Naslov
Neurobiološki temelji motivacije
(Neurobiological foundations of motivation)

Autori
Šimić, Goran

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, ostalo

Izvornik
Motivacija i raspoloženje djece i mladih: Neurobiološki temelji i poremećaji / Fajdetic, M ; Radonić, E - Zagreb : Agencija za odgoj i obrazovanje (AZOO), 2009, 7-9

Skup
Motivacija i raspoloženje djece i mladih: Neurobiološki temelji i poremećaji

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 16.03.2009

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
motivacija; dopaminergički sustav; mezolimbička projekcija; mezokortikalna projekcija; emocije; naučena bespomoćnost; pozitivno nagrađivanje; premještanje; zloupotreba droga
(motivation; dopaminergic system; mesolimbic projection; mesocortical projection; emotions; learned helplessness; positive reinforcement; displacement behavior; drug abuse)

Sažetak
Motivaciju bi najšire mogli definirati kao bilo koji čimbenik koji aktivira i usmjerava naše djelovanje. Iako je to teško dokazati, neki znanstvenici smatraju da je dugoročna i naučena motivacija, neovisna od zadovoljenja temeljnih nagona usmjerenih samo k preživljavanju i reprodukciji, specifično obilježje čovjeka i možda najvažnija stepenica u njegovoj evoluciji (naspram uvijek samo „ unutarnje“ motivacije u životinja). Neuroni moždanog sustava motivacije ne mogu se „ smjestiti“ u jednu anatomski točno definiranu strukturu mozga, već su raspodijeljeni u različitim limbičkim i ne-limbičkim dijelovima mozga, te pripadaju različitim neurotransmiterskim sustavima. Oni su istovremeno i dijelovi brojnih drugih neuronskih mreža. Neuralna mreža moždanog sustava motivacije najviše se preklapa i ovisi o neuralnim mrežama svjesnosti, percepcije, motoričkih aktivnosti povezanih s postizanjem određenog cilja ("goal-directed activity networks"), te mrežama emocija. Ipak, može se reći da su najvažniji „ epicentri“ za generiranje motivacijskih poticaja i emocija amigdaloidni kompleks jezgara, hipotalamus i dopaminergičke jezgre mezencefalona, te s njima povezana limbička područja moždane kore (hipokampalna formacija, inzula, nukleus akumbens septi, cingulum, itd.). Najvjerojatnije najvažniji pojedinačni moždani sklop uključen u pozitivno kondicioniranje (nagrađivanje) tj. postizanje ugode je dopaminergička mezolimbička projekcija iz ventralnog tegmentalnog područja (u mezencefalonu) u nucleus accumbens septi, no sigurno su važne i tzv. dopaminergičke mezokortikalne projekcije (iz mezencefalona u moždanu koru čeonog režnja). Dvije navedene projekcije ishodišnih dopaminergičkih neurona pojačano otpuštaju dopamin prilikom prirodno ugodnih doživljaja npr. jedenja hrane, spolnog odnosa (što se može kondicionirati i s neutralnim podražajima), ali također i neka sredstva ovisnosti dovode do istog učinka, npr. kokain i amfetamini ponajviše zbog spriječavanja ponovnog unosa dopamina iz sinaptičke pukotine u akson presinaptičkog neurona, a djelomično isti učinak imaju i nikotin, opioidi, kanabinoidi i neka druga sredstva ovisnosti. Najnovija istraživanja pokazala su da u nekih ljudi čak i agresivnost može dovesti do istog učinka. Frekvencija okidanja dopaminergičkih neurona u navedenim projekcijama signalizira stupanj pogreške u predviđanju očekivane nagrade/ugode (a detaljno se proučava u relativno novom području neuroznanosti, tzv. neuroekonomici), te direktno korelira sa stupnjem motivacije. Ako je nagrada veća od očekivane, stupanj okidanja ovih dopaminergičkih neurona se povećava, što posljedično dovodi do povećanja motivacije (želje) prema toj vrsti nagrade. Čini se da je ovaj sustav univerzalan, te se smatra da u slučaju neispunjenja nekih ciljeva koje smo si zadali, zadovoljstvo tj. aktivaciju ovog sustava čovjek pokušava postići na neki drugi, obično predvidljiviji i lakše dostupan način. Primjerice, neispunjenje školskih ili radnih zadataka ili neki drugi neuspjeh često se „ nadoknađuje“ prekomjernim jedenjem (naročito npr. čokolade ili hrane s visokim glikemijskim indeksom koja brzo daje osjećaj zadovoljstva), a da bi se na taj način ipak postigao planirani stupanj nagrade/ugode što je zbog nekog razloga izostao (tzv. „ displacement behavior“ ). Neka su sjećanja toliko bolna da ih se ne želimo sjećati, npr. seksualnog zlostavljanja iz djetinjstva, gubitka bliske osobe, itd. Izvorno ideja svjesne, voljne supresije sjećanja pripada Freudu, ali sve donedavno većinom se nije prihvaćalo da ona ima neko neurobiološko uporište. Novija istraživanja pokazala su da su ljudi sposobno opetovano „ blokirati“ misli na iskustva kojih se ne žele sjećati sve dok ih se više ne mogu sjetiti čak ni kad to žele. Temeljni nalaz dobiven snimanjem aktivnosti mozga (fMRI) bio je da je kontrola neželjenih sjećanja bila povezana s povećanom aktivnošću moždane kore i lijevog i desnog čeonog režnja što je dovelo do redukcije aktivacije hipokampalne formacije pri pokušaju prisjećanja. Također je potvrđena pretpostavka da inhibitorni utjecaj amigdala na prednji cingulum može dovesti do tzv. naučene bespomoćnosti ("learned helplessness"). Inače, ovaj je fenomen je uočen prije više od 30 godina u pokusima sa psima, a kod ljudi on po simptomatologiji odgovara stanju kronične kliničke depresije. Ukratko, od 150 pasa podijeljenih u više skupina, u posljednjoj skupini su se nalazili oni koji su dobivali strujne šokove, a da ih nakon opetovanih šokova većina više nije ni pokušavala izići iz kaveza pritiskom na tipku (što su naučili u prethodnom pokusu), iako im je (nakon opetovanih šokova) ipak dana takva mogućnost (ali oni više nisu „ vjerovali“ da se vrata mogu otvoriti, već su se "pomirili" s dobivanjem elektrošokova). Slični pokusi u drugačijim uvjetima doveli su do identičnih rezultata i kod ljudi, npr. već je i sama spoznaja o tome da postoji gumb s kojim se može utišati razina buke bila dovoljna da je ona skupina ispitanika koja je znala za ovaj gumb (pri konstantnoj razini buke za obje skupine) bolje pamtila i izvršavala zadatke od skupine koja to nije znala. Moglo bi se zaključiti da je sama svijest o postojanju nade povećavala stupanj optimizma i konačnog uspjeha. Učitelj može utjecati na sve čimbenike učenja, a najviše na tzv. vanjske čimbenike učenja i motivaciju. Najsažetija smjernica za ovaj pozitivni utjecaj može se svesti na to da učitelj pozitivno (nagrađivanjem, a ne kažnjavanjem) potiče učenike na učenje, da ih potiče na suradnju s drugim učenicima, te im zadaje smislene zadatke putem autentičnih materijala. Unutarnji (interni) čimbenici učenja (npr. inteligencija) su individualni i visoko nasljedni, ali se nikad ne smije zaboraviti da je plastičnost dječjeg mozga ogromna i da su ovi čimbenici u stalnoj i neprekidnoj interakciji s okolinom, te da je stoga i daljnji napredak uvijek moguć. Pri tome treba znati da djecu ne treba pohvaljivati i nagrađivati zato što su sama po sebi jako „ pametna“ i „ inteligentna“ , pa su brzo i bez napora riješila određene zadatke i probleme, već ih treba pohvaljivati za učinjeni trud. Naime, nekoliko je novijih ekperimenata pokazalo da su ovakva djeca s vremenom sve više zaostajala jer su se sve manje trudila i hvatala ukoštac sa sve težim gradivom, te „ odabirala“ samo ona područja i zadatke koji su im išli bolje, da bi na kraju ispitivanog razdoblja bila u značajnom zaostatku u odnosu na skupinu djece koja su pohvaljivana za napor koji su uložili u savladavanje određenog sadržaja.

Izvorni jezik
Engleski

Znanstvena područja
Temeljne medicinske znanosti, Kliničke medicinske znanosti, Psihologija

POVEZANOST RADA