Naslov
2. David Rheubottom. Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa. Oxford-New York: Oxford University Press, 2000. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 39 (2001): 507-513.

Autori
Janeković Roemer, Zdenka

Izvornik
Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku (1330-0598) 39 (2001); 507-513

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, osvrt, stručni

Ključne riječi
povijesna demografija; politika; plemstvo; Dubrovnik
(historical demography; politics; nobility; Dubrovnik)

Sažetak
David Rheubottom, predavač socijalne antropologije na University of Manchester, hrvatskoj je historiografskoj publici poznat po nekoliko radova vezanih uz dubrovačko srednjovjekovlje. Po obrazovanju antropolog, u pustolovinu istraživanja povijesti upustio se, gotovo bi se moglo reći eksperimentalno. Kao dionik skupine stručnjaka koji su prije 20-ak godina počeli ispitivati mogućnosti veza i utjecaja između povijesti i antropologije uvidio je da, kako sam kaže, “ ne može razumjeti um i postupke povjesničara” bez iskustva konkretnog povijesnog istraživanja. Za taj eksperiment izabrao je mali projekt o miraznom sustavu u Dubrovniku i njegovom utjecaju na strukturiranje obitelji i društvene odnose. Po autorovu mišljenju, razdoblje Dubrovačke Republike pruža vrlo povoljne mogućnosti za antropološka istraživanja, zbog malobrojnosti stanovništva i izrazito dobro očuvanih povijesnih izvora. Taj mu je materijal omogućavao odgovor na pitanje u kojem odnosu stoje vlasteoske kuće, ženidbene strategije i politika. Stoga su za prvim projektom zaredale i druge teme: ženidbene strategije dubrovačkih vlasteoskih obitelji, struktura rodbinstva, odnos dobi i političke karijere dubrovačke vlastele i hijerarhija upravnih službi Republike. Iz tih je istraživanja, provedenih kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina 20. stoljeća, proizašlo nekoliko članaka koji su nadopunjeni i stopljeni u cjelinu u ovoj knjizi. Knjiga je podijeljena na 10 poglavlja: (Introduction ; Ragusa: Trade and Territory ; Ragusan Government and the Quest for Offices ; The Casata ; Casata Unity: Size and Political Muscle ; Bethrothal Order, Dowry and the “ Sisters First” Principle ; Age at Marriage ; The Casata: Genealogical Skewing and Political Support ; Changes in the Great Council and Political Competition ; Bureaucracy and Office ; Conclusion. U prvom dodatku autor donosi popis plemićkih imena. Odlučio se za upotrebu latinskih oblika prezimena, no navodi i druge oblike (ne sve) koje izvori spominju. U drugom dodatku objašnjava nastajanje baze podataka kojom se služio u kompjutorskim analizama i simulacijama na kojima temelji istraživački postupak. Treći dodatak jest popis 813 politički aktivnih plemića između 1440. i 1490. koji sadrži još i podatke o imenu oca i djeda, Hackenbergov broj, godinu ulaska u vijeće i godinu smrti. Knjiga je također opremljena kartom Dubrovačke Republike oko 1450. te tlocrtom samoga grada. Sadrži i niz tablica, grafikona i shematskih prikaza, popis izvora i literature, te indeks. O značajkama kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika kao grada-države, o gradskom gospodarstvu, teritoriju Republike i o životu dubrovačke vlastele i pučana autor govori na temelju literature, slijedeći prvenstveno radove F. Cartera, S. Mosher Stuard, I. Mahnken, J. Tadića, M. Petrovića, B. Krekića i nekih drugih. Osim što je izbor literature prilično oskudan, za žaliti je i što je, izuzev u slučaju B. Krekića, Rheubottom potpuno ignorirao radove nastale od kraja 80-ih godina do danas, čak i one koji se izravno odnose na problematiku njegove knjige (S. Krivošić, N. Vekarić, Z. Janeković Römer i drugi). To osobito čudi stoga što se Rheubottom obilato služi radovima ne samo o Veneciji i Firenci 15. stoljeća nego i antropološkim materijalom o