Naslov
Marko Štuhec. Rdeča postelj, ščurki in solze vdove Prešeren. Plemiški zapuščinski inventarji 17. stoletja kot zgodovinski vir. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete, Studia humanitatis, Apes, 1: 1995.

Autori
Janeković Roemer, Zdenka

Izvornik
Otium, časopis za povijest svakodnevice (1330-2485) 4 (1996), 1-2; 166-169

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, osvrt, stručni

Ključne riječi
rani novi vijek; društvena povijest; plemstvo; povijest svakodnevice
(Early-modern period; social history; history of everyday life; nobility)

Sažetak
Raščinjanje inventara ostavština slovenskog plemstva u 17. stoljeću počinje pričom o krštenju Ane Katarine, kćeri grofa Jurja Amadeja Trileka, 1680. Takav početak nije izabran zbog literarne manire in medias res, već zato da bi se pokazalo kako inventari omogućuju rekonstrukciju svakodnevice. Opis krštenja nije sačuvan niti u jednom narativnom izvoru, već je izveden iz inventarskih rubrika. Likovi su obučeni u odjeću zabilježenu u inventaru imovine grofa Trileka. Taj me postupak neodoljivo podsjetio na one papirnate lutkice koje smo moje sestre i ja po čitave dane odijevale i razodijevale, zamišljajući različite prigode. Autor bira odjeću oca i majke, visokorodnih kumova i male svečarice, "plačuće štručice", čija je opravica bila dostojna očevog položaja i važnog društvenog događaja. Kroz predmete prati dalje život obitelji, odnose djevojčičinih roditelja, njezino djetinjstvo i djevojaštvo, tajne njezine sobice i smjernice njezina odgoja. Uz podatke koji osvjetljuju bitne društvene procese, javljaju se i oni anegdotalni koji povratno dopunjuju sliku o onodobnom društvu. Odat ću vam jedan: u kući Trilekovih kava još nije bila povodom društvenog okupljanja, već se koristila samo kao lijek. Kako to znamo? Jednostavno, u kući su postojale samo tri kavene šalice, koje je gospodin grof čuvao pod ključem u svom ormariću. Metodološka pitanja uvelike zaokupljaju autora. Kako iz dosadnog izvora koji samo nabraja podatke u nizu, ne nudeći gotovu priču, izvući zanimljivu cjelinu? Svi znamo da je važan način na koji se izvor promatra, jer pitanja koja mu se postavljaju mogu ga učiniti šutljivim ili brbljivim. Autor je inventarima isprva prišao puštajući im da sami govore, ne postavljajući usmjeravajuća pitanja, kako bi upoznao strukturu ne reducirajući unaprijed njihovu mnogoznačnost. Govoreći općenito o metodološkim pitanjima, ograničenja interpretacije vidi prije svega u samome povjesničaru, njegovoj sposobnosti čitanja znakova, a zatim i u paradigmi povijesne znanosti u danom času. Po njegovom je mišljenju interpretacija rezultat dinamičnog odnosa povjesničara, paradigme i izvora. Inventari, uz dopunske izvore, postavljaju umrlog u njegovo obiteljsko i društveno okruženje i otkrivaju ga istraživaču koji im pristupa pomnom tekstualnom analizom ("in" metoda). S takvog metodološkog polazišta, između 2617 inventara, od toga 1445 plemićkih, nastalih od 1541. do 1827, izabrao je dvije grupe: 51 inventar iz druge polovice 17. stoljeća i 71 sa samog početka 18. stoljeća. Nakon opisa inventara i objašnjenja temeljne terminologije slijedi analiza izvora u nekoliko tema koje pokazuju široke mogućnosti što ih ovi izvori pružaju, od analize zemljišnog gospodarstva do saznanja o najintimnijoj svakodnevici. Podaci o nekretninama katkad su nepotpuni, jer podrazumijevaju da su neke stvari općepoznate (to je jedan od glavnih nedostataka inventara kao povijesnih izvora). No bez obzira na to, podataka ima dovoljno da bi se moglo očitati poimanje i vrednovanje prostora u očima popisivača. Rijetko se navode ulice, a zgrade se lociraju u odnosu na nekoliko najvažnijih točaka gradskog života: vrata grada, trg, crkva. Položaj kuća odražava društveno strukturiranje grada, pa je izbor lokacije za kuću itekako važan s gledišta društvenog prestiža. Na izabranim slučajevima pokazuje što možemo iz tih podataka saznati o pojedinim obiteljima. Unutar kuća jasno su po opremi odijeljene prostorije, privatne i zajedničke sobe. Privatnost pripada plemstvu i činovnicima. Njihovi sluge, a isto tako i građani iz nižih slojeva, ne poznaju tu privilegiju i dijele sobe. Isprave i dokumenti vezani uz obiteljski život, karijeru i poslovanje pokojnika šire lepezu mogućih istraživanja. Tu ulaze zadužnice, ugovori, knjige prihoda i rashoda, urbari, diplome, oporuke i drugi dokumenti u kojima se iščitavaju podaci o mirazu, braku, nasljedstvu, skrbi o djeci, sudskim sporovima, školovanju, obiteljskim odnosima, društvenim i ženidbenim vezama, kretanju poslova i imetka. Osobito je važno da ovi popisi okupljaju i čuvaju podatke možda već davno izgubljenih isprava. Primjer moguće interpretacije pružaju zadužnice, na prvu pomisao važne isključivo za gospodarska pitanja, ulaganja i kretanje kapitala, no, uistinu, one govore mnogo više. Saznajemo, na primjer, kako je jedan viši gradski činovnik plasirao kćer u visoko društvo i koliko ga je taj prestižni skok koštao ; kako je sluškinja Špela postala vjerovnikom grofa Waltzenberga, dakle o interakciji među staležima i društvenoj pokretljivosti. Neki se zadužuju da bi preživjeli, a drugi da bi potakli poslovanje i poskočili na društvenoj ljestvici. Mnogi su u tim riskantnim situacijama postali žrtvama pljačke i prevare, pa je dolazilo i do brisanja sramote krvlju, u dvobojima. Zanimljivo je dodati i to da su u većini inventara podaci o potraživanjima potpuniji nego oni o dugovima, tako da se stanje imovine ne može precizno ustanoviti. Na istu temu vezuju se i bilješke o novcu, vrsti, količini, mjestu gdje je bio spremljen. Kolale su različite vrste novca, a primjetne su i promjene u preferencijama tijekom vremena. Različiti novac ima i različitu namjenu: dok se zadužnice iskazuju u srebrnim krunama, što znači da se najčešće posuđuju, zlatni dukati se tezauriraju u zaključane škrinjice na tajnim mjestima. Prosječno gledano, gotovine nije bilo mnogo, pa u mnogim inventarima nije uopće navedena. To ne znači da je pokojnik nije imao, nego ukazuje još jednom da inventari nisu potpuno vjerodostojni, a u metodološkom smislu, upozorava da nam izvor može podmetnuti kojekakve zaključke, ako ga ne nadziremo. Posebno poglavlje i pravu poslasticu pružaju popisi knjiga. Inventari uglavnom pedantno bilježe imena autora, naslove, format, jezik i tematiku knjiga, a ponekad ih i procjenjuju. Mnogo govori o literarnoj (i građanskoj) kulturi i to kako su se knjige pohranjivale u pojedinim kućama: neki su naručivali posebne police, ostakljene ili zastrte zavjesama, dok su ih drugi držali natrpane u škrinjama ili bačene u nekakvim košarama. Najčešći su, dakako, primjerci Biblije i molitvenici, a zatim agronomski traktati koji svjedoče o prosvjetiteljskom okretanju zemljišnom posjedu, pa čak i idealu agrikulture. Inventari jasno pokazuju kakav je sadržaj i namjena knjiga, te koji društveni slojevi posjeduju određene vrste knjiga i koliko. Usporedba dviju analiziranih skupina ostavština pokazuje da knjižnice rastu, da je 18. stoljeće načitanije od prethodnog. Prednjačili su pravnici, a za njima slijede plemići i trgovci. No, sredinom 17. stoljeća velikim se knjižnicama smatraju one koje imaju pedesetak knjiga, dok su one sa stotinjak knjiga izuzetno rijetke. Prosječno, pojedinci posjeduju dvadesetak, tridesetak knjiga. Analiza plemićkih inventara pokazuje da se oni kao stalež ne odlikuju obrazovanjem i izuzetnom ljubavi prema knjizi: polovica njih ne posjeduje niti jednu knjigu, a 17-ak % broji manje od desetak knjiga. Sasvim je očito da literatura sredinom 17. stoljeća nije bila obvezatna stavka u uljudbi kranjskog plemstva. Samo se oko 15 % plemstva može opisati kao ljude s čitalačkim navikama. Pitam se s kim se družio Franz Albrecht von Seethal, s kime je mogao razgovarati o problemima dotaknutim u njegovih 969 knjiga? U takvim okolnostima ne iznenađuje da je spol bitno određivao razinu obrazovanja čovjeka. Među "prvih 12" vlasnika biblioteka samo je jedna žena, plemkinja visokog roda. Mali broj knjiga i pisaćih stolova u inventarima žena, te mali broj dokumenata i pisama pisanih njihovom rukom pokazuju da je stvarno stanje njihova obrazovanja bilo daleko od suvremenih prosvjetiteljskih traktata. Autor, prema svojoj već spomenutoj metodi, na jednom problemu pokazuje svu širinu mogućnosti korištenja izvora: sadržaj knjižnica ukazuje na smjernice svjetonazora vlasnika, jezuitski oblikovanog. Uostalom, kao što pokazuju drugi izvori, opće je mjesto obiteljskog života u to vrijeme bila svađa između očeva koji su sinove upućivali u isusovačke kolegije u Austriji i nepokornih sinova koji su htjeli drugačije obrazovanje ili pak nisu uopće dijelili očeve ambicije glede školovanja. Svakako, većina školovanih ljudi pohađala je obližnja sveučilišta, tako da se niti najobrazovaniji ne mogu otresti jezuitskog, zadanog modela mišljenja. To pokazuje izbor literature: očito je zanimanje za astrologiju, alkemiju, čuda i okultizam. Nasuprot tome, astronomska i prirodoznanstvena djela su rijetka, a među postojećima čvrsto prevladavaju predkopernikanski stavovi, dok su Kepler i Galileo samo ponekad zalutali na police. U njihovim glavama još uvijek stoluje hijerarhizirani, statični aristotelovski i srednjovjekovni svemir. Treba napomenuti da se takav izbor knjiga i sličan svjetonazor istodobno sreće i u drugim habsburškim pokrajinama. Tradicionalne znanosti su dobro zastupljene, teologija, medicina i, osobito pravo, s obzirom na profesionalnu formaciju većine vlasnika knjižnica. Od ostale tematike zanimanje građana posebno su golicali putopisi. U svojim budoarima najviše su voljeli putovati ljupkim ili žarkim pejzažima Italije, a privlačila ih je i (za njih) čarobna i egzotična Turska, te Mađarska, Azija, europski zapad, otkrića. Od historiografskih djela dominiraju kronike, politička teorija (samo jedan Machiavelli!), austrijska povijest. Kad se radi o aktualnim zbivanjima, prvo je mjesto imala Francuska: čitalo se o Richelieuu i Mazarinu, o političkoj doktrini savršene monarhije. I u skromnijim knjižnicama često se nalaze praktični priručnici o moralu, zdravlju, gospodarstvu, bontonu, i o sastavljanju ljubavnih pisama, što pokazuje kako je to u ono vrijeme bila raširena, ali i formalizirana književna vrsta. Jezik knjiga je posebno pitanje. U stručnoj literaturi izrazito prevladava latinski, slijedi njemački i talijanski. Rijetki čitaju francuski, španjolski, a zanimljivo je da su jezici monarhije, uključivši i slovenski, sasvim rijetki. Istina, u najvećem se broju čitaju djela kranjskih pisaca, ali na njemačkom jeziku. Jednom je djelu i drugim popratnim simbolima autor posvetio posebnu pažnju, zbog presudnog utjecaja kojeg je ostvarilo na oblikovanje društvenog i političkog svjetonazora. Na prvom mjestu među svim knjigama, bez premca, i nimalo začudno, stoji Valvasorova "Slava vojvodine Kranjske". Ona oblikuje rodoljublje, tvori identifikacijsko središte, poduprta diplomama o korporativnim plemićkim pravima. Uz nju autor povezuje i portrete: nije nimalo slučajno da među slikarijama u kućama plemića i činovnika, odmah nakon slika Blažene Djevice, Srca Isusova i sličnih motiva, po broju stoje carski portreti. Car je topos koji omogućava političku identifikaciju i dopunjava svjetonazor izražen u "Slavi". Dapače, tijekom 18. stoljeća broj carskih portreta po kućama se povećava, što svjedoči o rastu carskog autoriteta i o jačanju građanske identifikacije. Vratimo se od simbola svjetonazora i političkih obilježja, ka stvarnosti domaćeg života koju autor, čini mi se namjerno, tako kontrastno suprotstavlja, pokazujući na taj način kako se istraživač može u inventarima kretati u svim smjerovima. Nakon razmatranja o utjecaju "Slave" na rodoljubne osjećaje i o znakovima paralelne pripadnosti velikoj srednjoeuropskoj monarhiji, skačemo na poglavlje karakterističnog naslova: "Srebrna vilica na stolu, prozori bez zavjesa i štakori u damastnim ubrusima" koje ističe proturječnosti u materijalnoj kulturi 17. i 18. stoljeća. Statusni simboli su nezaobilazni, ali to ne znači da je čitav život prožet udobnošću i visokom civiliziranošću. Ovo poglavlje donosi još jednu metodološku novinu, pružajući, u autorovoj maniri, novi model mogućnosti korištenja izvora. Ovoga puta ne analizira zasebnu rubriku, nego prati i povezuje predmete iz raznih rubrika, pričajući nam o hrani ; kako je iz spremnice putovala u kuhinju, pripremana na različite načine u kositrenim i bakrenim posudama i stizala na služinskim rukama sa srebrnih plitica u kositrene tanjure. Oprema stola iz druge rubrike ulazi u priču o objedu. Pribor je pripadao samo jednoj osobi i nije se, kao u seljačkim kućama, jelo iz iste zdjele. Upotreba pribora za serviranje dodatno je onemogućavala osobni dodir preko suđa, a i sjedilo se na dovoljnim razmacima. Na temelju popisa posuđa i pribora te suvremenih bontona saznaje se o vladanju za stolom koje se tijekom 16. i 17. stoljeća formaliziralo kroz niz normi. Na kraju smo objeda i stiže kava, ali samo ako ste u slobodoumnoj kući. Uživanje kave i čaja u takvim je kućama bilo ritual i više nego danas, sudeći prema bogatim i raznolikim servisima. U drugim, pak, kućama nalazimo medicinske spise uperene protiv kave koja suši muško sjeme, "kao što se vidi kod Kineza i Perzijanaca" (!?). Neki, kao grof s početka priče, drže kavene šalice u ormariću s lijekovima. Oni predani životu ne razbijaju glavu s opasnostima koje prijete od te pomodne tekućine i njeguju kulturu kave. Ne zaboravimo duhan, tada, po modi, u prahu za ušmrkavanje. Uz burmutice, tu su i rupčići za useknjivanje, u kranjskim inventarima razdijeljeni na muške i ženske, što znači da su i gospođe s uživanjem šmrkale. Briga o komociji očita je, no ipak rijetko izostaje razbijeno suđe, iznošena odjeća, ubrusi dekorirani ugrizima štakora i žišci u spremnicama. Inventari brižno popisuju poderane zavjese, šalice bez drške ; staro, ružno, oštećeno, mnogo su češći pridjevi nego novo, lijepo, po modi. Materijalna kultura kranjskog plemstva podjednako je konzervativna kao njihov svjetonazor i način života. Temeljitost postupka zahtijeva da se pogled svrati i na ono čega nema, na odsutnost predmeta i informacija. Primjer za to je kada za kupanje. Naime, nove moralne norme, spolne zaraze i novi medicinski koncepti 17. i 18. stoljeća srozali su higijenu na suhu toaletu, to jest brisanje i parfimiranje. Jedini, i neizostavni higijenski pribor su vrč za vodu i lavor, pogađate: "odkrhnuti, ogrebeni, puknuti, stari" u najvećem broju slučajeva. Posljednje poglavlje posvećeno je svemu onom što se odvija nakon sastavljanja inventara, odnosno prikazuje osjećaje, svađe i sporove izvršilaca i "žalujuće rodbine" koja često i nije žalosna. Formalne rodbinske veze ne znače nužno da postoji istinska ljubav, pa mnogi umiru nevoljeni, a srce rodbine je usmjereno prema imovini. Pojavljuju se i ozbiljni problemi, kao što je skrbništvo i uzdržavanje djece, ali i nedostojni sporovi i natezanje oko krpica. Djeca osporavaju ostavštinu roditelja, svekar uskraćuje snahi darove koje je dobila od muža. Pravno bi se svakako dalo ustanoviti koja strana ima pravo, no ostaje jasno da se u takvim situacijama dostojanstveni ljudi povlače, pa makar i na štetu svoga prava. Malograđanština ili gospoština očituju se i u međustaleškim odnosima: neki ostavljaju slugama stare, iznošene i razbijene stvari, a drugi uščuvane i upotrebljive, zaista prave darove. S druge strane gledano (kako to čini autor), to je jedan od kanala širenja plemićke materijalne kulture u niže društvene razrede. Čak i poderane, te haljine i odijela za sluškinje i sluge znače statusni simbol, zbog tkanina i kroja "na gospodsku". Štoviše, iznošene i oštećene stvari nasljeđuju se i u slijedećoj generaciji plemićke obitelji. Sinovi i kćeri su dobivali staromodne haljine, izlizane plašteve i proćelava krzna, pa čak i poderano rublje. Bolje stvari su uglavnom čekale njihovu punoljetnost ili udaju. Nasljeđivanje odjeće od roditelja, po autorovu mišljenju nije sentimentalno nego funkcionalno, te odražava štedljivi (ili škrti) stil življenja. Odjeća je čak i u plemićkim krugovima bila trajno dobro i rijetko se obnavljala. Moda i osobni užici u tome su, kao i u drugim stvarima, ogurnuti na stranu. "Sutra ima prednost pred danas". Vječita dilema, živjeti odmah ili odgađati život nije ih mučila. Velika promjena povijesne znanosti posljednjih desetljeća bila je prije svega konceptualna, metodološka. Stvoreni su novi modeli, teorija, nova optika. U usporedbi s metodološkim pomakom, tematske su inovacije zapravo manje. Zbog toga je moguće, dapače i neophodno, na temelju već poznatih izvora iznova (re)konstruirati prošlost. Upravo je u interpretaciji izvora najveća vrijednost ove knjige. Autor ponire u inventare, povezuje ih u skupine po različitim kriterijima, ispituje ih na razne načine. Na temelju inventara i drugih, dopunskih izvora, reinterpretirao je mnoge ranije postavke i vlastitim novinama pridonio uvidu u cjelinu društva 17. stoljeća. Kroz nekoliko primjera, u različitim postupcima, upozorio nas je na metodološke mogućnosti daljih istraživanja, pa nas i upućuje na neke teme koje bi se dale iščitati u inventarima: vojnička kultura i njezin prijelaz u dekorativnost, kmetstvo, oprema gospodarstva, kulturne veze, moda (između ostalog i hrvatska). I tako nas autor do kraja knjige spretno uvlači u predmet i pridobiva naše zanimanje. Tolike su mogućnosti otvorene znatiželjnom duhu. Upozorila sam na metodološke novine i sadržajne osobitosti djela, a na kraju želim istaknuti izuzetno tečan i živopisan diskurs, već poznat našim čitaocima iz autorovih članaka u "Zgodovini za vse". I, na samom kraju, preporuka studentima, koji kao i svi početnici, imaju problema vidjeti što u izvoru ima, što nema i što s jednim i s drugim možemo početi. Štuhecova knjiga bit će im dobra i ujedno zanimljiva pouka.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA