Naslov
OAI@AKM
(OAI@ALM)

Autori
Melinščak Zlodi, Iva ; Melinščak, Martina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), ostalo

Izvornik
7. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji : mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture : zbornik radova / Katić, Tinka - Zagreb : Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2004, 192-206

Skup
7. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji : mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture

Mjesto i datum
Poreč, Hrvatska, 26.11.2003. - 28.11.2003

Vrsta sudjelovanja
Plenarno

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
interoperabilnost; OAI-PMH protokol
(interoperability; OAI-PMH; Open Archives Initiative Protocol for Metadata Harvesting)

Sažetak
Kad se prije pet godina govorilo o interoperabilnosti digitalnih zbirki, svi su neizostavno spominjali i Z39.50. Ako pak danas razgovaramo o interoperabilnosti, obavezno ćemo spomenuti Open Archives Initiative Protocol for Metadata Harvesting (OAI-PMH). To ipak ne znači da će OAI-PMH "istisnuti" Z39.50, jer svaki od njih ima svoja polja primjene koja se samo djelomično preklapaju. Z39.50 je vrlo sofisticirani (i zahtjevni) standard koji omogućuje distribuirano (tzv. "broadcasting") pretraživanje. To znači da se informacijski upit s jednog mjesta istodobno šalje u različite baze podataka. S druge strane, koncept interoperabilnosti kakvog omogućuje OAI-PMH počiva na mehanizmu pobiranja metapodataka. OAI-PMH dijeli svijet na davatelje podataka ("data providers") i pružatelje usluga ("service providers"). Davatelji podataka izlažu metapodatke o građi koju sdrže, a pružatelji usluga ih pobiru, organiziraju i grade na temelju njih nove usluge. Shema metapodataka koju OAI-PMH nužno zahtijeva je Dublin Core Metadata Element Set (iskazan u XML-u), ali je uporaba ostalih shema metapodataka također moguća (i poželjna). Sam protokol je lako primjenljiv i nezahtjevan ("low-barrier"). Izvorno, protokol je nastao u kontekstu reformiranja procesa znanstvene komunikcije. Trebalo je omogućiti interoperabilnost unutar mreže eprint arhiva znanstvenih radova. Radilo se o podacima koji nisu pretraživi i dohvatljivi pomoću postojećih web-pretraživača, već se nalaze skriveni u tzv. "nevidljivom webu". Proces testiranja protokola započeo je 2000. godine, a sudjelovali su: OCLC, CIMI, Ex Libris, NASA, Los Alamos National Laboratory, UKOLN Resource Discovery Network, Virginia Tech, kao i nekoliko američkih i britanskih sveučilišta. Prva verzija objavljena je 2001. godine, a druga u 2002. godini. Vrlo brzo se pokazalo da je protokol primjenljiv ne samo u kontekstu znanstvene komunikacije, već i u brojnim i raznolikim projektima vezanim za knjižnice, muzeje i arhive. Među onima koji primjenjuju protokol nalazimo danas, osim tematskih i institucijskih arhiva znanstvenih radova, i subject gateway-e, knjižnične OPAC-e, zbirke elektroničkih magistarskih i doktorskih radova, izdavače, muzejske i arhivske zbirke. Zastupljeni sadržaji mogu biti tekstualni dokumenti (cjeloviti ili sažeci), slike, video, statistički podaci, softver i dr. No, iako je lista davatelja podataka koji primjenjuju protokol svakim danom sve duža, pravi test primjenljivosti i korisnosti protokola predstavlja razvoj što većeg broja pružatelja usluga, u svim gore spomenutim područjima.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA