedine serijacije, kartiranja, itd. pokazali su da tzv. prijelazna faza kod Liburna nije održiva, već da je kasno brončano doba kontinuirano, u kulturološkom smislu, prelazilo uz uvođenje pojedinih novosti, u rano željezno doba i to simultano na području šireg jadranskog bazena (Pare 1998). Kontinuitet kulturnih prilika je stalan kao što je i promjenjiv, stoga su uobičajeno prva i posljednja faza neke kulture zapravo prijelazne, prilagodbene. Zato ponovno postaje vrijedeći prvotni prijedlog kronološke sheme za Liburniju kako ju je predlagao Š. Batović (1965). Ali, treba naglasiti da je ta konstatacija važna samo što se određenja približne granice početka željeznoga doba tiče. Sva ostala pitanja glede kronologije i kronologija područja istočnoga Jadrana ostaju i dalje nedotaknuta i ne problematizirana, niti revidirana u novim pristupima ili prijedlozima od 1987. godine (npr. Marijan 2000 ; Buršić-Matijašić 2007). Dakle, ako prihvatimo interaktivne i recipročne komunikacijske razmjere između stanovništva obala Jadrana i njihova zaleđa, odnosno u recepciji predmetne materijalne građe kao specifične simboličke i ideološke vrijednosti razumijevane isto na širokom prostoru jadranskog bazena, početak željeznog doba mora biti zato shvaćen već u 10. stoljeću, upravo kao kod prilika italskih (Pare 1998 ; Pare 2000 ; Pacciarelli 2001 ; Pacciarelli 2005 ; De Marinis 2005 ; Trachsel 2004) i u prilici histarske kulture (Mihovilić 2001a). Spomenutim je pomakom, ali samo za prostor Kvarnera to i učinjeno, čime je ujedno oštro pokazana izuzetnost Kvarnera iz prostora Liburnije i u fizičkom, materijalnom smislu. Naposljetku, sama fizička povezanost bila je ključna da su se povijesni događaji vezani uz Istru, poglavito pad Nezakcija (Livije 41, 10 ; Matijašić 1998: 34-37 ; Blečić 2001: 72-73), odnosno uz Japode, poglavito dolazak Oktavijanove flote u Tarsatiku (Šašel 1992: 615 ; Blečić 2001: 74), izravno reflektirali na prilike i ne prilike u čitavom kvarnerskom bazenu već od 2. stoljeća. Naime, da bi se okončao sukob s Histrima napad je bio učinkovito moguć jedino na Nezakcij, kao posljednje utočište Histra, i to jedino s morske strane. Tako možemo promišljati da je već u 2. stoljeću određena rimska vojna prisutnost morala biti u Osoru, jer je to jedina navigacijska točka iz koje su logistički mogli planirati, manevrirati i izvršiti napad na Nezakcij. Ogroman broj fibula tipa Picugi, tipa Jezerine, odnosno fibula kasnolatenskih shema i republikanskih tipova, zatim brojne praćke u obliku žira ili vojne falere s remenja, oružje (pilum), koje se od kraja Republike više ne upotrebljava, svjedočiti će u prilog tezi o politički usmjerenoj i strateški angažiranoj pozicioniranosti Osora u tome vremenu. Da je institucija aleata ili foedetara s kvarnerskim zajednicama uistinu postojala već od toga vremena, ako ne i ranije, u kontinuitetu potvrdno je čitljivo i iz drugih izvora. Ponajprije, iako vremenski nešto kasnije, to je posebna uloga vidljiva iz trijumvirata, odnosno iz prvog, kada se jedna od bitaka vodila između današnjeg otoka Krka i kopna, pa se stoga već od 1. stoljeća, Tarsatika uključuje u prometni itinerar pozicije širenja Carstva prema Istoku. Naime, bitka između Cezarovih i Pompejevih legata dogodila se između Krka, otočića Sv. Marko i Jadranova na kopnenoj strani, i to u kolovozu 49. godine. Ne zna se točno kako i na koji način su sukobljene strane bile raspoređene (CEAS. Bell. civ. 3, 4, 2 ; 3, 10, 5 ; DIO. C. 41, 40 ; 42, 11, 1 ; Starac 2000: 16), no zna se kako je premoćna Pompejeva vojska potukla ceazrovskih 15 kohorti pod Antonijevim zapovjedništvom koje su kapitulacijom priključene u pompejevkse vojne snage. Krčani, tada Cezarovi saveznici, obnavljaju, učvršćivanju prastare gradske zidine, dijelovi kojih se i danas mogu vidjeti na zapadnoj strani pružanja, a o čemu svjedoče i epigrafski natpisi koji se datiraju najkasnije u 49.