Naslov
Georges Duby. Vitez, žena i svećenik: ženidba u feudalnoj Francuskoj. Split: Logos, 1987.
(Georges Duby. The knight, the lady and the priest: marriage in feudal France)

Autori
Janeković Roemer, Zdenka

Izvornik
Radovi (Zavod za hrvatsku povijest) (0353-295X) 20 (1987); 275-278

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, osvrt, stručni

Ključne riječi
srednji vijek; povijest obitelji; društvena povijest
(Middle Ages; family history; social history)

Sažetak
Knjiga “ Vitez, žena i svećenik” ne dopušta onom tko je uzme da je ispušta iz ruke, neodoljivo ga privlačeći kako svojom temom, tako i pristupm, obradom teme i sočnim stilom. Uz to, autor niti u jednomtrenutku ne napušta visoku znanstvenu razinu. Upada u oči da se on uglavnom služi metodom analize primjera, slučajeva (case-studies) koju potkrepljuje analizom pravnih i književnih izvora. Metoda analize slučajeva mnogim je povjesničarima sumnjiva, jer se često zloupotrebljava pristranim izborom primjera, prebrzim zaključivanjem i uopćavanjem. Duby, međutim, upotrebljava ovu metodu s velikim oprezom, prenoseći nam samo one zaključke koji su izvan svake sumnje. Sam kaže da je ovoj metodi pribjegao zato što u izvorima nije našao dovoljno materijala vezanog uz njegovu temu. Duby se prihvatio zadatka da prikaže kako su nastali neki temeljni obrasci bračnog obreda i bračnog života u srednjem vijeku. Kroz analizu braka prikazao je promjene plemićkih vrijednosti i ponašanja, religijskih pojmova i liturgije, te odnosa laika, klera i društvenog poretka tijekom XI. i prve polovice XII. stoljeća. Pokazao je kako se bračni život temelji na hijerarhiji kojom je prožeto čitavo društvo. Time se dotiče svoga ranijeg djela o tri reda, svećenićkom, plemićkom i seljačkom, koji strogo hijerarhiziranim odnosima određuju i čuvaju društveni poredak. Potka djela je sljedeća: u XI. stoljeću jasno se očituju dva moralna sustava vezana uz bračna pitanja. Ti sustavi, crkveni i viteški, dolaze u sukob koji se zaoštrava razvojem feudalnih odnosa. Krajem XII. stoljeća sukob se ublažava, da bismo početkom XIII. stoljeća uočili stapanje dvaju modela. Ovu potku Duby ispunja gustim tkanjem – brojnim likovima muškaraca i žena, pojedinostima njihova života i zanimljivim analizama raznovrsnih izvora (zbirke kanonskog prava, papinska pisma, životi svetaca, genealogije i životopisi kraljeva i velikaša, religiozne drame, poezija, romani). Crkvena koncepcija braka mnogo nam je bolje poznata, jer je ostala zabilježena u izvorima. Crkveni su ljudi stoljećima promišljali poruke starozavjetnih tekstova o stvaranju čovjeka, Evanđelja i poslanica svetog Pavla i na temelju toga oblikovali stavove o braku. Neki od njih gledaju na bračni život strožim, a drugi blažim okom, no svima je zajedničko mišljenje da je brak usko povezan s grijehom i da su oženjeni ljudi inferiorni neoženjenima, pogotovo nevinima. Biskupi karolinškog razdoblja preuzeli su ta shvaćanja, ali ih je pastoralna služba primorala da ih blaže primjenjuju, prilagođujui ih nuždi laičkog života i održanja društvenog reda. Dapače, mislili su da brak može poslužiti kao sredstvo zaštite vrline među laicima. Crkveni koncili sastavili su pravila bračnog života među kojima su osnovna tri: monogamija, egzogamija i potiskivanje užitka, odnosno grijeha. Dotadašnja liturgija nije poznavala nikakve obrede u vezi sa sklapanjem braka koji se smatrao potpuno svjetovnom stvari koja u sebi nema ništa sveto. Svećenici su u XI. stoljeću nastojali popuniti tu prazninu inzistirajući na zakonitim brakovima, sklopljenim po crkvenim pravilima, uz blagoslov. Svoje su stavove vrlo tvrdokorno zastupali, ponajviše zato što su željeli pročistiti svoje redove i uvesti strogi celibat. Sukob s laicima do kojeg je došlo zaoštrili su redovnici koji su, opsjednuti stavom o prljavštini seksa, opteretili muškarce strahom od žena i njihove seksualnosti. Muškarcima plemićkog roda iz čitavje je te koncepcije bila prihvatljiva jedino tvrdnja o nadređenosti muškaraca ženama, prema kojima su imali dvojaki odnos. Prirodnu privlačnost spolova remetilo je duboko utisnuto shvaćanje o ženi kao utjelovljenju grijeha bludnosti i isključivom krivcu za pad muškarca i izgon iz raja. Ostale odredbe, kao što je zabrana ženidbe unutar sedam koljena srodstva, zabrana konkubinata i rastave braka, nisu se uklapale u aristokratski sustav vrijednosti. Ne treba misliti da je u osnovi toga sustava bila želja za slobodnih zadovoljavanjem želja puti. Duby naglašava da su ljubavni i seksualni motivi mogli imati ulogu u mnogobrojnim rastavama plemićkih brakova, ali je masovni otpor plemstva prema crkvenom moralu proizašao iz drugačijih shvaćanja o braku. Za velikaša je, pogotovo nakon prihvaćanja agnatskog, vertikalnog sustava srodstva, najvažnija