Naslov
Srpski nacionalni pokret u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 80-ih godina XIX. stoljeća :
(Serbian natinala movement in austrian Dalmatia)

Autori
Rajčić, Tihomir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet u Zagrebu

Mjesto
ZAGREB

Datum
27.01

Godina
2005

Stranica
288

Mentor
Nikša Stančić, Iskra Iveljić

Neposredni voditelj
Nikša Stančić, Iskra Iveljić

Ključne riječi
acionalni pokret; Srpska pravoslavna crkva; Srpsko-dalmatinski magazin; Habsburška Monarhija; Srpska stranka u austrjskoj pokrajini Dalmaciji; Srpski list (glas); Hrvati; Autonomaši; nacionalna ideologija.
(national movement; Serbian Ortodox Church; Srbsko-dalmatinski magazin; Habsburg Monarchy; Serbian Party in austrian province of Dalmatia; Srpski list (glas); Croatians; Autonomists; national ideology.)

Sažetak
Ezati uz djelovanje Srpske pravoslavne crkve. Ona je imala veliku, može se reći čak i presudnu, ulogu u formiranju karaktera srpskog nacionalnog pokreta kako općenito tako i u Dalmaciji. Takva njena uloga vidljiva je na stranicama Srpsko dalmatinskog magazina (SDM) koji je u razdoblju od 1836. do 1848. bio prvi znak javnog djelovanja srpskog nacionalnog pokreta u tadašnjoj Dalmaciji. Na spomenuto valja nadovezati i utjecaj srbijanske tajne nacionalne propagande utemeljene na spisu "Načertanije" Ilije Garašanina. Iako je, zahvaljujući svemu navedenom, bila dosta ispred hrvatske srpska nacionalna integracija na početku narodnog preporoda u Dalmaciji nije ipak bila odmakla dovoljno daleko da bi srpski nacionalni pokret mogao istupiti samostalno. Zbog toga je on od 1860. do 1880. djelovao u okviru Narodne stranke. No usporedo s tim i dalje je tekao poseban proces srpske nacionalne integracije čijem su ubrzanju pridonijele i neke vanjske i unutrašnje okolnosti. Riječ je o dualističkom preustroju Habsburške monarhije 1867., konačnoj kristalizaciji političkih i vjersko-kulturnih gledišta Mihovila Pavlinovića, napetostima unutar Narodne stranke nakon pobjede na izborima za Dalmatinski sabor 1870. odnosno "zemljačkoj" epizdi od 1873. do 1876. Svemu valja dodati problem Bosne i Hercegovine koji je u drugoj polovici 70-ih podijelio hrvatsku i srpsku politiku. Važno je spomenuti i kontinuitet posebnih srpskih težnji koje se nisu slagale sa programom Narodne stranke ili su mu čak bile protivne. Tu je riječ o utjecaji dalmatinskih pravoslavnih konzervativaca, Ujedinjene omladine srpske te Zastave, glasila Srpske narodne slobodumne stranke Svetozara Miletića. Nakon niza akcija tijekom 70-ih Srbi 1879. okreću leđa Narodnoj stranci, nastupaju samostalno i započinju suradnju s autonomašima. Ubrzo, 1880., uslijedilo je osnivanje Srpske stranke i pokretanje njenog glasila Srpski list (od 1888. Srpski glas) koji je pod uredničkom palicom Save Bjelanovića stvarala mala skupina suradnika i dopisnika koji su uglavnom pripadali građanskoj inteligenciji. Srpski list (glas) je zastupao program Srpske stranke, koji je deklarirao"obranu srpstva", potrebu za "buđenjem i njegovanjem srpske nacionalne svijesti" i "sticanjem narodne i političke važnosti" te "slobodom u narodnom i državnom pogledu". Program se zalagao za hrvatsko-srpsku "slogu", ali po principu "svakom svoje" odnosno za podjelu austrijske Dalmacije uzduž etničkih linija te za "slobodu savjesti" ističući kako poštuje svačija "vjerska ispovjedanja". Ovaj i ovakav program predstavlja potpuni odmak srpskog nacionalnog pokreta od Narodne stranke. Sukladno tome Srpska stranka je u političkoj djelatnosti najčešće napadala narodnjake, optužujući ih da vjerskom, nacionalnom i političkom netolerantnošću progone Srbe i Talijane. Aktuelna politička, gospodarska i kulturna pitanja tadašnje Dalmacije Srpskoj stranci također su služila za napad na Narodnu stranku. Politiku Srpske stranke tijekom 80-ih obilježavala je i suradnja s autonomašima te nepovjerenje prema austrijskoj vladi odnosno prema Austro-Ugarskoj općenito. Pogled na društvenu i regionalnu pozadinu ovakve politike otkriva da je tijekom 80-ih godina unutar srpskog nacionalnog pokreta postojala osjetljiva ravnoteža. Liberalno usmjerene društvene skupine građanske inteligencije imale su prevlast u vodstvu i među članstvom stranke. Konzervativne društvene skupine pored jakog utjecaja u vodstvu i članstvu imale su potpunu prevlast u širim krugovima podupiratelja stranke. Regionalna struktura srpskog nacionalnog pokreta u ovom razdoblju približno odgovara rasporedu srpskog stanovništva u pokrajini. Izuzetak je samo nesrazmjerno veliki udio Dubrovnika u članstvu stranke što svakako valja pripisati utjecaju, tamo posebno izraženog, fenomena Srba katolika. Najizraženiji aspekt djelovanja Srpske stranke u 1880-im godinama bio je svakako njen odnos prema Hrvatima, kako u tadašnjoj Dalmaciji tako i izvan nje. Općenito, Hrvate se smatralo slabom, "ropskom" nacijom, koja nema snage za opstanak i razvoj. Zbog toga se Hrvatima nudi "prirodan" proces srbizacije. Osvrćući se na najvažnije hrvatske političare i stranke, Srpska stranka najviše pozornosti i simpatija posvećuje Khuenu Héderváryu, dok na Mihovila Pavlinovića, Mihovila Klaića, J. J. Strossmayera i Stranku prava gleda sa odbojnošću. Odnos Srpske stranke prema Hrvatima ogledao se i u polemikama oko pripadnosti Dubrovnika, Boke kotorske te Bosne i Hercegovine, neuspjelim pregovorima o izmirenju s Narodnom strankom 1888. i srpskoj kritičnosti prema izmjeni programa i imena Narodne stranke 1889. Nacionalna ideologija Srpske stranke u austrijskoj Dalmaciji obuhvaćala je uobičajene sastavnice srpske nacionalne ideologije općenito, jezik, vjeru, prirodno-pravne i povijesno-političke elemente te koncept "srpskih zemalja". Razlika je postojala samo u inerpretaciji uloge vjere. Vodstvo Srpske stranke u Dalmaciji srpsku je nacionalnu ideju nastojalo proširiti, deklarativnim, inzistiranjem na liberalizmu i vjerskoj toleranciji što je u stvarnosti imalo ograničen domet.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA