Naslov
Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu
(Bosna and Herzegovina in the WWII)

Autori
Dvorny, Mirta

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Rijeka

Datum
10.11

Godina
2008

Stranica
77

Mentor
Dukovski, Darko

Ključne riječi
Bosna i Hercegovina; II. svjetski rat; povijest
(Bosna and Herzegovina; WWII; history)

Sažetak
Okupacija Jugoslavije, izvršena po Hitlerovoj direktivi, bila je u znaku njene totalne likvidacije, a njezina je podjela provedena zajedno sa revanšističkim nacijama, protivnicama ugovora u Versaillesu. Hrvatski je narod, kod kojeg je antijugoslavenski nacionalni pokret bio najrazvijeniji, dobio pravo na samostalnu državu. Ova je država ipak bila samo marioneta njenog stvarnog kreatora, Trećeg Reicha. Dogovorom između Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija područje Sredozemlja, što znači i NDH, našlo se u talijanskoj interesnoj sferi. Nijemci su naglasili da oni u NDH imaju samo određene privredne interese. Otvoreno pitanje Bosne i Hercegovine riješeno je na ministarskoj konferenciji u Beču 21. i 22. travnja 1941. Nastojanjem njemačke strane, Bosna i Hercegovina je uključena u NDH. Utvrđivanjem njemačkog i talijanskog okupacionog područja na teritoriji NDH, kroz koju je provedena demarkaciona linija, nagoviješteno je da se Treći Reich ne odriče prisutnosti na Sredozemlju, a na prostoru Bosne i Hercegovine su od početka iskazali vojni, politički i privredni interes. Talijanska je nazočnost u Bosni i Hercegovini bila praćena njenim kontraverznim vojno-političkim potezima. Italija se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za razliku od Njemačke, koja je svoj oslonac imala u NDH i u njenim vojnim formacijama i političkim organima, oslanjala na protuhrvatski četnički ustanički pokret te se vojno i politički povezala sa pravoslavnim elementom, koji je ustaški režim stavio izvan zakona. Takav odnos nikad nije dobio potvrdu službene državne politike, ali je bio potican od strane istaknutih talijanskih vojnih i diplomatskih predstavnika. Četnički se pokret u Bosni i Hercegovini zalagao za uspostavljanje talijanskog protektorata, dok traje rat. Italija je nastojala istrgnuti Bosnu i Hercegovinu iz sastava NDH i u tom je pravcu imala jaku podršku bosanskohercegovačkih četnika. Vjerske razlike između fašističke Italije i četničkog pokreta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije bila zapreka da postanu ratni saveznici. Treći Reich je za razliku od svoje saveznice Italije težio stabilizaciji Bosne i Hercegovine u okviru NDH kako bi njihove snage bile oslobođene za potrebe velikih ratišta. Njemačka je također nastojala iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine dobiti vojne kontingente za rat na istočnoj fronti. Pojavom ustaničkog pokreta, uslijed nesmiljenog terora nad srpskim stanovništvom, situacija u BIH je postala još složenija, a ustaška se vlast ozbiljno uzdrmala. Među njemačkim se generalima vrlo rano pojavilo mišljenje da NDH predstavlja višenacionalnu državu i da je terorom i genocidom nemoguće stvoriti nacionalno homogenu hrvatsku državu. U skladu sa tim stavom zagovarali su uspostavljanje njemačke vojne uprave u NDH. U pogledu uspostavljanja njemačke vojne uprave u BIH na istoj liniji sa njemačkim generalima bili su i Muslimani okupljeni oko autonomaša. Oni su od travnja 1941. predlagali Nijemcima da se BIH izdvoji iz sastava NDH i konstituira kao zasebna autonomna jedinica pod protektoratom Trećeg Reicha. No autonomaše i Nijemce je razdvajao njihov različit odnos prema NDH. Nijemci nisu bili voljni ugroziti odnose sa NDH za račun bosanskohercegovačkih Muslimana. Inicijativa Heinricha Himmlera da se u BIH formira SS divizija čisto muslimanskog sastava pothranjivala je nade muslimanskih autonomaša. Državni vrh Reicha ipak se nikad nije izjasnio pozitivno u pogledu autonomnog položaja Bosne i Hercegovine. Ta okolnost međutim nije utjecala na oslobođenje Muslimana od autonomaške ideje. Njemačka je suradnja sa četnicima imala drugačije obilježje. U središtu se nalazila istočna Bosna. Pregovori sa četničkim vođama Jezdimirem Dangićem i Dobroslavom Jevđevićem propali su zbog izrazito negativnog stajališta predstavnika NDH, odnosno zbog odbijanja Jevđevića da prizna NDH. Uvjereni u njihovo velikosrpsko opredjeljenje, Nijemci su četnike smatrali neprijateljem. Usporedo s tim, antikomunističko opredjeljenje četnika navodilo ih je da izbjegavaju sukobe s njemačkim vojnim snagama. Što je partizanski pokret više jačao, Treći Reich je bio spremniji, u određenim situacijama, prihvatiti i odobriti nižim zapovjednicima operativnu suradnju sa četničkim jedinicama radi zajedničkih akcija protiv „ komunista“ . Komunistička partija Jugoslavije na sceni se pojavila kao organizator ustanka protiv okupatora i ustaške vlasti i time učvršćivala svoje pozicije među ustanički raspoloženim narodnim masama. Nakon obuhvatnih ratnih operacija, koje su okupatorsko-kvislinške snage provodile protiv partizanskih snaga pod vodstvom Vrhovnog štaba, njemački su generali počeli priznavati visoke ratne kvalitete partizanskih formacija. NOP se, osim Nijemaca, morao boriti i protiv njemačkih saveznika i kolaboracionista. Širenjem nacionalne osnovice sve jačim priljevom hrvatskog i muslimanskog elementa u partizanske redove, NOP je toliko ojačao da su u trenutku kada su okupatori napustili zemlju, u njoj ostale samo oružane formacije NOP-a. Zahvaljujući NOP-u, Bosna i Hercegovina se uspjela oduprijeti aneksionističkim težnjama NDH i velikosrpstvu četničkog pokreta. Bosna i Hercegovina se našla u novom razdoblju obilježenim novim položajem i društvenim poretkom u znaku ideologije ratnog pobjednika, Komunističke partije Jugoslavije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA