Matica hrvatska - Predstava za kazališne sladokusce
Vijenac

Kazalište

Ingmar Bergman, Nakon probe, Glumačka družina Histrion, red. Aida Bukvić

Predstava za kazališne sladokusce

piše Mira Muhoberac

Petog ožujka 2010, dan nakon Kvrgićeva osamdeset i trećega rođendana, u Histrionskom domu u Zagrebu izvedena je premijera Bergmanove poluautobiografske drame Nakon probe Glumačke družine Histrion, u prijevodu sa švedskoga i u režiji Aide Bukvić. Vjeran histrionskoj tradiciji, umjetnički ravnatelj Histriona Zlatko Vitez za pozornicu prihvaća tekst o umjetnosti i životu glumca, ali se, u skladu s novim histrionskim, a nepomičnim brodom u Ilici, posvećuje komornijem ispitivanju glumačke i kazališne psihe. Pogođen repertoarni izbor, prijelaz iz svijeta politike u propitivanje ljudske intime, ima i niz ljudskih i kazališnih poveznica obitelji Bukvić (Djeca sa CNN-a) i Kvrgić. Igra sudbine režirala je i da se Ana Kvrgić i otac joj Pero Kvrgić na riječkoj pozornici susretnu upravo u Harwoodovu Garderobijeru, s kojim se Vitez oprostio od glume, a i da se angažira Lela Margitić, dugogodišnja glumačka Kvrgićeva partnerica iz Stilskih vježbi.
Na premijernoj izvedbi okupio se cijeli glumački Zagreb; čini se da u gledalištu nije bila samo članica obitelji Kvrgić Nevenka Stipančić-Kvrgić, samozatajna kazališna glumica, najavivši svoj dolazak na desetu izvedbu. Golema emotivna napetost... Inteligentnom, suptilnom i decentnom režijom Aida Bukvić kazališnim sladokuscima u suradnji sa sjajnim glumcima nudi niz mogućih poveznica, igrajući se Bergmanovim tekstom kao što se Bergman poigravao Strindbergovim, povezujući sve slojeve predstave upravo naslovnom sintagmom ekspresionističke Igre snova, koja je i potaknula nastanak švedskoga teksta.
U prednji dio pozornice, u lijevi kut, redateljica stavlja redateljski stolić redatelja Henrika Voglera u maestralnoj izvedbi Pere Kvrgića koji nakon probe Strindbergove drame razmišlja o tekstu i budućoj predstavi kombinirajući tekst i figure (dramske osobe i glumce) na maloj maketi s kazališnim zastorom i na dijelu stola pred sobom. Dva mala maketna rasvjetna tijela, stupovi sna i igre snovima u budućoj predstavi, u povećanim su dimenzijama zauzeli i središnji dio histrionske pozornice, rub životne i kazališne stvarnosti i iluzije, granicu redateljeve sobe-intimna kutka i pozornice na kojoj su naznačeni dijelovi pokućstva za probu i predstavu. U prostor buduće predstave-probe, na skalinasti početak „dasaka koje život znače“ ulazi samo Anna Egerman u zagonetnoj, odlučnoj, snažnoj i suptilnoj interpretaciji – igri rubovima intime i javnosti Ane Kvrgić. Rasvjetna tijela – odijela duhova stanovi su smrti, snova i prošlosti. Iz lijevoga od njih, koje redatelj Henrik Vogler (Pero Kvrgić) osvjetljuje plavičastom bojom snova, izlazi njegova bivša ljubavnica, glumica Rakel, u sadašnjosti mrtva, tražeći od redatelja da je angažira u predstavi („Bio bi dobar i Moličre i Feydeau“, govore i danas), ali i naznačujući da je redatelj mogući otac njezine kćeri Anne Egerman (u desnom stanu-stupu) i da je upravo ljubavnik-redatelj naručio glumici (alkoholičarki) kola hitne pomoći za (umo)bolnicu. Neviđenom svježinom glumačke energije i ženstvenosti, poigravajući se ljubavlju prema životu i kazalištu, simbolično rušeći oba mala rasvjetna tijela, ulogu Rakel izvrsno je odglumila Lela Margitić. U dvama susretima redatelja Voglera i mlade glumice Egermann isprepleću se mogući početak i završetak umjetnosti, obiteljske tajne, težina i lakoća proba i predstava, oštrina i dubina međuljudskih odnosa i radost suradnje glumice i redatelja u suptilnim i snažnim scenama Pere Kvrgića i Ane Kvrgić.
Kazalištoljupci će uživati u odgonetanju značenja različitih postavljanja stolaca (koji uvijek na probi znače nešto drugo), cipela i glumačkoga i zavodničkoga hoda. Decentni a funkcionalni kostimi Elvire Ulip, znakovita scenografija Miljenka Sekulića, redateljsko i glumačko upućivanje na trojnost stvaranja kazališne umjetnosti (tekst-gluma-režija), ali i međuigru trima slojevima ljudske psihe spojena je u susret(u) prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u jedinstvenoj predstavi glumačkih vrhunaca koja temeljni odgovor pronalazi u publici posvećenoj kazalištu.
Emotivno i intelektualno teške promjene raspoloženja, stanja i sudbina dobile su maksimum u iznimno anagažiranoj, snažnoj, bezrezervnoj, gotovo dokumentarističkoj i ekspresivnoj a toploj, ljudskoj glumi doajena hrvatskoga glumišta Pere Kvrgića i izvrsnih, cijelim bićem glumi posvećenih Lele Margitić i Ane Kvrgić. Na kraju predstave Kvrgić zatvara zastor na maloj redateljskoj maketi i sugestivno izriče: „Kriv sam!“ Toliko sugestivno da znamo kako je to kazališna iluzija, ali i život utemeljen na ingenioznu paradoksu lašca što nas svakodnevno potiče na odlaske u kazališnu kutiju histrionske glume bez ostatka i zadrške.