ĐĎॹá>ţ˙ ABţ˙˙˙@˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ÜĽhcŕ e€h~Q_źzŒzŒŒ|LŘ|8}}}$}$}$}$}$} 0}L}$}„}Sh}l}‚}‚}‚}‚}‚}‚}‚}„}„}„}„}„}„}×}X/~R„}}‚}59‚}‚}‚}‚}„}‚}}}‚}h}‚}‚}‚}‚}}‚}}‚}‚}ŕKV˝­ĄÄ$}$}}}}}‚}‚}‚}‚}Diana Stolac Filozofski fakultet u Rijeci FRAN PILEPIĆ Riječki je odvjetnik Fran Pilepić bio jedan od učenika osnivača riječkoga filološkog kruga Frana Kurelca. Premda nije bio filolog po struci, posebno je značajan njegov doprinos raspravi o tada pokrenutome projektu izdavanja Akademijina rječnika. Na više mjesta, a naročito u sušačkoj Slobodi, Pilepić je već nakon objavljivanja prvoga sveska reagirao nizom konkretnih primjedaba, što je izazvalo polemiku u zagrebačkom Obzoru. Pilepić je svoja razmišljanja o rječniku skupio u knjižici Kakav je riečnik hrvatskoga jezika kojega izdaje Hrvatska akademija? Njekoliko rieči (Sušak 1880.). U radu se iznosi kronologija rasprave te analiziraju Pilepićevi prigovori koncepciji rječnika sa stanovišta tadašnjega vremena, ali i s današnjega, kada je rječnik u cijelosti dovršen i kada možemo vidjeti koliko je Pilepić bio ili nije bio u pravu. Ključne riječi: hrvatski jezik, leksikografija, rječnik, koncepcija, polemika, riječki filološki krug, Fran Pilepić Ime Riječanina Frana Pilepića gotovo je nepoznato današnjoj kulturnoj javnosti, sudeći po činjenici da ga nema ni u jednoj enciklopediji niti leksikonu objavljenom od njegove smrti do danas, da nije uvršten u spomen-knjige znamenitih Hrvata, da njegovih radova nema u zavičajnoj zbirci Sveučilišne knjižnice u Rijeci, a pretragom na internetu možemo dobiti samo podatak da je 1884. godine bio na listi kandidata Stranke prava u Modruško-riječkoj županiji (za grad Karlobag). Ni u filološkim radovima nema puno više informacija, tek poneko uzgredno spominjanje unutar niza imena suvremenika ili istomišljenika. Ipak, Fran Pilepić nije nevažno ime hrvatske filologije druge polovine 19. stoljeća, sudimo li prema bilješkama u Vinceovoj knjizi Putovima hrvatskoga književnog jezika te u posljednjoj, 23. knjizi Akademijina rječnika. Tko je, dakle, bio Fran Pilepić? Fran Pilepić je rođen 10. srpnja 1838. godine u Rijeci. U riječkoj mu je gimnaziji hrvatski jezik predavao Fran Kurelac, koji je svoje mjesto u hrvatskoj filologiji zauzeo kao osnivač riječke filološke škole. Kurelac je bio strastven domoljub i u svojemu je učiteljskom radu izrazito utjecao na nacionalne, jezične i književne stavove svojih učenika, naročito Bude Budisavljevića, Ivana Dežmana i Frana Pilepića. Domoljubni Kurelčev pristup nastavi jezika i književnosti izravan je povod Dežmanovu i Pilepićevu višetjednom putovanju po Hrvatskoj ljeti 1856. godine - pješice! I kasnije će obojica, kao bečki studenti, ostati u kontaktu s učiteljem i pronositi njegov nauk. Ipak, šezdesetih se godina 19. stoljeća razilaze životni i profesionalni putovi Kurelčevi, Dežmanovi i Pilepićevi. I dok Kurelac ostaje "tvrdoglavo" uz svoju književnojezičnu koncepciju, a Dežman postaje uvaženi zagrebački liječnik i autor prvoga hrvatskog rječnika liječničkoga nazivlja, Fran Pilepić se okreće pravu i postaje javni bilježnik u Delnicama, a potom uvaženi riječki odvjetnik te aktivan član Starčevićeve Stranke prava. Među odbornicima je Narodne čitaonice riječke, među suradnicima onodobnih časopisa, predavao je povijest i talijanski u bakarskoj pomorskoj školi… Kao političar biran je u Sabor, gdje je žučno branio pravaške stavove. Umro je u rodnoj Rijeci 13. travnja 1890. Vidimo da se Pilepić nije posvetio filologiji, uostalom, kao ni drugi Kurelčevi učenici. Ali, Kurelčevo učenje o hrvatskome jeziku ostavilo je na svima njima traga, pa se tako i Fran Pilepić u više navrata oglasio u vezi s hrvatskim jezikom. Tako ga nalazimo među onim brojnim hrvatskim intelektualcima koji su za Akademiju sedamdesetih godina poslali prikupljene narodne riječi za budući planiran rječnik. Za Pilepića podatak govori da se radilo o maloj zbirci narodnih riječi, koju je dao Đuri Daničiću. A uz Akademijin je rječnik vezan i Pilepićev angažman koji je u središtu zanimanja u ovome radu. Đuro Daničić je u Zagrebu na Vidovdan 1878. godine objavio svoj Ogled, u kojemu iznosi temeljna načela za uređivanje Rječnika. Na Ogled je reagirao velik broj tadašnjih hrvatskih i slavenskih intelektualaca. Bilo je pohvala i pokuda, ali su i oni koji su podržali projekt dali brojne primjedbe na Daničićevu leksikografsku koncepciju. Primjedbe su bile raznorodne, od problematiziranja udjela kajkavskoga narječja do negodovanja zbog neuključivanja izvora mlađih od 1800. godine. Većina je predlagala upravo proširivanje izvora na suvremena djela, čime rječnik ne bi bio samo povijesni nego i suvremeni, u skladu s tadašnjim potrebama. Tako Adolfo Veber Tkalčević piše da treba proširiti izvore na autore iz 19. st. (poimenice navodi i djela dvojice predstavnika riječkoga filološkog kruga - Dežmanov Rěčnik lěčničkoga nazivlja iz 1868. i Kurelčev rukopisni rječnik...), o proširenju izvora govori i Stojan Novaković iz Beograda, zatim Vatroslav Jagić u svojemu odgovoru iz Berlina konstatira da je to povijesni rječnik (s ekscerpiranim tekstovima od 12. do 19. st.), ali ne i suvremeni rječnika, kakav bi nam trebao, a slavist Izmail Sreznjevski iz Petrograda se pita zbog čega nisu uključeni kajkavski izvori. Čak i Fran Miklošič iz Beča, koji je Daničića najizravnije podupirao, ima primjedaba u vezi s proširenjem izvora. Kada je 1880. godine objavljen prvi svezak, pokazao se raskorak između prijedloga koje su na Daničićev Ogled poslali ugledni filolozi i realizacije u Rječniku. Daničić je prihvatio podršku i pohvale, ali ne i primjedbe i prijedloge za reorganiziranjem svojega leksikografskoga rada. Stoga pomalo čudi da se po objavljivanju toga prvoga sveska nije mnogo pisalo u tadašnjoj periodici, "pretežno su to bili hvalospjevi osim recenzije odvjetnika Franje Pilepića u sušačkoj Slobodi 1880.", kako konstatira Ljudevit Jonke u Daničićevoj biografiji. O pripremi za rad na rječniku, reakcijama na Ogled i na prvi svezak puno podataka nalazimo u opširnome tekstu Tome Maretića Crtice o rječniku naše Akademije iz 1916. godine. Maretićev tekst završava upravo prikazom primjedaba koje je na prvi svezak dao "advokat Franjo Pilepić", uz komentar da je Daničić trebao pažljivije proučiti Pilepićeve primjedbe i primijeniti ih u daljnjem uređivanju Rječnika. Kvalitetu Pilepićevih primjedaba najbolje možemo razumjeti postavimo li ih u kontekst suvremenih reakcija na upravo objelodanjen Akademijin rječnik. Po izlasku 1. sveska Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (A - Besjeda) objavljena je u zagrebačkom Obzoru u br. 233 izrazito pozitivna ocjena ovoga velikoga leksikografskog pothvata. Autor na svoje retoričko pitanje o vrijednosti rječnika odmah i odgovara: "Pa što ima u tom riečniku tako dobra, te se o njem četrnaest godina u napredak iznosila tolika slava a ovaj je članak tako iz visoka o njem uzeo govoriti? - Ima u njem svako dobro, što ga um ljudski u riečnik hrvatski skupiti može." O pozitivnome stavu svjedoče i uporabljene sintagme: usavršenje riečnika, riečnik bogatiji od svih dosadašnjih… Nepotpisani ocjenjivač kaže: "Metodu, kako redaktor tumači značenje riječi, mora se i opet sa svake strane pohvaliti." Pa zaključuje: "U kratko reći, težko se je domisliti, kako bi se naš riečnik dao zgodnije udesiti, što li je u njem izostavljeno ili zaboravljeno ostalo." I nada se materijalnome podupiranju, očito, skupa projekta. Ali, projekta neprocjenjive vrijednosti. A upravo je suprotnim tonom bila obilježena ocjena Akademijina rječnika u sušačkim novinama Sloboda, organu Starčevićeve Stranke prava, gdje je u br. 122 od 24. listopada 1880. objavljen prvi (nepotpisan) dio, a u br. 123 od 27. listopada drugi dio članka o novome rječniku, sada s potpisom "D.r. F. P." Premda nije bio filolog po struci, Pilepić se osjećao pozvanim reagirati na s velikom pomopom očekivano veliko Akademijino izdanje, koje ne samo da nije ispunilo sva njegova očekivanja nego ga je toliko razočaralo da vlastima predlaže zabranu rasprostiranja ovoga rječnika, "koji je u stanju dovesti nas u pravi kaos"! Osnovna je poruka primjedaba - preopširan nefunkcionalan rječnik. Dodamo li tome Pilepićev popis od čak dvadesetak redaka riječi (natuknica) pod slovom A, koje su "tudje u naš riečnik primljene rieči", te njegovu malu statistiku, vidimo da ima pravo na ovakav zaključak: "Nije čudo da je broj riečih, koje počimlju sa A od 566 pobilježenih u Vukovom riečniku narasao na 2043, pače čudimo se što priraštaj je toli malen." Pogledajmo neke konkretne Pilepićeve prigovore. Posebno je zanimljiva primjedba uz natuknicu koja opisuje Pilepićevo zvanje - advokat. Nakon što je čitatelje upoznao s izgledom rječničkoga članka, piše: "Bar u primjerih ima tuj dovoljan broj naših rieči za advokat imamo pomoćnik, zazvanik, branitelj, odvjetnik, pak ipak naš riečnik neuputjuje čitatelja na ove rieči. A kad toli hlapti za tudjimi rieči zašto nenavadja sliedeće oblike: abukat, albukat, avokat, fiškal, piskal, piškal i pickal." Ovaj komentar jasno govori o Pilepićevim purističkim stavovima. Naime, on ne nalazi razloga za izbor tuđe riječi advokat, kada u hrvatskome jeziku postoji niz istoznačnica. A također ne nalazi razloga ni izboru upravo ove riječi kada se na terenu susreće podulji niz riječi stranoga porijekla za ovo značenje. Ovdje, naime, Pilepić jasno artikulira metodološko načelo koje treba voditi leksikografa u izradi rječnika - prednost u izboru uvijek ima riječ iz primarnoga fonda, dakle, hrvatska riječ. Osim ovoga opisuje metodološke probleme koje i mnoga novija leksikografska djela teško rješavaju - koji leksem iz sinonimskoga niza izabrati za nositelja rječničkoga članka, a na koje članove niza samo upućivati; koje riječi stranoga porijekla uključiti u rječnik, a koje ostaviti nezabilježene. Pilepić zamjera Daničiću što samo bilježi razne oblike riječi (npr. april, aprilij, apriliš, aprilj, aprio) i sinonime (npr. travan, travanj), ali se ne opredjeljuje. Još je gore kada se bilježe "sve izopačene forme", kao što pokazuje niz od jedanaest različitih načina pisanja imena velikoga grčkoga filozofa Aristotela. Posebno mjesto u Pilepićevu osvrtu na 1. svezak Akademijina rječnika čine načelne primjedbe kojima bi se, da ih je Daničić prihvatio, znatno smanjio opseg rječnika. Prvenstveno se to odnosi na iznošenje razloga zbog kojih vlastita imena, prezimena i zemljopisni pojmovi ne bi trebali biti uključeni u ovaj rječnik. Ako se ovako nastavi bilježiti sva dostupna onomastička građa, boji se da "niti praunuci naših praunuka neće doživjeti zadnji svezak hrvatskoga rječnika"! Nakon iznošenja konkretnih primjedaba na opise pojedinih natuknica Pilepić spominje i svoga učitelja Frana Kurelca, čijemu djelu ne nalazi traga u rječniku: "Da se je ustati našemu nezaboravnomu Kurelcu, marljivomu gojitelju čistoće hrvatskoga jezika, prva bi mu molitva bila da ga opet u grob spušte, ako nebi imao snage da razprši toliku opačinu, koja se uvukla u naš riečnik, koji će po učinjenom proračunu u 100 godinah progutati do milion forinti." Na kraju prikaza egzaltiran zaključak: "Zaključujemo molitvom, očuvaj bože hrvatski narod takovih dobročinitelja!" Pilepićev je tekst, naravno, izazvao polemiku. U Obzoru u br. 250 od subote 30. listopada 1880. (u rubrici Prosvjeta) nepotpisani je autor (prema Maretiću, riječ je vjerojatno "o nekome akademiku") u svojemu kratkom tekstu komentirao Pilepićev članak, nazivajući autora podrugljivo "šušačkim filologom", koji nije u rukama imao nikada nikakvih stranih rječnika, kad je mogao dati takve primjedbe na veliko Akademijino djelo. Cijeli je tekst obojen podrugljivim tonom, a pravi se cilj komentara vidi u posljednjim rečenicama, koje odišu političkom netrpeljivosti spram Stranke prava i posebno njezina čelnika Ante Starčevića, kojega autor ne imenuje, ali ga podsmješljivo naziva "prorokom": "Za Ťfilologať šušačkoga imade akademički rječnik tu veliku manu, štoga izdaje akademija, koje djela u očima učenih pristaša stranke prava nevriede ni pišljiva boba. Te Ťučenjakeť nije briga, što su i ovdje u svojih nazorih osamljeni, kano što su u politici; nije ih briga, što o našoj akademiji drugačije misle ne samo u Njemačkoj, koje literatura nenalazi milosti u očijuh njihovih, nego i u Francezkoj i Italiji i – Rusiji. Kada bi u akademiji sjedio prorok stranke, kojega na njezinu nesreću nigdje nepriznavaju za dostojna takove časti; kada bi akademički spisi zastupali smušenjačke misli njegove, o tada bi naša akademija slavna i velika bila – šušačkomu listu." Tekst u Obzoru nije, dakle, porekao Pilepićeve navode o pogrešnoj Daničićevoj leksikografskoj koncepciji (osim što problematizira odnos povijesnoga i suvremenoga rječnika, o čemu će biti riječ kasnije). Bio je to, jednostavno, očekivani politički odgovor Obzora na Slobodu (odnosno strossmayerovaca na pravaše). Pilepićev je odgovor bio brz i žustar. Sada se jasno potpisuje kao "Dr. Frane Pilepić". U pet nastavaka u sušačkoj Slobodi u brojevima 131-135 od 14. do 24. studenoga 1880. Pilepić negira navod Obzorove reakcije o svojemu nepoznavanju strane leksikografske prakse i nastavlja s iznošenjem onoga što nije uključio u prvi prikaz. Donosi još više konkretnih primjedaba, kojima pokazuje da se dobro pripremio na kritiku toga značajnoga leksikografskoga projekta, a naravno i da poznaje koncepcije nastanka velikih rječnika drugih jezika. Između njih izdvaja načela firentinske L'Accademie della Crusca, koja je pristupila izradi rječnika temeljenoga na čistoći jezika u djelima velikih talijanskih književnika Dantea, Petrarce i Boccaccia, a Pilepić posebno izdvaja njihov stav o kvaliteti onoga rječnika koji se najmanje mijenja. Iz ovoga se jasno vidi da Pilepić zaista nije bio neupućen u rječnike stranih jezika, kako je to dao naslutiti Obzorov autor u svojoj reakciji na njegov prvi članak. Stoga ovoga puta u svome odgovoru Pilepić nastavlja iznošenjem još više detalja uz brojne natuknice koje je u prvome članku preskočio. Zastanimo na primjedbama uz leksem argutla. U prilogu članku može se vidjeti cjelovit tekst obrazloženja, iz kojega lako zaključujemo da se Pilepić dobro pripremio za iznošenje primjedaba, provjeravajući i recentne pomorske rječnike, koje Daničić nije ekscerpirao. Naime, valja se podsjetiti da je upravo u to vrijeme Pilepić radio u slavnoj bakarskoj pomorskoj školi, kojoj je ravnatelj te 1880. godine bio nitko drugi nego Božo Babić, autor prvoga hrvatskoga tiskanoga pomorskog rječnika iz 1870. godine. Babić je nakon ovoga općega pomorskog rječnika objavio jedan pomorski putopis te dva specijalizirana pomorska rječnika, što je sve bilo Pilepiću dostupno, ako ne drukčije, a onda svakako stoga što se nalazilo u školskoj knjižnici. Isto je postupio i u objašnjenju nekih drugih leksema iz pomorskoga svijeta, kao npr. armiralja, arsana, arsenat…Uostalom, Pilepić je Primorac i nije mogao previdjeti nepreciznosti u pomorskom nazivlju koje su Daničiću kao kontinentalcu promakle. Kada govorimo o nepreciznostima, na njih se Pilepić posebno okomljuje, jer potvrđuju nefunkcionalnost ovoga rječnika. Tako tumačenje riječi arbina u kojemu stoji da je to "njeka biljka u jednoga pisca našega vremena, koji i sam sumnja je li joj to ime…" zaista nikome neće pomoći da dozna o kojoj se biljci radi. Kako se sada radi o nizu od pet članaka, dakle, duljemu tekstu nego u prvoj reakciji, Pilepić prelazi na natuknice s početnim slovom b, kojima se nije bavio u prvome tekstu. Uz leksem batina komentira neodvajanje denotativnoga i konotativnoga značenja riječi - Pilepić to naziva pravi i figurativni smisao. On traži da se uvrštava "primjere pod a) s kojimi imao bi se zasvjedočiti pravi smisao rieči batine", a "pod b) gdje batina znači udarac s batinom." Današnja leksikografska praksa razdvaja ove tipove značenja. Pilepić zaključuje polemiku rečenicom pristojna, ali odrešita tona: "Sa zahvalnostju primit ću svaku poduku, a prezirnim mukom odbiti ću svako prosto napadanje i podrugivanje". Fran Pilepić je svoja razmišljanja o rječniku još iste godine skupio u knjižici Kakav je riečnik hrvatskoga jezika kojega izdaje Hrvatska akademija? Njekoliko rieči i objavio je u Primorskoj tiskari na Sušaku, a dodao je i oba članka iz Obzora. Đuro Daničić ne prihvaća lako sugestije, pa nastavlja prema zacrtanoj koncepciji. Pilepićeve primjedbe i Daničićevo odbijanje detaljno komentiraju Tomo Maretić 1916. godine i Ljudevit Jonke šezdesetak godina kasnije. Obojica vide Pilepićeve primjedbe kao rezultate pomne i kvalitetne analize, dapače, Jonke je precizan - Pilepića je trebalo poslušati. Zanimljivo je pogledati Pilepićeve prigovore koncepciji rječnika danas, kada je rječnik u cijelosti dovršen. Je li bio u pravu ili nije? Pilepićeva primjedba da je popis izvora za rječnik preopširan, pa će stoga rječnik biti prevelik i samim time nepraktičan za uporabu, potpuno nefunkcionalan, pokazala se točnom. Točno je i predvidio da će se raditi o vrlo skupu i luksuznu izdanju, koje će malotko moći imati, a zadivljuje i gotovo točno predviđanje cijelostoljetnoga trajanja rada na rječniku. Dapače, dok je za Pilepića sto godina bila vjerojatno metafora za dugotrajan posao, ali koji u njegovoj svijesti ipak nije trebao trajati upravo 100 godina, pa ta metafora ima u sebi i dio preuveličavanja, pokazalo se da je rekao premalo - posljednji je svezak objavljen nakon 100 godina, ali nužne (najavljene) dopune nisu dane ni danas! Uostalom, preuveličavajuće je djelovalo i predviđanje oko 60 godina leksikografskoga rada u ocjeni rječnika u Obzoru! Što se tiče primjedaba na previše balasta u rječniku zbog uključivanja riječi iz starih knjiga, naročito tuđih riječi iz starih knjiga (= riječi stranoga porijekla), valja reći da je njima razlog različitost tipova rječnika koje su smatrali potrebnim Daničić i Pilepić. Daničić je, u skladu sa svojim nazorima o narodnom jeziku, držao da u 19. stoljeću hrvatska književnost ne nudi dobre leksičke primjere, pa treba ići u povijest i stoga njegov rječnik nije ni mogao biti drukčiji nego povijesni. Pilepić pak misli da je narodu koji je razjedinjen i neslobodan nužan rječnik suvremenoga jezika i to takav koji nema samo standardizacijski nego čak kodifikacijski karakter. Pilepić jasno kazuje da nam treba rječnik iz kojega ćemo moći učiti "pravo znamenovanje i uporabu pojedinih naših riečih", čime traži da riječ ima uvijek isto značenje, pa je slijedom toga protiv bilježenja sinonimije. Pilepić, naime, sinonimiju ne vidi kao bogatstvo jezika, nego traži da se izabere "najljepši način" među onim leksemima koji se rabe. Time očito misli na potpunu (100% sinonimiju), dok za nepotpunu sinonimiju traži od leksikografa da u takvim natuknicama tumači sve "jezične tančine" koje razlikuju njihovu uporabu. Daničić, naravno, tako ne strukturira svoju natuknicu. Stoga su Pilepićeve primjedbe u tom kontekstu opravdane (dok za jedan povijesni rječnik nisu bile). S ovime je povezan i problem uključivanja ili neuključivanja kajkavskih izvora u rječnik, o čemu se Pilepić, naravno, nije izjašnjavao - logično mu je bilo da te riječi ne ulaze u rječnik suvremenoga jezika koji treba govornicima hrvatskoga jezika pomoći izabrati pravi leksem. U tome kontekstu treba shvatiti i Pilepićev zahtjev da se ne uzima onomastička građa jer će tako nastati još gori metež i biti još više balasta. Prijedlog da se onomastička građa dade u posebnom popisu zaista bi oslobodio prostor u Akademijinu rječniku kao općem rječniku hrvatskoga jezika i rječnik bi postao funkcionalniji. Pilepićev komentar o pisarskim i tiskarskim greškama treba prihvatiti sa zadrškom, jer novija metodologija istraživanja i tekstologija traže pozorno analiziranje svake pretpostavljene pogreške. Pilepićeve pak primjedbe na pravopis treba promotriti sa širega aspekta - u trenutku kada je usklađen hrvatski slovopis, Daničić uvodi nove grafeme za Akademijina izdanja, pa su očekivane i burna reakcija i spominjanje "fonetičkoga pravopisa" Đure Augustinovića i pitanje: "Jeli ova novotarija potrebita i opravdana?" Pilepić dobro misli kada kaže da "Akademija nesmije trpjeti hirah i mušicah pojedinih osobah, već ona mora izreći što je pravilno, što je dobro i što je jedinstveno." Osim ovih jezičnih primjedaba Pilepić daje i komentare iz nejezične sfere - prvenstveno moralno-estetske - protiv riječi koje on osjeća vulgarnima - kaže: "smrada i rugobe", "da bi i Zola mogao biti zadovoljan"! Cilj bi, prema Pilepiću, trebao biti "voditi narod za koga piše ugladjenosti, plemenitosti srdca i duše", pa onda takvim riječima i primjerima nije mjesto u rječniku. U tome kontekstu Pilepić navodi brojne primjere u kojima vizualno izdvaja dijelove s "bludnim mislima", kojih u rječniku ne bi smjelo biti, a između kojih izdvajamo: Avaj ljubo da te bog ubije! Avaj duge noći! s majkom spavajući. Za stvar ružniju svit ne znade od rugobe što smrad dade; od sveg opet smrada velim da nije ružnijeg gada neg vrućina kad nagrdi, meso od nje da zasmrdi. Ne čudi nas da je Pilepić, nakon tako detaljne analize prvoga sveska, utvrdio da je to "velika razsipnost truda, crnila i papira" te poručio: "neka se na Zrinskom trgu ova nakaza našega akademičkoga rada javno spali"! Politički razlozi i Daničićeva osobna samouvjerenost odbacili su ove Pilepićeve, u najvećoj mjeri, opravdane primjedbe, koje su mogle promijeniti tijek rada na Akademijinu rječniku - zasigurno ga skratiti i rezultirati funkcionalnijim rječnikom, što mu priznaje jedan drugi politički neistomišljenik - Tomo Maretić. Stoljeće rada na Akademijinu rječniku, a naročito promjene uredničkih koncepcija od početka 20. stoljeća, dokazuju da je prvobitna Daničićeva koncepcija - i realizacija - nužno doživjela stručnu kritiku i korekciju. Ovo je početak revalorizacije filološkoga rada Riječanina Frana Pilepića. Literatura: Vinko Antić, Pisci - Rijeka - Zavičaj, Književni prilozi, Rijeka 1965. Irvin Lukežić, Jedna zaboravljena veza: Pilepić - Kurelac - Carducci, Fluminensia, god. 16., br. 2, Rijeka 2003., str. 1-16. Dragica Malić, Uz svršetak jednog velikog posla (u povodu izlaska posljednjeg, 97. sveska Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu), Jezik, god. 23., br. 3, Zagreb 1975./76., str. 145-152. Frane Pilepić, Kakav je riečnik hrvatskoga jezika kojega izdaje Hrvatska akademija? Njekoliko rieči , Tiskom Primorske tiskare, Sušak 1880. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb 1975-1976, knj. 23. Đuro Daničić, Ogled, Zagreb 1878, str. 5-9. Ljudevit Jonke, Đuro Daničić - prvi urednik Rječnika, str. 83- 95. Tomo Maretić, Crtice o rječniku naše Akademije, str. 15-54. (preneseno iz Ljetopisa JAZU, knj. 31/1, Zagreb 1916). Popis prinosnika u narodu skupljenih riječi, str. 563-564. Spomenknjiga koju je prigodom petdesetgodišnjice Narodne Čitaonice Riečke izdao Odbor, Tisak Narodne Tiskare G. Kraljeta, Sušak 1901. (Pretisak: Adamić i Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka 2000.) Marija Turk, Književnojezična koncepcija Riječke filološke škole, Croatica, (Hrvatski prinosi na Međunarodnom slavističkom kongresu, Bratislava 1993), br. 37/38/39, Zagreb 1993., str. 377 - 386. Marija Turk, Fran Kurelac i Riječka filološka škola, Riječki filološki dani, knj. 1 (Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa), Rijeka 1996., str. 7-16. Zlatko Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1978; Nakladni zavod Matice hrvatske 21990, 32002. Summary Diana Stolac Fran Pilepić Fran Pilepić was a lawyer from Rijeka and a student of Fran Kurelac - the founder of Philological Circle of Rijeka. Even though Pilepić was not a philologist himself, he significantly contributed to the debate on the project of publishing the Croatian monolingual dictionary by the Croatian Academy of Arts and Science. After the first volume had appeared, Pilepić wrote a number of concrete objections in Sloboda (published in Sušak), which resulted in a debate in Obzor (published in Rijeka). He collected his views about the dictionary in a booklet titled Kakav je riečnik hrvatskoga jezika kojega izdaje Hrvatska akademija? Njekoliko rieči (Sušak 1880). The article provides the chronology of the debate and gives the analysis of Pilepić's objections to the composition of the dictionary. His remarks are evaluated from both viewpoints: the one of his time and the one of the present day with the dictionary being completed and hence the possibility of seeing whether or not Pilepić was right being offerred. Key words: Croatian language, lexicography, dictionary, conception, debate, Philological Circle of Rijeka , Fran Pilepić POZOR: PRILOG (Pilepic7.jpg) - argutla  Uz Frana Pilepića kandidati su bili: Ante Starčević, Fran Folnegović, Erazmo Barčić, Andrija Valušnik i David Starčević.  Biografski podatci o Franu Pilepiću preuzeti su iz članka Irvina Lukežića Jedna zaboravljena veza: Pilepić - Kurelac - Carducci, Fluminensia, god. 16., br. 2, Rijeka 2003., str. 1-16.  "PILEPIĆ F. (advokat u Rijeci) poslao malu zbirku riječi odande." Popis prinosnika u narodu skupljenih riječi, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1975-1976, knj. 23., str. 564.  Detaljni prikaz primjedaba na Ogled vidi u: Tomo Maretić, Crtice o rječniku naše Akademije, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1975-1976, knj. 23., str. 15-54. (preneseno iz Ljetopisa JAZU, knj. 31/1, Zagreb 1916).  Usp. Ljudevit Jonke, Đuro Daničić - prvi urednik Rječnika, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1975-1976, knj. 23., str. 95.  Po završetku rada na Akademijinu rječniku sedamdesetih godina 20. stoljeća Maretićev je tekst ponovno objavljen u posljednjoj, 23. knjizi Arj.  To je bilo 3. godište Slobode, odgovorni urednik je bio Josip Linić.  Razrješenje inicijala dolazi u drugome dijelu polemike u studenome 1880. godine.  Usp. Sloboda, br. 123/1880., str. 2.  Sada je odgovorni urednik Milan Kerdić.  Četvrt stoljeća kasnije Božo Babić će objaviti još jedan opći pomorski rječnik.  Usp. Ljudevit Jonke, Đuro Daničić - prvi urednik Rječnika, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1975-1976, knj. 23., str. 95. PAGE 1 ůĄ™œSS¤ƒ.ĽČAŚĽ§n¨nŠnŞŤ …Ô˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx˙hx?o??o??o?)()() *+,9;W^Ţä!u…őžżŢ  5 ‘ ’ Ź­QV”™3M?@§­_`Ž“Ýý‰žĹđö­ć_ťÂĂď  Ď!Đ!Ň!j"k"ő#ü#†$Ž$,%d%Ř%ß%Ć(ě(˙()^,e,Ô-. .@.I.‡0%3-333$4ýýýűřôřôřôřňűďűçűôűôűçűçűôűôűřűçűôűôűçűôűôűçűääňűôűçűçűçűääňňäňňňűôűřűűôűUVuDPcUcVUVcVccc Z$4+4-464?4P4R4Z4]4Đ4Ř4 5 5 5(5›6ł67 788é8đ87;8;˙;<-=3=Ú=_>`>’>˜>j?p?–?Ÿ?á@5A~A„AäBĺBčBqC›FĄF‚I‡IS%S4SFSXS|S‘S SŚSľSÂSçSéSęSńSňS/W;WIWaW’WÇWXşXYWY€YŚY×YÜYZ)ZFZfZŤZÖZćZňZűůűůöůöůóíóóëóóíóóůčůűůöůöůűůűůŕůůűůÝůöűöűöűöűöűöűöűöůűůűůűůűůűůűůűůűůűůűůű^cuDPcUcc uDPUVVccUVcWňZľ[č[x\ž\]?]ˆ]‰]]]˜] ]­]P_W_Œ_‘_é_=`L`)b8bFbGbPbQbRbSbËbĚbÍbcMc…c†c‡cĘcőcDdEdFdedjddĄd)e*e+eAeeełe´eľeDfEfFf]fdf‹fŒffŢfßfŕfćfífggg/g0g1g3g8g9g?g@gýůýůýůýöýöýůýóóóýńîěńäâŢŐŢĎŢŐŢĎŢŐŢĎŢĎŢŐŢĎŢŐŢŐŢĎŢŐŢŐŢĎŢŐŢÇŢĂŢĂŢacuDPc UVacuDPacacauDPac Uc MUVchUVccM@gAgBgIgJgLgMgNgOgSgVgWgXg`gagcgegjgkgmgngogpgxgyg|g}g€gg‚gƒg™g˝g h hhhhhhhhhiüřüřüřüřüřüřüřüřüřüřüřüřüřüřďřéřăáăÝăáŰuPaP uDP UVacuDPacacac+ *+,9:;…€őö÷Ô[ 7 Y ü łŽŽAaô‰Žx_‘ Ň!w#§#B$č$g%(ýűřöřööňîęęćöööââööââöööââââŕŕŕâöŕŕŕŰŰŕ Đ   '(‚(Ä)Ĺ)›+8,a-Ô-Ő-‡0%3]4™7?8Ć8Ą<Ú=ˆ>ß?@‘@†AçBčBqCŁFöK MRNOůPtRS6SZSóSôSÎTĎT VăV-WţţţţţůţőőóőţţţţţőőőőőőńďőőőőőőőőęęćőőőőőőŠĐĐĐ )-W.W/W;W?ţ˙˙˙ý˙˙˙Dţ˙˙˙Lţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙Root Entry˙˙˙˙˙˙˙˙ ŔFŕKV˝­ĄÄC€WordDocument˙˙˙˙~CompObj˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙jSummaryInformation(˙˙˙˙˙˙˙˙čţ˙˙˙ ţ˙˙˙ ţ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙ ˙˙˙˙ ŔFMicrosoft Word Document MSWordDocWord.Document.8ô9˛qţ˙ŕ…ŸňůOhŤ‘+'łŮ0¸˜ ĚŘř  4@ h t € Œ˜ ¨°â#_______Međunarodni znanstveni skupDamir & Diana StolacormNormal D.Stolac104MicrosofDocumentSummaryInformation8˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ ŕ˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙˙ţ˙ ˙˙˙˙ ŔFDokument Microsoft Worda MSWordDocWord.Document.8ô9˛qtâ/§( #_______Međunarodni znanstveni skupt Word for Windows 95@î6“@\´&ŠˆÂ@ .fÍżĂ@Öq˘­ĄÄÉ ˜Nţ˙ŐÍ՜.“—+,ůŽ0°@HT\ dl tâ/§( #_______Međunarodni znanstveni skup