Naslov
HRVATSKA GRAMATIKA FRANCESCA MARIJE APPENDINIJA
(Croatian Grammar by Francesco Maria Appendini)

Autori
Pliško, Lina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
05.12

Godina
2003

Stranica
289

Mentor
Stolac, Diana

Ključne riječi
Francesco Maria Appendini; gramatika; hrvatski jezik
(Francesco Maria Appendini; grammar book; Croatian language)

Sažetak
Francesco Maria Appendini, Talijan po rođenju, Dubrovčanin srcem, 1808. godine, neposredno nakon dolaska Dubrovačke Republike pod francusku vlast, uz svekoliku potporu maršala Ilirskih provincija Augustea Marmonta, tiskao je na talijanskome jeziku hrvatsku gramatiku pod naslovom Grammatica della lingua Illirica, namijenivši je svima što žele naučiti hrvatski jezik, koji je po njegovu mišljenju &laquo ; il piu' perfetto di tutti&raquo ; . U vrijeme kada je napisana Grammatica della lingua Illirica, hrvatsko je jezikoslovlje imalo već nekoliko štokavskih gramatika: Kašićevu, Della Bellinu, Tadijanovićevu, Reljkovićevu, Lanosovićevu, Jurinovu i Voltićevu. U pisanju Grammatice della lingua Illirica, Appendini je najčešće posezao za Kašićevom i Della Bellinom. One su mu bile početni model i orijentir u promišljanju hrvatskoga jezika. Grammatica della lingua Illirica napisana je u dva dijela, na čak 329 stranica. Sadrži najopširniju dopreporodnu sintaksu. Po koncepciji i sadržaju, tipična je dopreporodna gramatika. Iako je od prva pa do njezina posljednja izdanja 1850. godine jezična koncepcija hrvatskoga jezika krenula potpuno drugim smjerom, Appendinijeva se gramatika nije mijenjala, iako je nakana njezina autora bila drugačija. Takva se uspjela održati čak četrdeset godina. Ona je uz prvu Babukićevu, prevedenu na talijanski jezik, kolala Dalmacijom i 1850. godine, usprkos tome što je bila &laquo ; zaostala za nauci, što ih je hervatska slovnička znanost učinila do te godine&raquo ; . Appendinijeva je gramatika odmah po izlasku naišla na reakciju javnosti. Dok su ju jedni hvalili, drugi su joj nalazili pogreške i propuste. Appendinijev najžešći kritičar je bio Šime Starčević. Svoje je britke komentare iznio u Ricsoslovici iliricskoj (1812.). U istraživanju smo krenuli od upoznavanja životnog puta te kulturnog djelovanja našega autora, kako bismo lakše shvatili vrijeme i okruženje u kojemu je nastala gramatika. Zatim smo uspoređujući s dopreporodnim, preporodnim, ali i suvremenim gramatikama analizirali svaki odlomak Appendinijeve gramatike. Na taj smo način mogli procijeniti kontinuitet Appendinijevih promišljanja. U analizi smo posezali i za gramatikama talijanskoga jezika, kako bismo mogli odrediti koliko je autorov idiom utjecao na gramatičke interpretacije hrvatskoga jezika. Jezik Appendinijeve gramatike temelji se dobro svladanome dubrovačkom autorovu govoru, a grafija je talijanska. Analizirajući morfologiju, utvrdili smo da se u ovome segmentu najviše držao gramatika B. Kašića i A. Della Belle, no u nekim ih je dijelovima nadopunjavao ili uvodio novine. Tako je, primjerice, izbacio ablativ jednine i množine, koji je zapravo jednak genitivu i dobio sustav od šest padeža u jednini i sedam u množini. Uspješno je definirao sinkretizam padežnih oblika imenica muškoga roda za živo i neživo. Jasno razlikuje gramatički od prirodnoga roda. Svoju gramatiku proširuje tvorbom riječi, odlomkom o deminutivima i augmentativima, što ne nalazimo u Kašića i Della Belle. Obradio je tvorbu pridjevskih umanjenica, raspravljao o složenim pridjevima te onima s vokaliziranom osnovom. Slijedeći svoje uzore nije bio najuspješniji u interpretaciji zamjenica. U opisu brojeva prednost je dao dubrovačkim nazivima za brojeve, kao: sces, jedanes, scesnes, cetresti. Posebno je obradio brojevne pridjeve i imenice. U obradi glagola izbacio je Della Bellin optativ i potencijal, smatrajući da ih može zamijeniti konjunktivom, tako su ostala četiri načina: modo indicativo (indikativ), modo imperativo (imperativ), modo congiuntivo (konjunktiv) i modo infinitivo (infinitiv). Nažalost, nije uočio važnost glagolskoga vida, pa nije mogao precizno interpretirati aorist i imperfekt. I u interpretaciji nepromjenjivih vrsta riječi Appendini se ugledao u iste uzore. Od njih je odstupio kada je priloge svrstao u dvanaest značenjskih razreda, a usklike u šest podrazreda. Uspješno je opisao prijedloge u kontekstu padeža uz koje dolaze: genitiv, dativ, akuzativ, ablativ. Drugi dio Appendinijeve Grammatice sadrži sintaksu. Upravo je na ovome dijelu bilo težište našeg istraživanja, s obzirom da je to najopširnija dopreporodna sintaksa. Nažalost, zaključili smo da niti u ovoj gramatici još uvijek nema napomena o ustrojstvu rečenice ; riječi se promatraju tek na razini sintagme. Prema uzoru na druge gramatike, Appendini je svojoj gramatici pridodao konceptualno organizirani rječnik s više od šest stotina riječi potrebnih za svakodnevnu komunikaciju te primjere razgovora iz svakodnevnog života. Time je dao jasnu poruku da je njegova gramatika prvenstveno namijenjena strancima koji počinju usvajati hrvatski jezik, stoga se može govoriti i o njezinu pragmalingvističkom segmentu. Metodologija obrade gramatičke građe metodički je vrlo primjerena namjeni ; gramatika obiluje dvojezičnim primjerima i različitim tablicama. Stoga je razumljivo zašto je unatoč svojoj koncepciji i zastarjelosti lingvističkih promišljanja Dalmacijom kolala čak četrdeset godina.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA