Naslov
Ustroj rimske provincije Dalmacije
(Organization of the Roman province of Dalmatia)

Autori
Rotunno, Claudio

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Odjel za povijest

Mjesto
Zadar

Datum
20.02

Godina
2012

Stranica
99

Mentor
Kurilić, Anamarija

Ključne riječi
Antička povijest ; rimska provincija Dalmacija
(Ancient history ; Roman province of Dalmatia)

Sažetak
Na prostoru rimske provincije Dalmacije (provincia Dalmatia) je živio veliki broj domorodačkih plemena i naroda. Još od starijeg željeznog doba počela su se, osobito u priobalnim područjima, razvijati i veća domorodačka naselja. Primjer toga je Iader, koji je već prije dodira s Rimljanima (potkraj II. st. pr. Kr.) morao biti krupno liburnsko naselje s teritorijem od preko 600 km2. Jedan od pouzdanih izvora za starosjedilačke narode jest Plinije i njegovo djelo Historia Naturalis III. Najpoznatija plemena i narodi na našem prostoru su bili Liburni, Japodi, Mezeji, Daorsi i pripadnici ilirskih naroda. Rimsko osvajanje na istočnoj obali Jadrana i njene unutrašnjosti slijedilo je u više navrata. Formiranje provincije Ilirika u antičkim izvorima nije izričito dokumentirano. Rimljani su do Cezarovog doba, sredinom I. st. pr. Kr., osnovali više enklava na obali istočnog Jadrana. Proglašenje Ilirika provincijom slijedilo je 59. god. pr. Kr., a njen glavni grad je bila Salona. Uz provinciju Ilirik (provincia Illyricum) vezano je ime Cezara, koji je bio prvi namjesnik ove provincije. Rimska provincija Illyricum je od 27. do 11. god. pr. Kr. bila senatska provincija, a na čelu uprave se nalazio prokonzul. Illyricum je poslije toga dobio status carske provincije pod upravom Augustova legata (legatus Augusti pro praetore). Provincija Dalmacija je nastala nakon gašenja delmatsko-panonskog ustanka, između 8. i 10. god. n. Kr. O razdvajanju Histrije od Dalmacije nema detaljnih podataka, no, smatra se da se je to dogodilo prije smrti Augusta. Dioklecijan je podijelio Rimski imeprij u 12 dijeceza (diocesis) od kojih je svaka obuhvaćala nekoliko provincija. Istodobno je radi lakšeg upravljanja odvojio jugoistočni dio Dalmacije i formirao posebnu provinciju Prevalitanu (Praevalis), koja je obuhvaćala teritorij današnje Crne Gore i sjeverne Albanije. Središte nove provincije je bila Scodra. Postoji indicije da se je potkraj II. st. n. Kr. odvajala provincija Liburnija iz Dalmacije. No, nedvojbenih dokaza za ovu teoriju još nema. Naše znanje o rimskoj upravi potječe iz tisuća natpisa različite naravi i svrhe iz svih krajeva rimskog imperija. Na čelu carske provincije se nalazio namjesnik sa statusom višeg magistrata, propraetor (pretor) koji je i istovremeno bio vrhovni sudac. Provincijom Dalmacijom su do druge sredine III. stoljeća n. Kr. upravljali legati Augusti pro praetore. Oni su bili mjerodavni za sve vojne i civilne administracije u provinciji. U drugoj polovici III. st. n. Kr. namjesnici provincije su bili praesides provinciae (samo civilni upravitelji) iz viteškog staleža. Imperator August je provincije podijelio u senatske i carske. Imperator je legate imenovao na neodređeno vrijeme. Njima su pomagali procuratores (za pobiranje poreza) i legati legionum (vojskovođe legija). Granice Dalmacije dobro su bile definirane, osim sjeverne granice. Dalmacija je imala, analogno s drugim rimskim provincijama sveopću vjersko-političku ustanovu, concillium diatea (provincijski sabor). U ovom su se saboru sastajali predstavnici rimskih gradova i plemenskih zajednica. U Saloni, administrativnom središtu provincije Dalmacije, osim namjesnika su se nalazili i carski financijski prokurator, legati i prokuratori povjerenici. Rimska uprava je poznavala različite vrste gradske uprave. Ovisno o položaju žitelja rimskih gradova možemo ih podijeliti na sljedeće kategorije: 1. kolonije (Iader, Narona, Rhizinum, Salona i dr.), 2. municipiji (Asseria, Buthua, Rider i dr.), te 3. peregrinske zajednice. No, u rimskoj provinciji Dalmaciji ne postoje dokazi stvarne razlike između kolonija i municipija. U teoriji su kolonije bile rimska naselja i novo utemeljeni gradovi čiji je ustroj bio usmjeren samom gradu. Municipij je bio već utemeljeno domorodačko naselje koje je steklo rimsko pravo. Za vrijeme imperatora Cezara i Augusta i u prvom stoljeću nakon Krista vidljiva je promjena društvenih, političkih i administrativnih promjena na našem prostoru. Na prostoru provincije Dalmacije došlo je do transformacije većine domorodačkih naselja u rimske municipije te osnivanje kolonija rimskih građana. U rimskoj provinciji Dalmaciji potvrđeno je najmanje šest kolonija: Iader, Salona, Narona, Aequum, Epidaurum i Domavia. Na temelju različitih natpisa postoje još dvije moguće kolonije na prostoru bivše rimske provincije Dalmacije, to su Ris... i Scodra. Kolonije i municipiji su imali svoj vlastiti ager (teritorij). Kod nas su uz spomenute poznate i sljedeće vrste zajednice: castellum/oppidum, castra, oppidum civium Romanorum, conventus civium Romanorum, res publica, vicus/pagus/villa rustica, te civitates peregrinorum. Gradska uprava je bila analogna u municipijima i kolonijama. Statuti gradova (lex municpii i lex coloniae) su prije konstitucije novog statusa odredili zakone grada uz poštivanje starih običaja žitelja. Na čelu kolonije, odnosno municipija nalazili su se vrhovni magistrati pod nazivom duoviri ili quattuorviri. Quatturorviri su se u I. st. n. Kr. nalazili u Saloni, Naroni, Ekvumu, te Varvariji i Dokleji. Duoviri su se nalazili u većini municipija. Duovori quinquennalis su potvrđen, među ostalim, u sljedećim municipijima: Curicum, Lissus, Novae, Rider, Scodra, te u koloniji Domaviji. Quattuorviri quinquennalis potvrđeni su u kolonijama: Iader, Narona i Salona. Vrhovni magistrati su imali izvršnu i pravosudnu vlast. Dužnost duovira i kvatuorvira je bila uglavnom opći nadzor nad javnim dobrima. Najveće dužnosti petogodišnjih duovira i kvatuorvira su bile da se svake pete godine provodi novi popis građana i imovine, kontrola pravnog statusa građana i popunjavanja izbornih lista i popunjavanje vijeća (lectio senatus, lectio ordinis). Edili su se brinuli o izvršavanju komunalnih poslova, kao što su kontrola trgovine, organizacija igara i dr., dok su se kvestori brinuli o gradskoj blagajni. Appariatores su bili pomoćnici magistrata, dok su servi publici bili javni robovi. Svaki grad je imao vlastito gradsko vijeće (ordo decurionum). Ordo decurionum (vijeće dekuriona) je bila zakonodavna vlast. Vijeće dekuriona se brinulo o pravosuđu, opskrbi grada hranom i vodom, infrastrukturi i javnom redu. Broj dekuriona (decuriones) je ovisio o veličini, pravnom statusu i drugim okolnostima grada. Osobe koje su dolazile u obzir za vijeće bile su: oni koji su već bili od zadnjeg cenza uvršteni među dekurione, oni koji su vršili od zadnjeg cenza magistrature i već imali pravo glasa u kuriji, ali još nisu upisani u album, te neki municeps koji su zbog visine cenza mogli dopuniti broj dekuriona iako još nisu obnašali neku službu, pri čemu su bivši magistrati dobili prednost. U ranijem principatu još su postajali i domorodački prvaci (principes) na čelu nekih domorodačkih naselja. Ovi princepsi su imale različite ovlasti i funkcije. Primjeri takvih knezova su: princeps civitatis Docl(e)atium, princeps civitatis Desitiatium, princeps Iapodum, te princeps naroda Delmata. Princeps municipii poznati su iz Ridera i Salvija, a princeps coloniae poznat je iz Narone.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Arheologija

POVEZANOST RADA