zapadnoafričkim društvima, australijskim otočanima, Aboriginima, kineskim i japanskim rodovima. Dakako, tako daleke usporedbe su legitimni dio antropoloških polazišta i metodologije, no one mogu navesti i na krivi trag, pogotovo zato što ne uzimaju u obzir vrlo različiti društveni kontekst u kojem se pojedini oblici organizacije obiteljskih i rođakih odnosa mogu javiti. Odgovore na autorova pitanja moguće je naći prije svega u radovima koji se tiču Dubrovačke Republike, a tek potom mogu slijediti bliže ili dalje komparacije. Na antropološkom planu Rheubottomoj je rad vrlo vrijedan, nov, često i izazovan, osobito zato što se temelji na računalnoj obradi serijalnih podataka, što je razmjerno rijetko u dubrovačkoj historiografiji. Povezujući niz pojedinačnih podataka u serije koje je potom kompjutorski analizirao, autor je došao do novih podataka i novih teza koje će se moći koristiti u razmatranju različitih pitanja vezanih uz vlastelu. Vrlo su vrijedni podaci o politički aktivnoj vlasteli tijekom čitavog 15. stoljeća kojima je, uz podatke koji se nalaze u Specchio del Gran Conseglio pribrojio i Hackenbergov broj koji organizira genealoške podatke u općeprihvaćeni sustav koji se koristi od 1967. godine. Naime, tim su brojem, pomoću serije dvoznamenkastih brojeva kodirani podaci o afilijaciji i genealoškoj lokaciji pojedinca u genealogijama I. Mahnken. Mnogobrojne tablice tim osnovnim podacima dodaju i informacije o kretanju pojedinaca kroz sustav službi. Tome valja dodati i statističko istraživanje oko 7000 postupaka glasovanja za vlasteoske službe tijekom 15. stoljeća koje nas informira ne samo o karijerama pojedine vlastele nego i o tijeku izbornog postupka. Autor je ustanovio da je 60% plemića pogodnih za službu doista i sudjelovalo u upravi. Podaci o dobi ugovaranja i sklapanja braka, o mirazu, ženidbenim strategijama, dobi udaje i ženidbe, redu sklapanja braka među sestrama i braćom i i tutorskim odnosima izvučeni iz Pacta matrimonialia, Libri dotium, Testamenta i Acta Consilii Minoris isto su tako dragocjeni. Poticajno i vrijedno jest i nastojanje da se precizno odrede strukturalni oblici organiziranja dubrovačkih vlasteoskih obitelji iz čega slijedi jednako tako precizno terminološko distingviranje tih oblika. U hrvatskoj historiografiji još nije provedeno jasno povijesno definiranje pojmova koji označuju rodbinske veze – rod, kuća, loza, koljeno, pleme, obitelj, porodica, itd. Taj se problem ne može riješiti jednostavnim prevođenjem s drugih jezika, jer su različite društvene tradicije dovele i do različitog dosega značenja pojedinih pojmova. Primjerice, pojam “ rod” u hrvatskom jeziku pokriva daleko šire značenje nego riječ “ clan” u engleskom jeziku kojom se “ rod” uobičajeno prevodi. Za ilustraciju tog problema navest ću samo da Mažuranićev pravno-povijesni rječnik pojmu “ rod” pridaje značenje pleme, kuća, obitelj, bližika, srodstvo, srodnici, rodbina i svojta. Svakako, ta terminološka zavrzlama predstavlja problem vrijedan istraživačke rasprave u krugu povjesničara, etnologa i antropologa. U tom smislu Rheubottomov rad predstavlja vrijedan doprinos diskusiji. Rheubottom smatra da je slavenski jezik bio onaj koji je odražavao rodbinske odnose u Dubrovniku, jer je to bio jedini jezik kojeg su svi govorili. Ipak, dubrovačke patricijske rodove naziva jednim od talijanskih termina kojeg nalazi u izvorima: casata, odnosno kuća. Analogno Goodyjevu tumačenju firentinske i mletačke situacije, pojam casata tumači kao oznaku za skupinu rođaka koje povezuje status i imovina i koja je organizirana kognatski, to jest bilateralno. Autor smatra da je dubrovačka vlasteoska casata bila miješani oblik: jednako kao i klasični rod, casata je imala čvrstu strukturu, nitko izvana nije mogao biti inkorporiran, a očeva je vlast bila prilično jaka. S druge strane, casata osim imena i statusnih simbola nije imala zajedničkih posjeda i nije djelovala kao pravna osobnost na političkom planu. Kvantitativna analiza podataka o ugovaranju brakova i rođacima koji su u tome sudjelovali kao skrbnici, ukazala je na zaključak da dubrovačka casata nije organizirana kao klasični patrilinearni rod - nema agnatskog autoriteta, nema korporativnog interesa u ugovaranju brakova i ne traži se suglasnost članova roda u vezi s brakom ili mirazom, bez obzira je li otac živ ili mrtav. Termini za rodbinske odnose u slavenskom idiomu također podržavaju tezu o tome da je u Dubrovniku dominirao bilateralni i linearni, a ne patrilinearni sustav, a to podržavaju i obrasci nadijevanja imena, bračne strategije, analiza rodbinskih odnosa između tutora i pupila i važnost veza preko žena u različitim obiteljskim situacijama. Argumenti su nedvojbeno jaki, no postoje i protuargumenti koji ukazuju na stanovite prednosti muške silazne linije i svijesti o rodovskom zajedništvu. Primjerice, tvrdnja da nema dokaza da su dubrovački plemići u 15. stoljeću svoje odnose doživljavali unutar patrilinearne genealogije naprosto je netočna. Po mišljenju autora, genealogije koje je sastavila I. Mahnken u tom pitanju vode na krivi trag, naime, iz njih bi se moglo naprečac zaključiti da su dubrovački rodovi patrilinearni, jer počinju s rodonačelnikom i nabrajaju samo djecu muških potomaka. Takvo razmišljanje Rheubottom potkrepljuje firentinskim genealogijama koje počinju od “ ja” i završavaju s nekim pretkom 3-4 generacije unazad. Međutim, on uopće ne spominje tradicionalne vlasteoske genealogije koje se pojavljuju upravo u 15. stoljeću, a sastavljaju se i tijekom 16. i 17. stoljeća. Nažalost, sačuvana su samo dva rodoslovlja, rodova Gondola i Gozze, no i ta dva mogu posvjedočiti da je u dubrovačkim vlasteoskim rodovima postojala patrilinearna svijest. Naime, spomenuta rodoslovlja počinju od rodonačelnika i spuštaju se prema dolje, od pretka ka nasljedniku, uključujući samo muškarce. Uz to, iako u Dubrovniku doista nije postojalo kolektivno rodovsko vlasništvo nad nekretninama, različiti oblici zaštite patrimonija, kao što je fideicomissum familiae relictum i zajednički patronati nad crkvama posvjedočuju rodovsku svijest, jednako kao i izuzetno značenje rodovskog imena, grba i drugih simbola. Prema tome, rasprava o značajkama dubrovačkih rodova ili kuća tek je otvorena. U tom je smislu zanimljiva Rheubottomova teza da su dubrovačke vlasteoske kuće ranije imale značajke klasičnih rodova, no da su im neke nadležnosti i funkcije preuzela vladajuća tijela. Takvo je razmišljanje sukladno postojećim spoznajama historiografije o odnosu roda i staleža među dubrovačkom vlastelom. Osobito veliku pozornost autor je posvetio ženidbenim strategijama dubrovačkih vlasteoskih obitelji, miraznom sustavu i staleškoj solidarnosti, dobi ženidbe i udaje, redu ženidbe među braćom i sestrama, te razlici u dobi između muža i žene. Rezultat tih istraživanja jest prije svega potvrda da su brakovi dubrovačke vlastele u 15. stoljeću sukladni mediteranskom modelu braka čija su osnovna obilježja velika razlika u dobi između muža i žene, te razmjerno veliki broj muškaraca koji se uopće ne žene. Istraživanje distribucije miraza u razdoblju od 1455. i 1460. godine pokazalo je da je brak među dubrovačkim patricijima bio izogaman, te da nema svjedočanstva o redistribuciji bogatstva. Drugim riječima, bogati su se ženili bogatima, a siromašni siromašnima, suprotno tezi S. Mosher Stuard da su se vlasteoske žene udavale prema dolje i da se na taj način rješavao problem siromašnijeg plemstva. Istražujući iznose miraza, autor je ustvrdio da su sve sestre dobivale podjednako, zaboravljajući pro tome mnogobrojne djevojčice koje su sa skromnom dumanjskom dotom morale otići u samostane, jer im obitelj nije mogla priskrbiti miraz. Još