životna dužnost bila očuvanje i povećanje nasljeđa, te prenošenje vrlina roda potomcima. Jedino sredstvo kojim je to mogao ostvariti bio je brak. Dakako, neplodnost žene onemogućavala je izvršavanje te zadaće, pa je velikaš, sukladno svome moralu, morao uzeti drugu ženu, možda dotadašnju priležnicu. Nadalje, zabrana ženidbe unutar sedam koljena znatno je smanjivala mogućnost pronalaženja žene iz plemenite, ugledne i bogate obitelji koja bi prenijela potomstvu vrline i imetak te obitelji. Za zaštitu nasljeđa poduzimalo se sve, kao što pokazuje odnos velikaša prema brakovima svojih potomaka. Očevi su dozvoljavali samo jednom sinu da se oženi, a miraze kćeri nastojali su držati pod kontrolom i nakon njihove udaje i vratiti ih u obitelj , ako je ikako moguće. Zbog svega toga ne čudi da su plemići na čelu s kraljevima zanemarivali crkvene propise i djelovali u skladu sa svojim shvaćanjima. Svi su ti vitezovi, a pogotovo kraljevi, kao posvećeni, bili duboki vjernici i bojali su se grijeha, ali su smatrali da Crkva nema pravo miješati se u svjetovne stvari i nametanjem svoga morala, rituala i jurisdikcije u bračnim pitanjima ugrožavati njihov društveni red i sustav vrijednosti temeljen na važnosti roda, junaštvu i muškoj snazi. Otpor plemstva podržavali su i heretički pokreti, iako s drugim pretpostavkama. Oni su odbijali sakralizaciju braka smatrajući da Crkva nema veze s tim. Po njihovom mišljenju, svaki je seksualni odnos grešan, pa je svetogrdno posvećivati ga. Pozicije rigorista u Crkvi oslabljivalo je i suprotstavljanje brojnih svećenika i redovnika koji nisu željeli prihvatiti celibat, smatrajući da im, kao i laicima, brak mora biti dopušten kako ne bi ogrezli u blud. Želeći spriječiti ženidbu i razvrat među crkvenim ljudima, biskupi i opati su inzistirali na tome da dobiju jurisdikciju u tim pitanjima. Kada su je dobili, preuzeli su kontrolu i nad laičkim brakom koji se od tada sve više sakralizirao. Sakralizacija braka pridonijela je njegovoj vrijednosti. Brak se počeo smatrati jedinim ispravnim stanjem za laike. Pravila posvećenog braka izrazio je u zbirci “ Panormia” krajem XI. stoljeća beskompromisni biskup Yves iz Chartresa. Brak smatra spiritualnim, pa je u obredu ženidbe važan jedino duhovni pristanak muža i žene, a ne i tjelesni odnos. Naglašava nerazrješivost braka, ali suce (svećenike) upućuje da u svakom pojedinom slučaju odluče “ između milosti i pravde” . Ovaj primjer pokazuje da je Crkva krajem XI. stoljeća odstupila od tvrdih rigorističkih stavova i počela blaže gledati na ljudsku prirodu. Osude za prijestupe bile su blaže, a stupanj zabrane ženidbe smanjen je na četiri. Brak se počinje smatrati sakramentom i uspoređuje se s odnosom Krista i Crkve. Usprkos tome što su zabrane i dalje bile na snazi, postignut je kompromis laika i klerika, a uz to i priznanje vrijednosti tijela. S druge strane, plemstvo je počelo prihvaćati crkvene rituale prilikom sklapanja braka. Osim toga, promjene u privredi i posjedovnim odnosima koje donosi XIII. stoljeća osnažile su plemićke obitelji, povećale natalitet među seljacima i omogućile brže cirkuliranje novca. Kao posljedica bogaćenja plemstva javlja se praksa žendibe svih sinova, čime je riješeno pitanje nasljednika i ukinuta velika prepreka za priznanje crkvenog morala. Točnije, obje su koncepcije odstupile od prvotnih pozicija i stopile se negdje na sredini. Time su riješeni sukobi dvije grupe muškaraca. Položaj žena ostao je nepromijenjen, a ostala je i manje ili više pritajena mržnja prema njima. Muškarci iz obitelji i dalje će upravljati njihovom imovinom, koristiti se njima sklapanjem probitačnih brakova i strogo kontrolirati njihovu seksualnosti, žigošući ih istovremeno kao bludnice po prirodi. Muški moral očituje se i u literaturi, pa i u onoj trubadurskoj, udvornoj. Mišljenje žena o svemu tome potpuno je neuhvatljivo, jer niti posredno nije prisutno u izvorima. Zato Duby završava pitanjem koliko uopće znamo o srednjovjekovnim ženama. Ovdje sam prikazala sam osnovnu nit Dubyjevog istraživanja razvoja shvaćanja o braku. Time nije niti izdaleka iscrpljeno svo bogatstvo i životnost njegova djela, u kojem upoznajemo pobožne i strastvene kraljeve, silovite velikaše, mlade vitoezove koji zabranu ženidbe nadoknađuju surovim borbama i križarskim ratovima, vrle žene i kćeri, preljubnice i preljubnike, svece, biskupe, zadrte redovnike i zabrinute svećenike-muževe. Uranjajući u Dubyjev tekst otkrivamo tragične i uspješne ljudske sudbine, upoznajemo se sa životima svetaca koji su služili kao primjer i odredbama kanonskog prava u vezi kažnjavanja bračnih i seksualnih prekršaja. Analiza književnih djela pokušava razbistriti maglu koja stvarni život ljudi onoga vremena.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA