Naslov
Narona

Autori
Kaulić, Paula

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Odjel za povijest

Mjesto
Zadar

Datum
25.03

Godina
2014

Stranica
149

Mentor
Kurilić, Anamarija

Ključne riječi
Antička povijest ; Narona
(Ancient history ; Narona)

Sažetak
Rijetki prapovijesni nalazi u Naroni ukazuju na to kako tu vjerojatno nije postojalo neko značajnije prapovijesno naselje. U antičkim izvorima spominje se područje donjeg toka rijeke Neretve i emporija koji se smješta u današnji Vid. Prvi spomeni ovih područja kod prije svega grčkih pisaca vezani su uz botaniku i medicinu kada se govori o perunici koja je u to vrijeme imala vrlo široku primjenu. Periplus iz 4. stoljeća, koji je napisao Pseudo Skilak, u 24. poglavlju daje preciznije informacije pa tako ondje piše da je ušće rijeke Naron dosta široko te da u nju uplovljavaju trijere i trgovačke lađe te tako plove do emporija koji je od mora udaljen 80 stadija. Također ondje se navodi da je to područje nastanjeno Manijaca. Veoma su dragocjena pisma čuvenog rimskog govornika i političara Cicerona koja šalje zapovjednicima logora u blizini Narone Sulpiciju, kasnije Vatiniju. Na temelju tih pisama može se zaključiti kako se rimska vojska koristila Naronom kao bazom za ratovanje protiv Delmata sredinom 1. st. pr. Kr. Ciceron je doznao da mu je rob knjižničar, Dionizije, za kojeg Gabričević smatra po imenu i obrazovanju kako mogao biti Grk, viđen u Naroni. Prema ovim vijestima Gabričević smatra da je u Naroni postojao određeni dio populacije koji je bio grčkog podrijetla te da i sam rob ne bi bježao u nepoznata područja gdje ga ne bi imao tko primiti, makar se ove teze i ne mogu uzeti s velikom sigurnošću. Nazočnost namjesnika provincije u gradu i većeg broja negotiatores pridonijela je postupnoj integraciji grada, njegovoj institucionalizaciji i osiguranju privilegija. Razmjena pisama izmedu Cicerona i Publija Vatinija pokazuje da je Narona bila dobro poznati grad, a mogu se primjetiti i osobni interesi Rimljana koji su ih u toj zoni našli. Istovremena vijest o uhićenju pirata Katilija pokazuje složenost situacije u zoni i aktualnost rimske intervencije koja može donijeti bitne probitke za Naronu. Strabon u svome djelu Geografija iz 1. stoljeća prije Krista prepričava, tj. komentira, Teopompove vijesti o tome kako se u Naroni nalazi keramičko posuđe s grčkih otoka Hiosa i Tasosa. U rimsko vrijeme razvija se grad Narona kao jedna od rimskih kolonija na istočnoj obali Jadrana. Grad je bio omeđen gradskim bedemima koji su se s vrha brežuljka spuštali do obala rijeke Naron, i obuhvaćali površinu od oko 25 hektara pa se može pretpostaviti da je u Naroni živio velik broj ljudi. Prvi doticaji s Rimom događaju se za vrijeme rimskog vojnog prodora na istočnu jadransku obalu, odnosno u vrijeme Prvog ilirskog rata 229. g. pr. Krista. Nešto kasnije, kao što je već spomenuto, Narona je bila uporište rimskoj vojsci za ratove protiv Delmata. Upravo iz Narone rimski vojskovođe Figul, Scipion Nazika, Sulpicije, Vatinije i Izaurik kreću na neke od važnih vojnih pohoda protiv Delmata. Znanstvenici na temelju Plinijeve Naturalis historiae smatraju da je Narona sredinom 1. st. pr. Kr. bila središte velikog sudbenog konventa i da je taj podatak Plinije preuzeo od Varona. U to doba u Naroni je morao boraviti i veći broj Italika. O jako romaniziranoj okolini govori i podatak o tome kako nije pronađen nijedan natpis na grčkom jeziku. Nakon Oktavijanova pohoda 34.-33. god. pr. Kr. dolazi do značajnog priljeva stanovništva u Naronu. Narona je bila uzdignuta na rang rimske kolonije vjerojatno u doba Augusta (27. g. pr. Krista – 14. g. po. Krista). U Naronu prodiru rimski utjecaji, institucije, pravo i običaji, religija, osobito, carski kult. U gradu je izgrađen niz javnih građevina poput foruma, hramova, termi, te možda i teatra. Najutjecajniji sloj stanovništa bili su oslobođenici koji su preko službe sevira carskog kulta napredovali na društvenoj i političkoj ljestvici. Religijska slika Narone kroz stoljeća odražava duh bogate trgovačko-poljoprivredne zajednice i pokazuje izrazitu lojalnost caru i Carstvu. Na ruševinama Rima krajem 5. stoljeća nastalo je Istočnogotsko kraljevstvo. Ono je pod svojom vlašću imalo između ostalog i bivšu provinciju Dalmaciju. Održalo se do sredine 6. st. kada su se dalmatinska obala i zaleđe opet našli pod bizantskom upravom. U to vrijeme Narona je središte političko-gospodarske i vjerske vlasti u dolini Neretve. Uzevši u obzir arheološke podatake i povijesne izvore može se zaključiti da Narona doživljava novi procvat kao središte naronitanske biskupije i važno vojno-političko središte Istočnogotskog Kraljevstva. Pisani izvori ne govore puno o počecima kršćanstva u Naroni. Prva i jedina pisana potvrda odnosi se na sudjelovanje naronitanskog biskupa Marcela na dvama koncilima u Saloni, 530. i 533. godine. Iz istog izvora saznajemo kako je Narona bila središte jedne dijaceze. Crkvena organizacija se, uglavnom, držala starih administrativnih podjela. Dijeceza je na sjeverozapadu graničila sa Salonom negdje oko Makarske, na jugoistoku s Epidaurskom dijecezom nešto južnije od poluotoka Peljašca. Obuhvaćala je i sjeverozapadni dio otoka Mljeta, otok Lastovo, Stonsko polje, a sjeverno se granica pružala do Mostara. Na koncilu 533. godine osnovale su se dvije nove biskupije, Mukur (Makarska) i Sarsenterum. Grad je postojao do 7. stoljeća o čemu govori bogata ostava novca i nakita.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Arheologija

POVEZANOST RADA