-48. godinu (CIL III 13295) (Sl. 15). (Zaninović 1988: 56 ; Lipovac 1991: 37-46 ; Starac 2000: 16, 81). Rimska je vlast dakle de facto bila uspostavljena jer se u protivnome bedemi ne bi mogli iznova podizati (Faber 1965: 52-53). Nakon tih događaja, Tarsatika je bila potpuno prihvatljiva logična i logistička pozicija iz koje je Oktavijan 35. godine mogao najlakše i najbrže prebaciti svoje trupe u zaleđe kako bi nesmetano prodirao u unutrašnjost prema Japodima (Šašel 1992: 615). Da bi ostvario taj potez na mjestu je Tarsatike tada morala biti izrazita urbana struktura sa svom infrastrukturom za prihvaćanje i namirivanje brojnih vojnih postrojbi. Možda će nam o svim tim povijesnim događajima upravo svjedočiti i dvije ostave rimskih republikanskih novaca iz Rijeke datirane od 150.-125. i 124.-92. godine (Crawford 1969: 81-83), ostava iz Baške, te najveća ostava iz Osora, zvana još i „osorsko blago“, datirana u 73. godinu (Dukat, Mirnik 1982: 141-144 ; Batović 2003: 291). Svakako će nam sve navedeno izravno ukazivati kako 2. stoljeće moramo početi razumijevati kako stoljeće početka romanizacije na širem području Kvarnera. Možemo reći kako ispričana materijalna građa u prostornom i vremenskom odnosu svjedoči o društvenoj činjenici, o činjenici društva koje je nedvojbeno imalo segmentni ali kompleksni karakter. Njegov je prosperitet, kontinuitet i progresivni razvoj bio primarno i formativno uvjetovan prostornim - geostrateškim položajem, koji je ujedno bio i jedan od njegovih glavnih resursa, pored onih logičnih soli, drva, obilja pitke vode. Kao takva društvena je činjenica stvorila povijesnu istinu koja je, u duhu kognitivne znanosti i arheologije (npr. Renfrew, Zubrow 1994), tretirana oslobađanjem zavodljivosti i pasivnosti (pisanih) povijesnih, naspram arheoloških izvora. Trebalo bi zato sve diskutirano u ovome istraživanju ukazati kako prostor Kvarnera, kao zaokružena cjelina, nije bio „bijela točka“ u vremenu kasnog brončanog i željeznog doba, niti „crna točka“ na karti prapovijesne Europe. Prostor Kvarnera nije bio niti dio „tijela“ liburnske skupine, niti njezin „ rubni sjeverni“ dio, a koji će se uvođenjem rimskog administrativnog aparata tako stoljećima predstavljati. Ovim istraživanjem nije ostvarena niti cjelovita sinteza Kvarnera, tek njezin mučni početak, niti je Kvarner dokazan kao omfalos svijeta brončanog i željeznog doba. Njegovi će nam žitelji možda ostati anonimne, srodne etničke zajednice na čiju različitost doduše sugerira i njihovo prvo, i često, navođenje u antičkoj geografiji i literaturi. Nazivljem Apsirtidi, gdje su živjeli Apsirtejci, obilježavan je tada jedinstven otok Cres-Lošinj, Elektride se odnosio na današnji otok Krk, dok se pod Mentorima uglavnom navodila otočna skupina Rab i Pag. Priobalno područje razvidno se razlikovalo od tih otočnih skupina, što su nota bene pokazali i nalazi materijalne kulture ponajviše oni iz razdoblja mlađeg željeznog doba Kastva i Grobnika. Prema tradiciji to otočje zajedno s obalom nikada nije pripadalo liburnskom teritoriju jer, kazuju izvori, tek iza njih slijedi liburnska obala (Katičić 1995: 68, 73-77, 99-100, 102-103, 108- 109, 184-186, 189, 194-195, 371 ; Blečić 2001: 68). No, te su se otočne i priobalne zajednice ipak u određenome ponašale koherentno i kohezivno, pa možda iz tog aspekta doista možemo govoriti o zasebnoj skupini na prostoru Sjevernog Jadrana – Kvarnerskoj skupini.

Izvorni jezik
Engleski

Znanstvena područja
Povijest, Povijest umjetnosti, Arheologija

POVEZANOST RADA