Naslov
Nevidljivi gradovi. Esej o poslijeratnoj obnovi Münchena i zaštiti spomenika: pogled unutrag jednog putnika
(Invisible cities. An Essay on Munich's Postwar Reconstruction and Monument Protection: A Traveller's Retrospective)

Autori
Ramljak Purgar, Mirela

Izvornik
Glasje (1330-3201) (1998), 10; 172-192

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, pregledni rad, znanstveni

Ključne riječi
zaštita spomenika, München, konzervatorstvo, restauriranje, arhitektonska baština
(monument protection, Munich, conservation, restoration, architectural heritage)

Sažetak
Stavljajući u kontekst Rieglove teorije zaštite spomenika s početka 20. stoljeća (1995), te odgovarajuće vrijednosti Alterswerta, starosne vrijednosti spomenika, koja se očituje "nepotponuošću, nedostatkom zatvorenosti, tendencijom nestajanja oblika i boje", odnosno pretpostavkom o umjetničkom djelu u mijeni, osporavajući u ime vrijednosti prisjećanja, vrijednosti ugođaja i emotivne uključenosti aktivnost restauriranja, u članku se navode autori tekstova o poslijeratnoj obnovi Münchena, kako bi se usmjerilo čitatelja na problem odnosa spram već potrošne vrijednosti arhitekture 50-ih. Autorica započinje s Erwinom Schleichom (1978), koji upozorava na poslijeratnu obnovu tog grada kao na njegovo "drugo uništenje": Schleichova fotografska monografija predstavlja vodič kroz tri viđenja: snimke za vrijeme Trećeg Reicha, snimke šteta poslije Drugog svjetskog rata i onih koje dokumenitraju to tzv. drugo uništenje. Tako upozorava na problem rješenja prozorskih mjesta, "prozora-šupljina", koji će historizirajuće, zapravo lažno rekosnstruirane zgrade gradske jezgre s elementima historijskih stilova činiti povijesno podnošljivim rješenjem u odnosu na potpuni gubitak, ali i povijesno nepodnošljivim u odnosu na arhitektonsko-dekorativnu stvarnost "rekonstruiranog" pročelja. Schleichova se kritika odnosi na iracionalni obol poslijeratnoj ideji napretka u urbanističkim promašajima, korištenje prednosti nastale štete za "više zraka" i više mjesta. Ta, tzv. kompromisna rješenja imaju i svoje pragmatične razloge, parafrazira autorica jednog drugog autora, Winfrieda Nerdingera (1984): mogućnost odstranjenja grešaka starog grada u korist bolje prometne organizacije, bilo je istovremeno i zaustavljeno postojećom podzemnom infrastrukturom, čije je mijenjanje bilo neprihvatljivo u okolnostima poslijeratnog siromaštva i štednje. To su, prema Nerdingeru, bili argumenti obnove orijentirane na održanje stare strukture, između ekstrema rekonstrukcije i novog planiranja, kako bi se u novoj gradnji ipak sačuvala slika staroga. No, postoji i drugačije argumenitranje, kako pokazuje autorica. Primjerice, Helga Himen (1984) upućuje na spomenički karakter arhitekture koja je, sačuvavši povijesni identitet grada, unatoč velikim štetama, osiguranjem njegovih tragova, upisana 1983. god. u spomeničku listu zemaljskog glavnog grada kao "ansambl gradske jezgre". Helga Himen postavlja pitanje - nisu li preuređenja i rekonstrukcije iz 50-ih godina ujedno i tipični građevni spomenici tih godina, koje valja čuvati? Autorica ovog članka zaključuje o neosporivoj ambijentalnoj vrijednosti grada, kada se u njemu zatekne kao putnik: dozvoljeno je samo spriječiti njegovo "prijevremeno umiranje" (A. Riegl). Time se u kontekst dovodi i stanje hrvatskih gradova oštećenih ratom devedesetih godina.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA