Naslov
Redeterminacija uzoraka kvartarnih sedimenata otoka Suska iz petrografske zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja
(Redetermination of the Samples of Susak Island Quaternary Sediments from the Petrographic Collection of the Croatian Natural History Museum)

Autori
Mikulčić Pavlaković, Snježana ; Crnjaković, Marta ; Tibljaš, Darko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Knjiga sažetaka / Velić, I., Vlahović, I., Biondić, R. - Zagreb : Hrvatski geološki institut, 2005, 103-104

Skup
3. hrvatski geološki kongres

Mjesto i datum
Opatija, Hrvatska, 29.09.2005. - 01.10.2005

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
kvartarne naslage; otok Susak; petrografska zbirka; Hrvatski prirodoslovni muzej
(Quaternary sediments; Susak Island; Petrographic collection; Croatian Natural History Museum)

Sažetak
UVOD:O porijeklu i genezi pjeskovito-lesnih sedimenata otoka Suska mnogi su istraživači iznosili različita mišljenja (citirani u BOGNAR, 1983 ; 2003). Većina ih smatra eolskim, fluvio-eolskim ili fluvio-marinskim naslagama. Za razliku od njih, KIŠPATIĆ (1910) je smatrao da predstavljaju netopivi ostatak vapnenaca, koji je podzemnim vodenim tokovima transportiran i taložen na morskom dnu, te kasnije izdignut iz mora. Na njegovom originalnom materijalu koji se već gotovo stotinu godina čuva u Mineraloško-petrografskom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, načinjene su nove analize. ANALITIČKI MATERIJAL I METODE ISTRAŽIVANJA: Redeterminacija 8 sačuvanih uzoraka pijeska s otoka Suska, koje je Kišpatić početkom 1910. prikupio na raznim mjestima i na različitim dubinama, obuhvatila je određivanje udjela netopivog ostatka, separaciju teške i lake mineralne frakcije pomoću bromoforma, te njihovu analizu polarizacijskim mikroskopom. Za separaciju teških minerala korištena je frakcija 0, 05-0, 125 mm netopivog ostatka. Udio pojedinih minerala izražen u postocima dobiven je brojanjem oko 400 zrna u svakom preparatu. REZULTATI i ZAKLJUČAK:Udio karbonata u redeterminiranim uzorcima varira od 6, 6 do 33, 7%. Netopivi ostatak sadrži 3, 51-7, 12 % teške frakcije. U lakoj frakciji prevladava kvarc (do 60, 5%), zatim čestice stijena (do 30%) i feldspati (do 13%). Većina čestica stijena je rožnjačkog tipa, manje je čestica sericitskih škriljavaca i metamorfita s listićastim mineralima, te epidotom i coisitom. U nekim preparatima nalazimo još i grudice limonita i smeđe poluprozirne čestice, vjerojatno piroklastičnog podrijetla. U teškoj frakciji čestice stijena su znatno manje zastupljene (1, 5 - 8, 1%), zatim slijede opaka zrna (3, 4-13, 6%), a najčešći su listićasti minerali - muskovit i flogopit, klorit, te biotit (17, 5 -61, 9%) (Tablica). Ostali prozirni teški minerali čine 30, 1-68, 1% sastava (Sl. 1). Među teškim mineralima najzastupljenija je skupina amfibola (aktinolit, hornblenda, glaukofan), epidot-coisita, te granati. Rjeđe nalazimo piroksene i disten. Ultrastabilni minerali cirkon, turmalin i rutil čine najviše do 5% prozirnih teških minerala (Sl. 2). Zrna su većinom slabo zaobljena, naročito u sitnijoj frakciji. Poneka zrna piroksena pokazuju nazubljene krajeve, kao posljedicu dijagenetskih procesa. KIŠPATIĆ (1910) je u pijescima otoka Suska mikroskopski determinirao 22 minerala, uključujući 19 koje danas ubrajamo u tešku frakciju. Vrlo je detaljno opisao njihove mikrofiziografske osobine, no stupanj abrazije, odnosno zaobljenosti, koji su bitni za utvrđivanje podrijetla materijala ne navodi (kao uostalom niti većina drugih istraživača toga vremena). Prve vrlo detaljne opise morfoloških osobina zrna i sastava nalazimo tek u radovima MAMUŽIĆ & MUTIĆ (1965), MUTIĆ (1967). Osim minerala koje je našao Kišpatić, tijekom ovih istraživanja zapaženi su još silimanit, andaluzit, kloritoid, spinel i serpentin. Značajna je i prisutnost piroksena, za koje Kišpatić navodi da nisu utvrđeni sa sigurnošću. Ono po čemu se bitno razlikuju Kišpatićeve analize od analiza novijih istraživača je nedostatak podataka o međusobnom količinskom udjelu pojedinih minerala. Naime, on je određivanja provodio na preparatima koji su sadržavali samo minerale slične gustoće, a ne ukupnu asocijaciju teških minerala. Otuda vjerojatno i konstatacija o obilnoj zastupljenosti cirkona. Vjerujemo da nedostatak piroksena u njegovim analizama znači da je preparat (od njih stotinjak) u kojemu su oni bili koncentrirani vjerojatno bio zagubljen ili ga je previdio. Kišpatićevo uvjerenje da pijesak otoka Suska predstavlja netopivi ostatak vapnenaca i dolomita, zasniva se dijelom na TUĆANOVIM (1911) podacima o netopivim ostacima karbonata, s kojima je Kišpatić bio upoznat još prije objavljivanja. Prema njima, piroksen je vrlo rijedak, pa Kišpatić time objašnjava i "nedostatak" piroksena u susačkom pijesku. No, kako niti TUĆAN (1911) ne navodi međusobni udio pojedinih minerala, CRNJAKOVIĆ (1994) je na temelju analize sačuvanog dijela Tućanovih preparata pretpostavila da se njihov udio može procijeniti na temelju broja uzoraka u kojima se oni javljaju. Također je utvrdila da većina detritičnih minerala (Tućan je smatrao da su svi autigeni) potječe iz sedimentnih stijena, s obzirom na stupanj zaobljenosti, te razmjerno visok udio ultrastabilnih cirkona, turmalina i rutila. Stoga bi i u pijescima otoka Suska očekivali visok indeks CTR, što međutim nije slučaj (slika 2). Dakle, vrlo nizak stupanj zrelosti sedimenta (izuzetno nizak CTR), sačuvani nestabilni minerali kao što su pirokseni, te razmjerno nizak stupanj abrazije, ukazuju na materijal prvog ciklusa sedimentacije, a mineralna asocijacija na metamorfite alpskog područja kao izvorišne stijene što je u skladu s rezultatima drugih istraživača (BOGNAR et al., 1983 ; BOGNAR et al. 2003 ; MUTIĆ, 1967).

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Geologija

POVEZANOST RADA