u članku “ Sisters First: Bethrothal Order and Age in Marriage in Fifteenth Century Ragusa” (Journal of Family History 13, no. 4, 1988, 359-406), autor je otvorio pitanje reda sklapanja braka u skupini braće i sestara. Početna analiza provedena na 33 skupine braće i sestra, nadopunjena je kompjutorskom simulacijom, kako bi se nadoknadila oskudica i nepotpunost postojećih podataka. Za svaki postupak simulacije autor je kreirao populaciju od 1000 ljudi i ponovio postupak 64 puta. Zaključio je da su u tom pitanju postojala dva kulturalna pravila: da se sestre zaručuju prema dobi rođenja i da se braća zaručuju poslije njih. Dodatna analiza 412 brakova sklopljenih između 1440. i 1490. potvrdila je dobivene rezultate i pokazala da u Dubrovniku nije bila uobičajena izravna razmjena braće i sestara iz različitih obitelji, zbog razlike u dobi sklapanja brakova muškaraca i žena. Autor je također ustvrdio da su se sinovi-jedinci prosječno manje ženili i da im je politička karijera zaostajala u odnosu na one koji su imali braću. To objašnjava povećanim obvezama jedinaca oko udaje sestara, upravljanja imanjem i trgovačkim poslovima. Zaključak koji izvodi iz toga jest da je briga za sestrinu udaju bila važnija od nastavljanja roda, što bi značilo da je ženska linija imala prednost pred muškom. Kao što je već rečeno, pitanje vrijednosti i uloge ženske linije u dubrovačkom vlasteoskom okruženju nesumnjivo je otvorena tema, no izneseni mi se argument ne čini dovoljnim za tako dalekosežni zaključak, tim više što se temelji na genealoškim tablicama I. Mahnken koje su za 15. stoljeće vrlo nepotpune. Vrlo značajnim čimbenikom ženidbene strategije Rheubottom smatra male dimenzije endogamne vlasteoske zajednice. U malom i zatvorenom bračnom sustavu u određenom je trenutku mali broj muškaraca i žena bio spreman za udaju i ženidbu. Taj je krug još više sužavala crkvena zabrana ženidbe među srodnicima, kao i potraga za bračnim drugom jednakog bogatstva i statusa. Istraživanje dobi očeva, sinova i kćeri, pokazalo je da je mali broj očeva mogao doživjeti zaruke kćeri, a pogotovo sina. Konkretno, u 15. stoljeću oko 40% vlasteoskih djevojaka i oko 80% mladića u trenutku sklapanja zaruka nije imalo živog oca. Rezultati tih ispitivanja bacaju novo svjetlo na strukturiranje vlasteoskih obitelji, pa bih rekla da će na temelju toga doći do revizije nekih dosadašnjih mišljenja o tom problemu, uključujući i moje (Rod i grad, 1994). Svakako, Rheubottomova analiza relacije bračnih strategija i političkih odnosa među pojedinim vlasteoskim kućama potvrdila je mišljenje historiografije da je dubrovačkom politikom dominirao vlasteoski stalež u cjelini, a ne pojedini rodovi. Posebno je zanimljivo istraživanje naraštaja u pojedinim rodovima i utjecaja dobnih razlika među njima na rodbinsku povezanost i političku suradnju rođaka. Rheubottom je ukazao na to da velika dobna razlika između muževa i žena ima dalekosežne posljedice i izvan uskog obiteljskog kruga. Naime, prema modelu dobnih razlika između muževa i žena ispitanom na toskanskom materijalu (D. Herlihy) otac i očeva braća bili su prosječno 15 godina stariji od majke i njezine braće, muž očeve sestre i njegova braća bili su prosječno 15 godina stariji od oca i njegove braće. Zbog toga genealoški shvaćene generacije nisu jednake po dobi, te se genealoške linije ukosuju. Primjerice, u odnosu na određenog pojedinca, sinovi očeve sestre bili su oko 15 godina stariji, sinovi majčinog brata oko 15 godina mlađi, a sinovi očevog brata i majčine sestre podjednako stari kao on. Drugim riječima, rođaci po ocu bili su bitno stariji nego oni po majci. Dubrovačka građa u potpunosti je potvrdila postojanje takvih kosina u genealogijama. Taj nagib imao je važne društvene implikacije - budući da je različita dob bila povezana s različitim mogućnostima i dužnostima, različite kategorije rođaka imale su različitu ulogu i značenje u pojedinim fazama života pojedinca. Kompjutorsko istraživanje političkih karijera dubrovačkih plemića u razmacima od pet godina između 1455. i 1490, dovelo je do zaključka da je izborni uspjeh pojedinaca bio obrnuto proporcionalan broju agnata i izravno proporcionalan broju ostalih rođaka u vijeću. Dobne razlike među generacijama stvarale su poteškoće u koordiniranju političkih aktivnosti agnata, budući da sukcesivne generacije agnata nisu u isto vrijeme bile članovima vijeća. Kada se tome dodaju izborna pravila koja su isključivala rođake iz glasovanja, jasno je da rodovi nisu mogli dominirati vijećem. Time je Rheubottom donekle revidirao teze iznesene u članku “ Genealogical skewing and political support: patrician politics in fifteenth-century Ragusa (Continuity and Change 9, 3, 1994, 369-390.), u kojem je raspravljao o odnosu brojčane snage pojedinih rodova i njihove moguće dominacije u upravi. Nekolicina povjesničara koji su pisali o tome jednoglasno su zaključili da su svi rodovi relativno jednako moćni, odnosno da su brojčano najjači rodovi relativno slabije zastupljeni od malobrojnijih. Rheubottom je i sam došao do istog zaključka, iako je ispočetka tražio odgovor isključivo u moći rodova, a ne staleža koji je onda distribuira na pojedince Pozornost pobuđuju i teze o odnosu službe, pojedinca i društva koje donekle odstupaju od uobičajenih antropoloških stavova utemeljenih u Weberovoj raspravi o birokraciji. Prema Weberu, birokracija uključuje impersonalnu organizaciju temeljenu na podjeli rada koja uključuje specijalizaciju funkcija, pri čemu pozicija pojedinca ovisi o autoritetu službe, a ne o osobnom ugledu i utjecaju. Za takvo poimanje moderne birokracije ključna je teza o jasnom razdvajanju nadležnosti unutar mreže službi. To se odnosi na načela hijerarhije službi s jasnim sustavom nadređenosti i podređenosti, te nadzora viših nad nižim službama. Rheubottom smatra da u Dubrovniku nadležnosti nisu bile strogo definirane, niti je sustav nadređenosti i podređenosti bio strogo definiran, no to ne znači da nije bilo hijerarhije koja je bila definirana prvenstveno dobnim razlikama. Zanimljivija od tog zaključka poznatog već iz članka “ Hierarchy of Office in Fifteenth -Century Ragusa (Bulletin of the John Rylands University Library 72, no. 3, 1990, 155-167), jest teza da dubrovačku administraciju karakterizira interakcija između službe i pojedinca koji je vrši. Ortodoksno poimanje službe koje je dominiralo klasičnim antropološkim prilozima tretira službe kao niz poizicija koje služe određenim funkcijama u vlasti, dok alternativno gledište gleda na njih kao na gibanje pojedinaca kroz niz pozicija upravne službe. Da bi dokazao svoju pretpostavku, Rheubottom je matematički ispitivao odnose službi u parovima - što veći broj godina dijeli dvije službe u karijeri pojedinca, veća je vjerojatnost stroge hijerarhije među njima. Na temelju toga je zaključio da se dubrovački upravni aparat ne uklapa u veberijansku paradigmu službe, kao nepromjenjive pozicije unutar organiziranog i jasno strukturiranog sustava, odnosno kao trajne vrijednosti neovisne o pojedincima koji je nose. Poglavlje o promjenama u Velikom vijeću i političkom natjecanju koje je iz toga proizlazilo donosi neke zanimljive demografske podatke o porastu dobi ženidbe, dva baby-boom razdoblja u 15. stoljeću, te o porastu broja brakova koji je iza toga uslijedio. Međutim, ispitivanje “ oblika” , odnosno oscilacije dobne strukture Velikog vijeća u intervalima od 5 godina između 1455. i 1490, povjesničaru ne govori puno. Je li u nekom vremenskom razdoblju u vijeću sjedilo nešto više starijih ili mlađih ljudi nego u drugima, ne odražava se u odlukama vijeća i njegovom ukupnom političkom djelovanju. Rheubottom smatra da je istraživanjem spomenutih intervala od 5 godina unio faktor vremena u igru, dokazavši promjene koje su se u vijeću događale tijekom 15. stoljeća: oscilacije broja mogućih kandidata za službe, dobne strukture Velikog vijeća, značenja pojedinih službi unutar hijerarhije, potom pad i uzdizanje broja ljudi u pojedinim generacijama, te promjene u kompeticiji u različito vrijeme i u različitim segmentima Velikog vijeća Tu se, međutim, ne radi o suštinskim promjenama, već samo o prilagodbama trenutnoj demografskoj situaciji i ponudi službenika i službi. Rheubottom nije uhvatio vrijeme, naprotiv, izdvojio je Veliko vijeće i izbore koji su se u njemu odvijali iz povijesnog konteksta i pretvorio ga u brojčane vrijednosti, potpuno odvojene od odluka samog tog vijeća, a pogotovo od života, odnosno vremena izvan vijećnice. Na istom tragu protumačio je i porast broja administrativnih službi i službenika tijekom 15. stoljeća. Nesumnjivo je točno da je porast broja patricija ojačao i natjecanje za službe, no na rast administracije ne može se gledati samo iz tog kuta, izdvojeno od svih ostalih događanja. Moguće je, primjerice, da je utemeljenje kolegija prizivnog suda 1490. bilo palijativno rješenje za mnoge plemiće bez službe, no porast broja službenika u 15. stoljeću prvenstveno je posljedica teritorijalnih proširenja i velikog porasta broja stanovnika, jačanja samouprave Republike, kao i njezinih međunarodnih kontakata. Istraživanja provedena na povijesnoj građi, suprotna uzusima antropologa, ukazala su Davidu Rheubottomu na neke poteškoće povjesničarskog rada, prije svega one vezane uz prikupljanje i obradu podataka iz izvora. Također je otkrio da se povijesni podaci teško mogu podvrći jednoznačnoj analizi kompjutorskih programa, za razliku od onih dobivenih ciljanim i programiranim antropološkim istraživanjima. Ti su ga zaključci neminovno naveli na razmišljanje o potrebi suradnje povijesti i antropologije, na metodološkom i sadržajnom planu. U skladu s tim ciljem, na mnogo mjesta kritizira ignoriranje povijesnih promjena koje karakterizira antropologiju, te želi povezati antropološke metode s čimbenikom vremena. Sam kaže da je tradicionalna antropološka metodologija postala “ instrument za brisanje vremena” i stoga odbacuje de Saussureovu radikalnu distinkciju između sinkronije i dijakronije koja vodi u slijepu ulicu “ etnografske sadašnjosti” . U svoja istraživanja želi unijeti kategorije prije i poslije, proces – jednom riječju, vrijeme. To nije sasvim nova ideja unutar antropologije – nasuprot ahistoričnosti tradicionalne strukturalne antropologije, novi smjerovi, posebice unutar simboličke antropologije, otkrivaju kronologiju kao bit metodologije povijesno-antropološkog istraživanja. Mnogi su antropolozi uočili nedostatke antropoloških tehnika rada na izvorima – prije svega činjenicu da su one autoreferentne, jer same stvaraju materijal kojeg potom istražuju. To je razlog zbog kojeg su se pojedini stručnjaci, među kojima i Rheubottom utekli povijesnoj metodologiji i otkrili prednosti povijesnih izvora koji zadržavaju nezavisnost u odnosu na istraživača i pristupačni su mnogima, što znači da je njihova interpretacija otvorena raspravi. Međutim, autorov teoretski iskorak na teren povijesne znanosti u praksi je polučio slabije rezultate u odnosu na njegove antropološke analize. Primjerice, autorove napomene o povijesnom kontekstu 15. i ranijih stoljeća šture su i neprecizne, a stoga vrlo često i pogrešne. Govoreći o užem predmetu svoga istraživanja, o vlasteli, Rheubottom se ne upušta u procjene o njihovom razvoju tijekom srednjeg vijeka nego se usredotočuje na svjedočanstva i rasprave o njihovom egalitarizmu, broju patricija, odnosima između pojedinih kuća, ženidbenim strategijama, stabilnosti patricijata i upravnog aparata Republike. Upravnu strukturu zatečenu u 15. stoljeću uzima kao gotovu stvar, ne zanimajući se previše za genezu takvog administrativnog aparata niti za povijesni kontekst u koji se ona uklapa. Po mome sudu, to proizlazi iz metodoloških razloga. Unatoč pokušaju unošenja “ vremena” i “ procesa” u istraživanje, povijesni kontekst ostaje prilično slabašan i djeluje samo kao kulisa istraživanih pitanja. Razvoj i značenje komunalnih institucija i razlike u odnosu na kasniju aristokratsku vlast izmakle su njegovoj pažnji. Složila bih se s D. Rheubottomom u tome da odnos između povijesti i antropologije ima implikacije za obje discipline, ali ne i s njegovom eksplikacijom tih doprinosa, pri čemu antropologiji pripada teoretski utjecaj, dok je povijest ponovo svedena na staro skladište podataka, kao toliko puta od antike do danas. Govoreći o vlastitom istraživanju Rheubottom vidi doprinos povijesti prije svega u genealoškim istraživanjima I. Mahnken i drugim podacima koji su mu poslužili kao izvor materijala za antropološku analizu, to jest kao argumentacija za njegove zaključke. Antropološka analiza može doprinijeti povjesničarskom pogledu na probleme, osobito karakterističnim komparativnim pristupom, te različitim metodološkim modelima istraživanja prošle zbilje. No i povijest u tu suradnju donosi mnogo više od skladišta golih podataka - nosi obuhvatnost pogleda, svijest o cjelini, a prije svega svijest o vremenitosti, o povijesnosti svega. Rheubottomova potreba za iskorakom iz “ etnografske sadašnjosti” je svakako jedan korak u potrazi za vremenom, ali taj je korak nedovoljan. Njegova ograničena upotreba čimbenika vremena u povijesnom istraživanju, te shvaćanje “ historijske” dimenzije vlastitog istraživačkog postupka bitno se razlikuju od povjesničarskog poimanja vremena. Zbog toga je u očima povjesničara i njegova definicija historijske antropologije preuska. Za povjesničare pojam “ historijska antropologija” znači odmak od istraživanja “ napretka” zapadnoeuropskog društva i elitne kulture, zaokret ka pučkoj kulturi, imaginarnom, mentalitetima, simbolici, ritualima, te zbližavanje s metodama i tematikom etnologije i antropologije. Svoje mjesto u spoznavanju čovjeka povijest je našla na socijalno-kulturnom području, u vrlo široko postavljenom istraživanju povijesti tjelesnog i duhovnog života čovjeka i njegova okružja. Pri tom je, barem djelomično, prihvatila i metode kvantitativnog istraživanja, kao i različite antropološke modele i mikroistraživanja. Međutim, za povjesničare su istraživački modeli samo to – mogućnost da se posrednim putem dođe do podataka za kvalitativnu interpretaciju. Redukcija zbilje na modele i statistike, izvan ukupnog društvenog konteksta i izvan vremenitosti, povjesničaru nije prihvatljiva. “ Vrijeme” je za povjesničara ukupni društveni kontekst sa svim promjenama koje to uključuje, a ne samo varijabla u grafikonu. D. Rheubottom svojim je analizama potvrdio neka mišljenja historiografije, dok je druga pobio ili otvorio raspravu o njima. Može se reći da je upotpunio dubrovačku historiografiju novim serijalnim podacima, ali isto tako i novim tezama, proizašlim iz drugačije vizure. Iako povjesničar katkada teško može prihvatiti svođenje sve složenosti zbilje na nekoliko pojednostavljenih, mjerljivih kategorija, rezultat je ipak višestruko zanimljiv i za historiografiju. Mnoga pitanja o kojima je dubrovačka historiografija sudila temeljem procjene ili usporedbe, Rheubottom propituje temeljitim statističkim istraživanjima, koja u nekim slučajevima daju preciznije odgovore i revidiraju dosadašnje historiografske postavke. Knjiga će zacijelo biti nezaobilazna u budućim analizama dubrovačkog vlasteoskog staleža, osobito uznapredovalim demografskim istraživanjima. Stoga na autorov poziv da odgovore na postavljena pitanja tražimo udruženo možemo odgovoriti potvrdno.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA