Naslov
TUBERKULOZA U DUBROVAČKOM DRUŠTVU OD 1825. GODINE DO SREDINE 20. STOLJEĆA
(TUBERCULOSIS IN DUBROVNIK SOCIETY FROM 1825 TO MID 2OTH CENTURY)

Autori
Car, Antun

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Centar za poslijediplomske studije

Mjesto
Zagreb

Datum
21.07

Godina
2021

Stranica
206

Mentor
Doc.dr.sc. Kristina Puljizević

Ključne riječi
tuberkuloza, dubrovačko društvo, javnozdravstvene mjere, zdravstvene ustanove
(tuberculosis, Dubrovnik society, measures against tuberculosis, health institutions)

Sažetak
Razdoblje u kojem se u ovom radu pratila tuberkuloza u dubrovačkom društvu od 1825. do 1950. godine karakterizirano je velikim političkim i gospodarskim promjenama. To je razdoblje prije učinkovite antibiotske antituberkulozne terapije u kojem se ipak u nekim europskim zemljama već značajno uspijevalo smanjiti tuberkuloznu smrtnost. Istraživano razdoblje zahvaća 125 godina, za vrijeme kojih je Dubrovnik bio u sastavu Habsburške Monarhije (od 1867. pod nazivom Austro-Ugarska Monarhija), monarhističke Jugoslavije (Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija), kratko razdoblje Nezavisne Države Hrvatske i konačno Druge Jugoslavije. Dubrovačko društvo ranog 19. stoljeća zbog straha i osjećaja bespomoćnosti pred konstitucijsko-nasljeđenom ili mistično-vampirskom objašnjenju uzroka nastanka tuberkuloze nije poduzimalo neke posebne preventivne mjere. Držali su da se ne može boriti protiv nečega što je donekle sudbinski određeno. Otkriće bacila tuberkuloze 1882. godine dovelo je postupno do promjene stava i provedbe brojnih javnozdravstvenih mjera. Mjere su bile određene odlukama grada Dubrovnika prema zakonima država u kojima se Dubrovnik našao. Smrtnost od tuberkuloze doživljava svoj vrhunac tijekom 19. stoljeća da bi postupno padala početkom dvadesetog stoljeća a takva tendencija je nastavljena sve do pedesetih godina 20. stoljeća, s izuzecima ratnih razdoblja. Ona je i u Dubrovniku najviše pogađala najproduktivniji dio društva. Koliko su socijalne prilike dubrovačke sredine koja nije bila industrijska, a koliko mjere javnog zdravstva poduzete u tome razdoblju doprinijele padu smrtnosti, pitanje je ne samo dubrovačko nego i svjetsko. Dubrovnik u tome dugom razdoblju poboljšava loše higijenske prilike, kakve su vladale u 19. stoljeću i provodi niz drugih mjera usmjerenih na podizanje gospodarstva i životnog standarda. Tijekom 19. stoljeća liječenje se temeljilo na tradicionalnom liječenju prema humoralnom principu i biljnim pripravcima koji su olakšavali simptome bolesti. Poticaj za uvođenje novih pristupa liječenju tuberkuloze bilo je osnivanje nove dubrovačke bolnice, koja počinje s radom 1888. godine. U njoj se osniva isprva maleni paviljon za zarazne bolesti, nedovoljan za potrebe dubrovačkog stanovništva. Sve do nastanka novih zdravstvenih ustanova u kojima se moglo izolirati bolesnog pojedinca, najveći broj bolesnih liječio se u kućnim uvjetima i tako postajao izvor zaraze za zdrave ukućane. Nedostatak zdravstvene infrastrukture popravlja se u dvadesetim godinama 20. stoljeća, kada se utemeljuju antituberkulozni dispanzer, Dom zdravlja, "Morska kuća", Oporavilište za djecu na otoku Lokrumu i sanatorij "Tiha". Posebni odjel za plućne bolesti "Morska kuća" stvara preduvjete za provođenje izolacije, jedne od najvažnijih mjera borbe protiv tuberkuloze, dok se dio bolesnika upućivao u sanatorije širom Jugoslavije, a najviše u Klenovnik, Golnik i Brezovicu. Pri gradnji "Morske kuće", sanatorija "Tiha" ili Oporavilišta na Lokrumu vide se utjecaji sanatorijumske arhitekture s velikim prozorima, sobama punim svjetla i zraka i zelenim okolišem. U društvu sveprisutna tuberkuloza ostavila je brojne tragove u umjetničkom stvaralaštvu, poglavito u književnosti, ali bez romantičarske faze tipične za europsku i svjetsku literaturu. Prisutnost tuberkuloze u društvu odražava se i u slikarstvu i kiparstvu, ali u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Statistika smrtnosti od tuberkuloze tijekom 19. stoljeća nije bazirana na čvrstoj medicinskoj podlozi, ali postupno prema kraju stoljeća pokazuje sve više preciznih, a sve manje općenitih, simptomatskih dijagnoza. Zahvaljujući razvoju dubrovačke bolnice i privatnoj inicijativi liječnika prve polovice 20. stoljeća, dijagnostika postaje bolja i brža. I dok su u cijelom 19. stoljeću mjere zaštite od tuberkuloze bile skromne, osnutkom Antituberkuloznog dispanzera u Dubrovniku 1920. godine kao prvog antituberkuloznog dispanzera u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dolazi do značajnog pomaka u društveno organiziranoj borbi protiv tuberkuloze. Utjecaj liječnika koji rade u dispanzeru sve se izrazitije očituje kroz njihov aktivni društveni pristup, borbu protiv stigme i mišljenja da svježi zrak dovodi do bolesti, poglavito brojnim napisima u novinama, plakatima i organiziranjem predavanja i tribina. U usporedbi s drugim europskim sredinama dubrovačko je društvo bilo neindustrijalizirano i orijentirano na poljodjelstvo, uz slabije finacijske temelje za aktivnije društvene mjere. Ipak i u Dubrovniku se poduzimaju konkretne aktivnosti, mjere asanacije stanova, organiziraju se "šumske" osnovne škole kao u Londonu, a osviješteno građanstvo gradi novu gimnaziju jer je stara bila leglo plućnih bolesti. Prave protivepidemijske mjere kao što su besežiranje sustavno su se počele primjenjivati nakon pedesetih godina 20. stoljeća, kada su i u Dubrovnik stigli specifični lijekovi. Međutim u Dubrovniku je smrtnost od tuberkuloze pala i prije uvođenja BCG cjepiva i farmakološke antituberkulozne terapije. Zasluga za to najviše pripada dispanzerskoj aktivnosti uspostavljenoj početkom 20. stoljeća, uz poboljšanje standarda, provedbu javnozdravstvenih higijenskih mjera, izolaciju bolesnih, poboljšanje uvjeta stanovanja, bolju prehranu i sigurniju dijagnostiku.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA