Naslov
Genetski uzroci oštećenja sluha
(Genetic causes of hearing impairment)

Autori
Barišić, Ingeborg

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Paediatria Croatica / Barišić, Ingeborg - Zagreb, 2003, 2-2

Skup
Treći hrvatski kongres humane genetike

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 03.09.2003. - 04.09.2003

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
gluhoća; nesindromsko i sindromsko oštećenje sluha; genetika
(deafness; nonsyndromic and syndromic hearing impairment; genetics)

Sažetak
Oštećenje sluha najčešći je senzorni poremećaj čovjeka. Smatra se da jedno od 1000 djece ima prirođenu gluhoću, a jedno od 300 živorođenih određeni stupanj nagluhosti. Učestalost prirođenog oštećenja sluha, kao i činjenica da rana intervencija značajno poboljšava adaptaciju osoba oštećenog sluha, potiču nas da što ranije i detaljnije pristupimo dijagnostici ovih poremećaja. Sveobuhvatni novorođenački probir djece oštećena sluha i rana intervencija općenito su prihvaćeni kao učinkovita metoda kod koje se stopa lažno pozitivnih nalaza može smanjiti < 1% bez većih utjecaja na odnos majka-dijete pa se takav probir uvodi i u naša rodilišta, u kojima godišnje očekujemo 100- njak djece sa prirođenim oštećenjem sluha. Ujedno se javlja i potreba da se djeca kod kojih se otkrije poremećaj sluha što ranije dijagnostički evaluiraju kako bi se postavljanjem točne dijagnoze pomoglo liječenju-habilitaciji, a posebno genetičkom informiranju zahvaćenih obitelji, jer je poznato da je oko polovice kongenitalnog oštećenja sluha uzrokovano genetičkim čimbenicima. Donedavno su naše mogućnosti u tom pogledu bile ograničene, te klinički genetičar, posebno u izoliranim slučajevima nesindromske nagluhosti, nije bio u stanju značajnije pomoći obitelji. Razvoj molekulske medicine otvorio je u posljednje vrijeme nove prerspektive. U oblikovanju i funkcioniranju slušnog apratata uključeno je prema nekim procjenama oko 1000 gena. Oko trećine nasljednih oblika gluhoće nalazi se u sklopu različitih sindroma, dok kod dvije trećine nalazimo gluhoću kao izoliran simptom. Postoji i vjerojatnost da dio starijih osoba s prezbiakuzijom ima genetički uvjetovanu gluhoću kasnog nastanka ili su heterozigotni nositelji pojedinih genskih mutacija koje tvore predispoziciju za slušno oštećenje. Nasljedni oblici gluhoće mogu biti prisutni pri rođenju, no mogu se razviti i kasnije tijekom života. Mogu zahvatiti jedno ili oba uha, biti progresivni ili neprogresivni, različite težne i audiometrijske konfiguracije. S obzirom na etiologiju razvrstavamo ih kao sindromsko prirođeno oštećenje sluha ukoliko je oštećenje sluha dio prezentacije kliničkog entiteta koji se očituje karakterističnim obrascem simptoma ili kao nesindromsko prirođeno oštećenje sluha, kada je riječ o izoliranoj nasljednoj pojavi oštećenja sluha. Kod sindroma u sklopu kojih se javlja oštećenje sluha obično nalazimo pridružene kraniofacijalne malformacije, više ili manje karakteristične dismofrične crte, koštane displazije i dizostoze, defekte pigmentacije, te malformacije ili poremećaj funkcije pojedinih organa i organskih sustava. Etiologija ovih poremećaja je vrlo heterogena. Dio sindroma je uzrokovan kromosomskim aberacijama, dio je monogenski, pa se nasljeđuje raznim oblicima mendelskog tipa nasljeđivanja, a dio nema jasan nasljedni uzrok, nego je posljedica najčešće mutlifaktorski uzrokovanih poremećaja embrijskog razvoja pri čemu vanjski čimbenici (primjerice infekcije) igraju važnu ulogu. Kod većine najpoznatijih sindroma locirani su i identificirani geni i njihove mutacije odgovorni za pojavu određenih simptoma, a sve se više radi na razumijevanju obično vrlo složenih patogenetičkih menahizama nastanka sindromskih obrazaca, pa u sklopu toga i oštećenja sluha. Geni koji su patogenetski uključeni u nastanak gluhoće u sklopu pojedinih sindroma kodiraju različite molekule kao što su enzimi, transkripcijski čimbenici (MITF, PAX3, SOX10, EYA1, EYA4), razne sastavnice građe stanice (MYO7A), te dijelovi ekstraceluralnog matriksa (USHA2, COL2A1, COL2A2) ili intercelularnih kanala koji omogućavaju homeostazu (KCNQ1, KCNE1). Oko 2/3 prirođenog oštećenja sluha uvjetovano je nasljednom nesindromskom nagluhosti- gluhoćom koja većinom slijedi mendelske oblike nasljeđivanja. Oko 85% nesindromskih slušnih oštećenja nasljeđuje se autosomno recesivno, 15% autosomno dominantno, oko 2% X vezano, a < 1% uvjetovano je mutacijama mitohondrijskog genoma, pa se nasljeđuje tzv. mitohondrijskim tipom nasljeđivanja. Veliki broj gena mutacije kojih uzrokuju nastanak najpoznatijih sindroma praćenih gluhoćom već je lokalizirano i klonirano. Štoviše, sve je veći broj identificiranih gena i kod nesindromskog monogenski nasljednog oštećenja sluha. Otkrivene su i mnoge mutacije koje uzrokuju određeni oblik oštećenja sluha, a usavršavanje molekulskih testova omogućava i praktičnu primjenu ovih spoznaja. Proučavanje gena uključenih u etiologiju slušnog oštećenja ukazuje na veliku varijabilnsti. Isti geni mogu uzrokovati sindromsko i nesindromsko oštećenje sluha (MYO7A, PDS, WFS1, CDH23, COL11A2), a mutacije u jednom genu mogu uzrokovati recesivne i dominantne oblike nesindromskog oštećenja sluha (GJB2, TECTA, MYO7A). U ovom radu iznešene su osnovne spoznaje molekulske osnove nastanka oštećenja sluha, s naglaskom na dijagnostičkom algoritmu za djecu s oštećenjem sluha u Hrvatskoj koji se planira u sklopu akcije "Dajmo da čuju"i međunarodnog projekta Molekulske osnove oštećenja sluha WHO.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA