Naslov
Svećenici i svećenice u antičkom Rimu
(Priests and priestesses of ancient Rome)

Autori
Kaulić, Paula

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, preddiplomski

Fakultet
Odjel za povijest

Mjesto
Zadar

Datum
25.02

Godina
2011

Stranica
36

Mentor
Kurilić, Anamarija

Ključne riječi
Antička povijest ; rimska religija ; rimski svećenici
(Ancient history ; Roman religion ; priests and priestesses)

Sažetak
Promatrani svećenici ostvarivali su svoj autoritet preko skupa postupaka u koji su uključeni jednako ne-svećenici, kao i svećenici, te preko "političkih" i kao "vjerskih" institucija grada. Svećenici nisu bili dio samostalne, ili samodostatne vjerske strukture, niti su ikada formirali poseban stalež, već su djelovali kao grupa profesionalnih stručnjaka, definiranih prema njihovoj svećeničkoj ulozi. Od 3. stoljeća pr. Kr. pa nadalje u povijesnim izvorima sačuvana su imena imena augura i pontifika, iz kojih je jasno da su svećenici izvučeni iz reda vodećih senatora - to jest, oni su isti ljudi koji su dominirali politikom i pravom, borili se u bitkama, slavili pobjede i stvorili velika bogatstva u osvojenim područjima. Mada su bili u načelu čuvari vjerskih, čak i tajnih, predaja, oni nisu bili posebno obučeni ili odabrani prema bilo kojem kriteriju osim obiteljskom i političkom statusu. Saliji i Arvalska braća su nam manje poznati, ali postoji malo, ako ih ima, znakova da su bili izabrani kao vjerski stručnjaci. To ne znači da svećenici, ili neki od njih, nisu postali stručnjaci u tradiciji i zapisima svojih kolegija. Ali oni su gotovo uvijek bili ljudi s većim udjelom u svjetovnom životu Rima nego vjerski stručnjaci. Nema sumnje da je do sredine republikanskog razdoblja nastao lik svećenika-političara. U nekim osobitim pogledima, mora da je rana republikanska situacija bila različita od kasnije. Broj svećenika u glavnim kolegijima bio je daleko manji – dva ili tri, u odnosu na osam ili devet nakon 300 g. pr. Kr. A oni su, opet, gotovo svi bili članovi patricijskih obitelji. Čini se da plebejci postaju članovi duoviri kada im je broj povećan do deset 367. g. pr. Kr., a pontifices i augures 300. g. pr. Kr. No, sasvim je drugačiji model svećenstva u najranije doba Rimske republike (pa tako i kraljevskom razdoblju). Možda je ranije postojao ranije uzorak uprave u kojem su oštro podijeljene vjerske od političkih dužnosti. Čak i u kasnijem razdoblju, neki svećenici su bili spriječeni tradicionalnim pravilom zabrane ulaska u drugih područja javnog života. Ukoliko mislimo da je preuzeo vjerske funkcije svrgnutog kralja, rex sacrorum je bio spriječen obavljati bilo koju dužnost. Glavni flamini ponekad su spriječeni od strane svojih dužnosti ili po propisima svoga svećenstva da imaju i obavljaju sve dužnosti magistrata. Npr. flamini Dialis prema tim pravilima zabranjeno je da prespava izvan svog kreveta dvije noći uzastopno, pa tako očito nije mogao voditi vojsku u ratni pohod. Korak po korak, takva ograničenja su bivala popustljivija kasnije u Republici, sve dok flamen nije dobio uobičajenu ulogu aristokrata u javnom životu. Jedno Jedna je od pretpostavki da su ostali svećenici prvotno bili previše isključeni iz javnog života i ratovanja, ali su slijedili istu rutu kao flamini (prema mješovitoj, religiozno-političkoj karijeri) no mnogo ranije. Po ovom prikazu, najraniji kolegiji bi predstavljali mnogo specijaliziranije vjerske institucije. Temeljna razlika između ostalih kolegija svećenika i flamina je, u svakom slučaju, najbolje definirana kroz njihove političke aktivnosti. Ključna razlika je u njihovom brojnom stanju. Flamini su u biti djelovali kao pojedinci: flamen Dialis, pogotovo, je imao ritualni program koji je samo on mogao izvesti. Tako je pravilo koje ga je zadržavalo u grad imalo određeni smisao (sasvim mu spriječiti vojnu ili političku karijeru). S druge strane, središnje obilježje augurâ i pontifikâ je to da su oni članovi kolegija i jedan je mogao uvijek djelovati umjesto drugoga, tako da nikada nisu bila toliko potrebna ograničenja njihovih individualnih pokreta. Ovlasti koje imaju svećenički kolegiji jedino se mogu razumjeti u odnosu na autoritet magistrata i senata. Općenito, inicijativa za vjersku akciju kretala je od magistrata, oni su bili ti koji su konzultirali bogove auspicijama prije sastanaka i borbi, oni su posvećivali hramove bogovima, oni su vodili popise i povezane ceremonije, oni su radili javne zavjete i održavali igre ili žrtve koje su bile potrebne za ispunjenje zavjeta. Uloga svećenika bila je diktirati, odnosno, propisivati molitve i formule, nuditi savjete o postupcima ili im jednostavno prisustvovati. Svećenici su prihvaćeni kao najviši autoritet za sveto pravo u svom području. Nakon što bi ih senat konzultirao, izgleda nezamislivim da bi njihov savjet bio zanemaren. U preciznoj izvedbi zavjeta, postupku posvećenja zgrada, uređivanju kalendara, i sličnom, svećenici su u praksi trebali imati slobodu odluke. Vjerski autoritet u općem smislu mora biti u interakciji (prema određenim pravilima i konvencijama) između magistrata, senata i svećenika, svakog kolegija u vlastitoj sferi. To znači da, čak i ako nisu bili jedini posrednici, svećenici su u ranije doba morali zauzeti kritičnu poziciju u rimskom političkom životu. I oni su često morali biti u središtu kontroverzi oko pitanja rituala i religijskih postupaka sa svim političkim posljedicama koje su povlačili za sobom. Svećenici su uvijek morali biti nepristrani u presudi u korist prijatelja i protiv neprijatelja pa su osobni ili "politički" interesi određivali njihove "vjerske" odluke. Vestalke su bile svećenice koje su bile povezane s kolegijem pontifika. Čuvale su svetu vatru kao simbol rađanja, ali i kao simbol opstanka i prosperiteta rimske države, te su u ime države obavljale vjerske obrede koji naglašavaju plodnost tijekom kalendarske godine. Najteži prijestup vestalki bio je pomak centra njihove pozornosti od države na jednog čovjeka, a za kaznu bi bivale žive pokopane. Rim je ovisio o njihovom pravilnom ponašanju i ispravnom izvođenju rituala jer kad vestalka ne bi izvršavala svoje dužnosti, cijela država bi bila u riskantnom stanju: ako ritual ne bi uspio, cijela bi država bila u opasnosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA