Pregled bibliografske jedinice broj: 39735
Priznanje krune svetog Stjepana - izazov dubrovačke diplomacije
Priznanje krune svetog Stjepana - izazov dubrovačke diplomacije // Zbornik Diplomatske akademije, 3 (1998), 3; 293-301 (podatak o recenziji nije dostupan, članak, znanstveni)
CROSBI ID: 39735 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Priznanje krune svetog Stjepana - izazov dubrovačke diplomacije
(The recognition of Hungarian crown - challenge for the Republic of Dubrovnik's diplomacy)
Autori
Janeković Römer, Zdenka
Izvornik
Zbornik Diplomatske akademije (1331-9094) 3
(1998), 3;
293-301
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni
Ključne riječi
srednji vijek; Dubrovnik; diplomacija
(Middle Ages; Dubrovnik; diplomacy)
Sažetak
Pobjedom u ratu s Mlečanima ugarski kralj Ludovik I proširio je sredinom 14. stoljeća svoju državu na obalu Jadrana i pripojio dalmatinske gradove prirodnom hrvatskom zaleđu. Ta velika politička promjena na Jadranu stavila je pred dubrovačku vladu zadaću koju je trebalo vrlo promišljeno riješiti. Kao i u drugim slučajevima, njihovo je najjače oružje bila diplomatska umješnost pomoću koje su ostvarili najveću moguću korist za grad uz najmanje sukoba sa zainteresiranim stranama. U pregovorima koje su započeli u vrlo povoljnom trenutku, ne čekajući krajnji ishod rata koji bi ih doveo pred gotov čin, dubrovački senatori su postavili nekoliko temeljnih ciljeva od kojih uglavnom nisu odstupili. Prvi cilj bio je ući u novu političku zajednicu kao corpus separatum, ne zato što Dubrovčani ne bi osjećali pripadnost Dalmaciji, već zato da bi sačuvali autonomiju i osobite društvene odnose unutar monarhije. Druga važna stvar bila je sačuvati pravo trgovine u Srbiji i Bosni, unatoč njihovim sukobima s ugarskim kraljem. Treće što su htjeli postići bilo je priznanje prava na proširenje teritorija. Dugotrajni pregovori završili su ugovorom u Višegradu, 27. V. 1358. koji je Dubrovčanima zajamčio sve što su tražili. Doduše, Dubrovnik je mogao ući u hrvatsko-ugarsku državu jedino kao dio Dalmacije, jer je kralj na tome temeljio svoje legitimno pravo, ali je de facto ostvario potpunu autonomiju. Godinom 1358. počelo je razdoblje samostalnosti Dubrovnika, unatoč nominalnoj vlasti ugarskih kraljeva koju su priznavali do propasti hrvatsko-ugarske države 1526. godine. Diplomatski uzusi postavljeni u toj prilici ostali su vrijediti do kraja Republike, kao njezino temeljno, ako ne i jedino oružje.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Povijest
Napomena
Rad je kao pozvano predavanje prezentiran na skupu Diplomacija Dubrovačke Republike, održanom od 03.-05.09.1997., Dubrovnik, Hrvatska ; objavljen uz domaću recenziju.