Naslov
Petrićev govor o govoru
(Petrić's Discourse on Language)

Autori
Banić-Pajnić Erna

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Skup
Dani Frane Petrića/ Petrić i renesansne filozofske tradicije

Mjesto i datum
Cres, Hrvatska, 22.09.2010. - 25.09.2010

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
Petrić; govor
(Petrić; Language)

Sažetak
U Petrićevim djelima nailazimo na dva tipa govora o govoru/jeziku (il parlare/lingua). Prvi nalazimo u prvom dijalogu njegove Retorike te djelomično u Poetici. Taj dio njegove rasprave o govoru u kojem on prorađuje odnos između riječi, pojma i stvari, između znaka, označenog, značenja i označavanja zvuči poput neke suvremene rasprave o govoru/jeziku i na temelju te rasprave mnogi su zaključili kako Petrić razvija svoju teoriju jezika. No već u drugom dijelu prvog dijaloga Retorike jasno je da se Petrićevo promišljanje govora/jezika kreće u posve drugačijem smjeru od onoga što ga zastupa većina suvremenih rasprava o jeziku. Ono do čega je Petriću stalo jest prije svega pitanje o biti i podrijetlu govora/jezika. U daljnjem tekstu dijaloga postaje očito da je njegovo raspravljanje o govoru ontoteologijski utemeljeno. To se najjasnije pokazuje u dijelu u kojem on iskon govora dovodi u svezu s Božjom Riječju, Logosom, Umom kao izvorom svega stvorenog. Na temelju kršćansko-kaldejsko-hermetičkog prikaza te Riječi i Uma kao iskona svega, pa dakle i govora, on će postaviti tezu „Sve (stvari) govore“. Budući, naime, po toj izvornoj Riječi, Umu, „sve stvari imaju toliko značenja koliko im je to u prirodi“. To je ujedno idealan govor kome odgovara „poznavanje nutrine stvari“, koje opet omogućuje činjenje čuda. Petrić onda kroz čitav dijalog kontraponira taj idealan govor ljudskom govoru, ukazujući na manjkavost ljudskog govora u odnosu na taj prirodni, istinski govor kojega ljudi zapravo ne razumiju! Pozivajući se i opet na mit, ali i razvijajući jednu specifičnu koncepciju povijesti prorađuje on odnos idealnog govora i govora „nakon pada“ i sinkronijski i dijakronijski. Napose ekstenzivno prorađuje pitanje sveze duše i govora, posebice životinjskog, što će detaljnije elaborirati u dijelu svoje Nove sveopće filozofije, Pampsychiji. Naznačujući neke uzroke manjkavosti ljudskog govora (prije svega nepoznavanje nutrine stvari, pa stoga i nepoznavanje adekvatne oznake za svaku stvar koja bi pogađala njenu bit), on se trudi naznačiti smjer u kojem bi trebalo tražiti rješenje. To njegovo rješenje iščitavamo nažalost tek indirektno i u naznakama kao nacrt jedne univerzalne znanosti o jeziku što bi bila utemeljena po uzoru na matematiku. Jer, nakon „pada“, ističe Petrić, „sve u što je čovjek siguran vezano je uz broj, mjeru i težinu“. Čini se da on pritom nudi u zametku nacrt jednog idealnog govora/jezika sličnog onom što će ga u 17. stoljeću pokušati utemeljiti Leibniz i neki drugi mislioci. Ono što je bitno za Petrićev pristup govoru/jeziku (što on ne razlikuje u desosirovskom smislu), jest prisutnost dviju tendencija u njegovoj koncepciji govora/jezika: s jedne strane je težnja k egzaktnosti u govoru po uzoru na matematiku (jedan znak za jednu stvar ; po njemu, naime, „kad bi svaku stvar mogao nazvati posebnim imenom, činio bi čudesa i tvorio divna djela“!), s druge insistiranje na stvaralačkom momentu u govoru (napose na imaginaciji), što će naročito doći do izražaja u Poetici. Zahvaljujući istovremenoj prisutnosti tih tendencija u Petrićevu mišljenju, možemo ustvrditi kako se u njegovu govoru o govoru renesansno mišljenje još jednom potvrđuje kao mišljenje na raskrižju.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA