Naslov
Osnove hiperbarične fiziologije i tehnike ronjenja
(Basics of hyperbaric physiology and diving technique)

Autori
Stojanović, Dražen

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, stručni

Skup
Hrvatski liječnički zbor, Podružnica Rijeka, Simpozij trajne edukacije liječnika

Mjesto i datum
Rijeka, Hrvatska, 11.06.2003

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
fiziologija; ronjenje
(physiology; diving)

Sažetak
Kada govorimo o ronjenju moramo razlučiti nekoliko kategorija. Roniti se može iz sportskih ili profesionalnih pobuda. Sportski se može roniti radi takmičenja ili rekreacije. Profesionalno se roni u vojsci, policiji, građevinarstvu, industriji, znanosti. Ronjenje označava boravak ispod vodene površine, bilo zadržavanjem daha ili uz pomoć aparata za disanje. Ovdje ćemo govoriti o sportskom rekreacijskom ronjenju pomoću autonomnog ronilačkog aparata na zrak (SCUBA). To je kratica koja znači: Self Contained Underwater Breathing Aparatus, a u grubom prijevodu značilo bi kao samostalna naprava za podvodno disanje. Najveća dozvoljena dubina ronjenja na zrak iznosi 40 metera, a najveće dozvoljeno vrijeme zadržavanja ovisi o najvećoj postignutoj dubini. Razlozi za sportsko rekreacijsko ronjenje su tjelesna i duhovna relaksacija, uživanje u bestežinskom stanju, tjelesna aktivnost bez djelovanja gravitacije, uživanje u prirodi podvodnog svijeta. Tijekom posljednjih desetak godina sportsko rekreacijsko ronjenje dobiva sve više pristaša. Razlozi su u unaprijeđivanju medicinskih spoznaja i ronilačke opreme. Naime, za ronjenje kažemo da je &laquo ; ; tehnički opremljen sport&raquo ; ; , za koji je nužno dobro poznavanje temelnjih zakona fizike, fiziologije, biologije i medicine. Iako je danas donja dobna granica za početak SCUBA ronjenja spuštena na dob od 10 godina starosti, mišljenja sam kako je to premalo. Dijete u toj dobi još ne pozna sve prirodne i tehničke zakonitosti koje mora svaladati da bi sigurno ronilo. U današnje vrijeme gornja dobna granica praktički ne postoji. Jedina ograničenja leže u nekim bolestima i stanjima koja utječu na sigurnost ronioca. 1 Ronjenje u Hrvatskoj Hrvatski ronioci članovi su Hrvatskog ronilačkog saveza (HRS). Ronjenje je određeno pomoću više propisa, od Zakona i Pravilnika do Statuta HRS-a, Pravila ronjenja HRS-a, te raznih posebnih Pravilnika (npr. Pravilnik o zdravstvenom nadzoru podvodnih aktivnosti). To je složen sustav, zato jer je ronjenje ozbiljna stvar, ali istovremeno i zabavna. Moto američkog sustava obrazovanja ronilaca Scuba schools international (SSI) glasi: Serious diving, serious fun – Ozbiljno ronjenje – ozbiljna zabava. Ronjenje je važan segment hrvatske turističke ponude – geološko i biološko bogatstvo našeg podmorja privlače mnoštvo turista. Nažalost, nemaju svi ronioci plemenite namjere. Hrvatsko podmorje je izuzetno bogato, ali i jako opustošeno ob bezobzirnih pljačkaša. Tek se tijekom posljednjih nekoliko godina ozbiljnije govori o formiranju podmorskih parkova, a u međuvremenu su noge ronilačke lokacije opljačkane i uništene: morske životinje i arheološki nalazi. 2 Ronilačke škole i kategorije U svijetu ne postoji jedinstven sustav obrazovanja ronilaca, baš kao što postoji i različitih autoškola. Međutim svi imaju podjednake standarde i kriterije, a razlika je u pistupu učenju, i naravno u nazivima. Glavne ronilačke škole organizirane su preko klubova u sklopu ronilačke organizacije CMAS, ili posebnih škola SSI i PADI. Učitelji ronjenja zovu se instruktori, i ima ih različitih kategorija s obzirom na znanja i vještine koje podučavaju. Ronilački staž kreće od početne kategorije, a skupljanjem iskustva s ronjenja, pohađanjem tečejeva i polaganjem ispita napreduje se u više kategorije. Svaka kategorija ima točno propisana ovlaštenja i ograničenja. Nekada je ronjenje bilo ekskluziva posebno odabranih. Oprema nije bila toliko razvijena, a medicinske spoznaje bile su skromne. Ronjenje je bilo jako psihofizički zahtjevno, pa su uglavnom ronili vojnici, policajci, istraživači i specijalni radnici. Razvojem tehnike i unapređenjem medicinskih spoznaja, ronjenje je prešlo u &laquo ; ; široke slojeve&raquo ; ; , ali uz neminovnu komercijalizaciju. Današnji ronilac je bombardiran reklamama o novoj opremi, metodama i postupcima, izložen raznim nametima i pratećim troškovima koji povećavaju trošak ronjenja. Ronjenje je i relativno skup sport, ali skupoća opreme nije jedini problem jer oprema može trajati godinama, ali prateći godišnji troškovi članarina, dozvola i osiguranja mogu tijekom desetak godina doseći vrijednost osnovne oprme. Veliku pomoć pružaju klubovi koji za iznos godišnje članarine članovima posuđuju opremu, ali sigurnije je i komotnije roniti s vlastitom opremom. Radi velikih troškova, ali i radi nepoznanica o vezi ronjenja i zdravlja mnogi se ne usuđuju doći u ronilački klub ili školu i početi učiti roniti. 3 Sigurnost u rekreacijsklom ronjenju Pojam sigurnosti u ronjenju nalazi se na prvom mjestu. To je zato jer ronjenje postaje visoko rizično, pa čak i smrtonosno, ako se ne poštuju sigurnosna pravila. Pravila o sigurnosti u ronjenju nastala su na temelju iskustva i istraživanja, nažalost vrlo često nakon analize ronilačkih nesreća. Kada govorimo o rekreacijskom ronjenju, uvijek govorimo o sigurnosti. Zato ćemo istaći glavne sigurnosne mjere: • potrebno je naučiti roniti u ovlaštenom centru, od ovlaštenog instruktora: i ronjenje na dah mora se učiti, kao što se moraju naučiti prometni propisi ako želimo voziti samo bicikl. Promet je opasan i nitko ne pušta dijete u promet, a da ga nije podučio o propisima i sigurnosti. Isto je i s ronjenjem! Zaron može biti opasan po život, isto kao i prelazak prometnice po kojoj jure automobili. Roniti pomoću ronilačkog aparata smije se samo nakon završenog tečaja i položenog ispita. Potrebno je puno toga naučiti i uvježbati da bi se moglo uživati pod vodom. Uostalom, nitko ne kupi automobil i odmah sjedne u njega – svi prvo završe autoškolu. • uvijek se roni u paru. Ronilac koji roni sam, prepušten je samom sebi. Roniti se mora u paru i na dah, po načelu: jedan gore, drugi dolje. Kada se roni na dah, jedan ronilac zaranja, a drugi ga pogledom prati s površine. Drugi uranja teka kada je prvi izronio i spreman je paziti na partnera. Roneći pomoću ronilačkog aparata s partnerom, uvijek nam stoji na raspolaganju njegov rezervni izvor zraka i dodatna ruka za pomoć. • roni se samo ako se bezuvjetno dobro osjećamo. Svaka &laquo ; ; smetnjica&raquo ; ; na suhom može postati ozbiljan problem na 20 ili 30 metara dubine. Bezazlena bol u uhu, leđima ili trbuhu prije ronjenja može završiti pucanjem bubnjića, kočenjem kralježnice ili povraćanjem: posljedica može biti fatalna, a može nastradati i netko drugi pri spašavanju. Veličinu i odgovornost ronioca pokazuje odustajanje od ronjenja, a ne nerazumno &laquo ; ; junačenje&raquo ; ; . • roni se samo poštivajući ograničenja svoje ronilačke kategorije, znanja, vještine, iskustva i opreme. Granice se nikada nesmiju prijeći. Disciplina je presudna. • roni se poštujući prirodu: more, vjetar i Sunce. Ako vremenski uvijeti izazivaju nelagodu ili su očito opasni, ne smije se roniti. Nikada se ne smije smetnuti s uma da je rekreacijsko ronjenje upravo to što mu ime govori: rekreacija i zabava. Na posao moramo ići i kada se ne osjećamo idealno, ali ronjenje nama nije posao. Oni kojima je ronjenje posao vjerojatno rone i kada se ne osjećaju baš idealno. Kada se radi o rekreativnom ronjenju, treba imati na umu da se time bave &laquo ; ; obični&raquo ; ; ljudi nekoliko puta mjesečno, tako da zarone 20-30, a uporniji i više puta godišnje. 4 Zdravlje i ronjenje Voda postavlja posebne zahtjeve pred čovjeka. Općenito govoreći, svatko tko se osjeća sposobnim može roniti, a smije li, to je već drugo pitanje. Obično, svaka prosječna osoba prosječnog zdravlja smije roniti. Ne smije roniti onaj koji boluje od bolesti koja se ne može kontrolirati terapijom ili od bolesti koja se može pogoršati pri ronjenju. Zdravstvena nesposobnost za ronjenje može biti privremena ili trajna. Točna ocjena može se dati samo na temelju pregleda ovlaštenog liječnika ronilačke medicine, prema propisanim kriterijima. Najčešće zdravstvene tegobe koje mogu omesti ronjenje su prehlada, probavne smetnje i tegobe zglobova i mišića, zatim srčane togobe i smetnje osjetila. U trudnoći se ne smije roniti, a nema dokaza da je ronjenje u vrijeme mjesečnice štetno ili rizično. Glavno načelo je da čovjek pod vodom može normalno funkcionirati do određene granice. To ovisi o tjelesnom zdravlju, ali i duševnoj ravnoteži, ovisi o bolestima od kojih boluje, o tome kako ga te bolesti ograničavanju i kako može nadići ta ograničenja. Prema istraživanjima (Divers Alert Network) ronilo je &frac34 ; ; muškaraca i &frac14 ; ; žena, srednje dobi od 40 godina. Raspon dobi ronilaca bio je od 13 do 84 godine, bez većih razlika po spolu. Što se tiče tjelesne građe, oko 43 % bilo je normalne, 40 % prekomjerne težine, te 17 % debelih. Od bolesti, među roniocima najviše je bilo povišenog krvnog tlaka (9, 7 %), zatim astme (8, 1 %), te drugih smetnji osjetila (uho i sluh, glavobolja, migrena). Ozljede glave i alergije bile su rijeđe. Rizici od morskih životinja vrlo su niski. Istraživanja o tome koliko je ronjenje utjecalo na unaprijeđenje zdravlja nema. Postoje samo pretpostavke kako osoba koja roni poštujući pravila sigurnosti poboljšava svoje zdravlje. Život suvremenog čovjeka toliko je naporan i stresan, da napor i stres rekreacijskog ronjenja djeluju upravo suprotno: smiruju, opuštaju i stimuliraju pozitivne vrijednosti. Nekoliko sati tjedno čovjek se izdvaja u posebnu aktivnost i prelazi u drugi svijet. Ronjenje okupira i tjelesno i duhovno, traži odricanje od loših navika, a taj angažman se vraća kroz poboljšanje zdravlja. No, ipak postoje neki posebni rizici pri ronjenju. Ronjenje može izazvati pojavu &laquo ; ; dušikovog pijanstva&raquo ; ; . To je pojava koja se javlja radi narkotičkog djelovanja dušika pod povišenim tlakom na dubinama od 40-ak metara i više. Nastaje naglo i može potupno onesposobiti normalno ponašanje i rasuđivanje ronioca. Zato postoji ograničenje dubine pri ronjenju na zrak. Za veće dubine potrebne su posebne