Naslov
Arhitekt Ignjat Fischer i njegov atelier
(Architect Ignjat Fischer and His Atelier)

Autori
Bagarić, Marina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
14.09

Godina
2010

Stranica
536

Mentor
Knežević, Snježana

Ključne riječi
Ignjat Fischer; arhitektura; Zagreb; Hrvatska; historicizam; modernizam; secesija; neo(neo)klasicizam; protofunkcionalistički pristup; oblikovanje interijera
(Ignjat Fischer; architecture; Zagreb; Croatia; Historicism; Modernism (Modern Movement); Art Nouveau; Neo-Classicism; New Classicism; early phase of functional procedure; interior design)

Sažetak
Zagrebački arhitekt Ignjat Fischer (1870.–1948.) projektirao je tijekom svoje četiri desetljeća duge karijere sasvim raznorodne zgrade: stambene kuće, poslovne objekte, hotele, bolnice, kino, robnu kuću... Bez obzira na vrstu projektnoga zadatka i dominantne stilske tendencije određenoga radoblja, svim je Fischerovim radovima zajednička izrazito racionalna kompozicija prostora, kojemu je podređen i prilagođen fasadni plašt. Prvi su Fischerovi projekti realizirani 1897.–1898. godine u Zagrebu. U atelieru što ga je vodio s češkim arhitektom Antonínom Hrubýjem projektirao je stambene i trgovačko-stambene zgrade u Donjem gradu. Visokom arhitektonskom kvalitetom izdvajaju se zgrade na obodu Zelene potkove i na zemljištu tzv. Kazališne zaklade (Bogovićeva ulica). Već u najranijim radovima jasan je Fischerov projektantski pristup: prostorna su rješenja visoko funkcionalna, a fasadni je plašt oblikovan s reduciranim neostilskim elementima. Takav je prosede rezultirao i projektom prve zagrebačke uistinu moderne zgrade – kuće dr. Eugena Rada na uglu Strossmayerova trga i Trenkove ulice, čija su pročelja tretirana kao plošni omotač sa slobodno komponiranom reljefnom dekoracijom. Kuća Rado u povijesti hrvatske arhitekture znači razdjelnicu epohe neostilova i epohe prvoga, secesijskoga modernizma. Druga faza u Fischerovoj profesionalnoj biografiji traje od 1899. do 1918., kad arhitekt istodobno surađuje na velikim graditeljskim pothvatima Zemaljske vlade i samostalno vodi vlastiti atelier. U tome su vremenskom protegu nastala neka od njegovih najznačajnijih i najoriginalnijih djela: privatna poliklinika Sanatorij u Klaićevoj ulici u Zagrebu (danas Dječja bolnica), prvo gradsko kinokazalište Apollo u Ilici (danas kazalište Kerempuh), zgrada slobodnozidarske lože u Nazorovoj (danas stambena zgrada), uređenje prve zagrebačke moderne robne kuće Kastner & Öhler (današnja Nama), uređenje trga ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta s Meštrovićevim Zdencem života te nerealizirani kompleks opće javne bolnice na Šalati. Fischerova stambena arhitektura iz ovoga razdoblja donosi u „zagrebačkom tlocrtu“ inovacije kojima je unaprijeđen komfor stanara. Primjer originalnog i inovativnog rješenja je i ljetnikovac obitelji Mazzura u Tisnom na otoku Murteru (1909.), koji sa svojim ravnim krovom i dojmljivom kompozicijom volumena na poseban način spaja poučke Hoffmannove i Wagnerove škole. Protofunkcionalističke prostore Fischerovih zgrada prati suzdržanost u oblikovanju eksterijera. Arhitekt je vjeran klasicističkom idiomu, kojemu dodaje tek neke pojedinosti tipične za secesijsku epohu. Na početku 20. stoljeća nastali su i neki od najdojmljivijih Fischerovih javnih interijera u kojima je vidljiv utjecaj Josefa Hoffmanna i Bečkih radionica. Između dva svjetska rata Fischer je vodio jedan od najvećih i najaktivnijih arhitektonskih ateliera u Zagrebu. Njegovi su klijenti bili veliki novčarski zavodi, industrijalci, trgovci, liječnici, odvjetnici, a arhitekt je vrlo često projektirao za iste naručitelje i poslovne i stambene zgrade. Najilustrativniji primjeri takvoga odnosa s investitorom jesu tvornički kompleks i stambeno-poslovna zgrada zagrebačkoga veleindustrijalca Vladimira Arka, poslovna zgrada Jugoslavenske banke i vila njezina ravnatelja Dušana Plavšića, pogoni tvornice Union i stambene zgrade njezinih vlasnika Slavoljuba Deutscha i Julija Königa. Značajna je u promatranom razdoblju suradnja Ignjata Fischera sa Zagrebačkim zborom. Osim kao jedan od zborskih „kućnih“ arhitekata, Fischer je bio i član upravnoga i izvršnoga odbora Zbora, te je tako intenzivno sudjelovao u njegovoj poslovnoj politici. Fischerovi su međuratni projekti snažno utjecali na oblikovanje velegradskoga lica Zagreba. Na istočnoj strani Jelačićeva trga prema njegovu je projektu izgrađena monumentalna zgrada Gradske štedionice, na uglu Jelačićeva trga i Praške ulice poslovna zgrada Jugoslavenske banke (danas Croatia osiguranje), na istočnoj strani Dolca kuća Arko – Hercog, dvije uglovnice na Trgu žrtava fašizma. Fischerovim je projektom glavni gradski trg spojen 1931. prolazom Harmica s novom tržnicom na Dolcu. Tijekom 1920-ih u Fischerovim su se projektima pokazale sve stilske tendencije desetljeća: od (neo)neoklasicizma i art decoa do novoga modernizma, a upravo je Fischer – izravno ili neizravno – bio zaslužan za premijernu pojavu novih tendencija u zagrebačkoj arhitekturi. Za važnije javne zgrade i domove imućnijih obitelji Fischer je dizajnirao i interijere kombinirajući (neo)neostilske forme s dekoovskim pojedinostima. U prostornim je rješenjima ostao dosljedno racionalan, a dokazao je i iznimnu vještinu u maksimalnom iskorištavanju zadane čestice ili postojeće starije strukture. Rad u velikom Fischerovu atelieru bio je istodobno i dragocjeno iskustvo i izvrsna referenca za sve dalje poslove brojnim mladim arhitektima, koji su potrebnu praksu nakon studija stjecali upravo 1920-ih i 1930-ih godina. Brojem svojih projekata, raznovrsnošću i specifičnošću arhitektonskih tipova te dugačkim lukom od historicizma do funkcionalizma koji je opisao u četrdeset godina rada Fischer se svrstava među ključne arhitekte 20. stoljeća u Hrvatskoj.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA