Naslov
Društvene, etničke i građansko-pravne promjene u ranorimskoj Liburniji
(Social, ethnic, and civic and juridical changes in the early-Roman Liburnia)

Autori
Margan, Igor

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Odjel za povijest

Mjesto
Zadar

Datum
06.03

Godina
2012

Stranica
30

Mentor
Kurilić, Anamarija

Ključne riječi
Antička povijest ; društvena povijest ; demografska povijest ; romanizacija ; Liburnija
(Ancient history ; Social history ; Demographic history ; Romanization ; Liburnia)

Sažetak
„Arheologija ne može iskopati etničnost i vrijeme je da rasprava bude pomaknuta na području društvene povijesti.“ (Whittaker 2009:202) Etnicitet je dinamičan proces koji je zapravo konstantno u fazi transformacije. Procesi koji mogu utjecati na njegovu ubrzanu promjenu međutim postoje, ali važno je naglasiti da su to također procesi, a ne događaji ili dekreti. Etničnost nije dana niti urođena, jer se tada ne bi mogla mijenjati, ona je konstrukcija većeg broja faktora koji su u određenom periodu više ili manje značajni za cjelokupan opis ili stanje u kojem se taj fenomen nalazi u nekome trenutku. Činjenica da je etnicitet konstrukt, međutim, ne čini ga ni lažnim, ni izmišljenim niti umjetnim. Ključni faktori su samopercepcija i samodefiniranje, drugim riječima svijest i prihvaćanje pripadnosti nekoj grupi s kojom se dijele uvjerenja, zajednička prošlost, mitovi, način života te donekle fizička sličnost. Kultura je također važan aspekt, jer se događa da granice neke kulture podrazumijevaju i granice neke etničke skupine što navodi Čače(1985:82), međutim također dodaje da je etnička homogenost raširenijih kultura češće iznimka nego pravilo, što je na tragu tvrdnji Whittakera (2009) koji navodi da bivanje i postajanjem Rimljaninom nije u kulturnim promjenama ili stanju (iako ih nužno ne isključuje), na čijem je tragu i ovaj rad. Dakle kulturna i etnička pripadnost nisu i ne mogu biti sinonimi, već je za etničku pripadnost od krucijalne važnosti subjektivan aspekt pojedinca u kombinaciji s vanjskim atributiranjem od strane „drugoga“ . Takvim shvaćanjem etničnosti proces romanizacije možemo primijeniti u slučaju Liburna iz kojeg se mogu izvući sljedeći zaključci: 1. Postoji neosporna korelacija između građansko-pravnih, društvenih i etničkih promjena. Proces romanizacije je u prvom redu administrativna radnja rimske države koju provodi u provincijama uvođenjem nove društvene organizacije i uvođenjem rimskog zakona koji podrazumijeva dvije vrste građanskih prava ili civiteta. Rimsko građansko pravo je kao najprestižnije i najkorisnije poželjan cilj, do kojeg se dolazi putevima koji pretpostavljaju velik stupanj integracije u dominantnu kulturu iako je romanizacija prvenstveno stupanj političke integriranosti, kulturna integriranost je njena popratna pojava te one u sinergiji dovode do etničkih promjena u vidu svih aspekata koji su dio procesa etničke promjene. Važno je istaknuti to da je to proces, pa se puna implementacija zasigurno odvija generacijski. Glavni materijalni argument u tom vidu je imenovanje, odnosno činjenica da stanovništvo većeg stupnja romaniziranosti daje imena djeci koja su univerzalna u sklopu Carstva. 2. Važnu ulogu u tom procesu ima aristokracija koja je motivirana romanizirati se prvenstveno zbog održavanja svog statusa i stjecanja višeg statusa u sklopu imperija. Tu motivaciju u sklopu samodefiniranja u konceptu etničnosti legitimira Frederik Barthe. Utjecaj aristokracije na ostatak populacije je velik zato što je ekonomski utjecajna, a nužno te često i kao primjer ili uzor drugima. 3. Romanizacijom se ne postaje Rimljanin u vidu ideal tipa koji postoji zamrznut u vremenu. Bivanjem Rimljaninom također je fluidan fenomen, a romanizacija, iako univerzalna pojava zbog institucionalnih okvira na kojima počiva u vidu civiteta, stvara provincijalne verzije rimske kulture koja na nivou Carstva nije homogena, međutim, kako navodi Whittaker „...usvajanje rimskih političkih praksi dovodi sa sobom kulturne implikacije, kao što je način na koji zajednica organizira svoje religijske prakse ili društvena organizacija, kao i materijalni utjecaj u stilovima života, trgovine i potrošnje.“ 4. Imenovanje je koristan i indikativan podatak za determinaciju etniciteta, ali samo po sebi nije dovoljan niti nužno precizan. Međutim, u nedostatku drugih materijalnih dokaza, za antiku je najznačajnije. 5. Kada se govori o etničnosti u antici, gotovo se uvijek stoji na terenu hipoteza jer „arheologija ne može iskopati etničnost i vrijeme je da rasprava bude pomaknuta na području društvene povijesti.“ (Whittaker 2009: 202). Etnički identitet kao proces odraz je interakcija s okolinom. Liburni su u interakciju došli s društveno razvijenijom i vojno moćnijom kulturom koja je iskoristila svu svoju moć, znanje i sposobnosti da ju preobrazi. Proces koji je to omogućio je romanizacija. Direktni i indirektni učinci romanizacije neosporno su promijenili sve aspekte života stanovnika Liburnije postupno mijenjajući i njihov identitet u vidu etniciteta te uključujući liburnsko stanovništvo u jedan sustav koji se nakon njihove etničke transformacije ipak teško može nazvati kolonijalnim, bar za potomke romaniziranih Liburna.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Sociologija, Povijest, Arheologija

POVEZANOST RADA