kombinacije plinova za disanje. Jedini lijek je smanjivanje dubine ronjenja, a to ronilac ne može sam nego mu mora pomoći partner. Dekompresijska bolest, poznata i pod nazivom &laquo ; ; kesonska bolest&raquo ; ; rizik je broj jedan pri ronjenju. Nastaje pri prebrzom izranjanju radi oslobađanja mjehurića zraka u krvi. Naime, pri velikim tlakovima u dubini u krvi se nađe otopljenog zraka kojemu treba vremena da izađe i bude izdahnut kroz pluća. Ukoliko ronilac izranja prebrzo, zrak ne stigne izaći u plućima, već se mjehurići stvore po tijelu i začepe krvne žile u koži, mozgu, mišićima, zglobovima. Liječenje je teško, u rekompresijskoj komori, a oštećenja mogu biti trajna. Treći velika opasnost leži u zadržavanju daha pri ronjenju na zrak u boci. Naime, pošto ronilac udiše zrak pod tlakom okoline, koji je u vodi visok, svaka promjena dubine ima za posljedicu i promjenu tlaka. Ukoliko se zrak udahne na većoj dubini, te se zadrži zrak i krene prema površini, radi pada tlaka vode na manoj dubini pluća se mogu rasprsnuti jer je u njima ostao zrak pod tlakom veće dubine. Zato se pri ronjenju na boce mora stalno disati, bez zadržavanja daha. Ako se regulator za disanje vadi iz usta pod vodom, onda se mora obavezno izdisati. Četvrta opasnost je pucanje bubnjića. Ukoliko se pravilnim postupkom ne izjednači tlak u uhu koji se povećava pri povećanju dubine, može do do pucanja bubnjića. Radi prodora hladne vode u unutrašnje uho dolazi do vrtoglavice i povraćanja, što može biti fatalno. Dubina se pri ronjenju smije povećati samo ako se može uspješno izjednačiti tlak u uhu. Ake ne ide – ne ide, mora se ostati na dubini ili vratiti natrag. Postoji još rizika, ali ovi nabrojani specifični su za ronjenje stlačenim zrakom., dok se ozljede (posjekotine, udarci) mogu javiti i pri drugim sportovima. U stvari nema velikih zapreka za rekreacijsko ronjenje. Smije roniti praktički svaka osoba koja se osjeća zdravom, i nema stvarnih zdravstvenih problema koji joj remete normalne tjelesne i duševne procese. Pri upisu na tečaj ronjenja daje se zdravstvena izjava o tome. Klub može, a to ozbiljni i čine, tražiti pregled licenciranog ronilačkog liječnika. Prema HRS-u za rekreativce je obavezan jednom u dvije godine za mlađe od 40, a za starije jednom godišnje. Kriteriji nisu strogi, a ako postoje nejasnoće mogu se razjasniti u razgovoru s liječnikom i instruktorom ronjenja. S ronjenjem su nespojivi opijanje i pušenje – svjesno uništavanje svog i tuđeg zdravlja. Isto tako, s ronjenjem je nespojivo uništavanje prirodnih bogatstava – bacanje otpada, ubijanje morskih životinja, razbijanje obale i podmorja. Ronjenje nije masovan sport, ali nije niti ekskluzivno pravo i mogućnost &laquo ; ; biranih&raquo ; ; . To je skup sport, koji zahtjeva puno znanja i vještina, truda i odricanja. Zauzvrat dobiva se mir i ljepota podvodnog svijeta, rekreacija, čuvanje i unapređenje zdravlja tijekom dugog niza godina. Roniti se može već od mladosti, pa do duboke starosti, ali uz poštivanje ograničenja prirode: vode, vremena, a napose samoga sebe. Ovo posljednje je osobito važno. Malo je ljudskih aktivnosti u kojima je čovijek toliko opasan samome sebi koliko je to prisutno u ronjenju. I zato, na kraju, poziv: ako želiš idi roniti, ali čuvaj se samoga sebe!

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Temeljne medicinske znanosti, Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA