Naslov
Strasti, kondicionali
(Passions, Our Conditionals)

Autori
Govedić, Nataša

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, ostalo, znanstvena

Izdavač
Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Grad
Zagreb

Godina
2015

Stranica
379

ISBN
978-953-97568-3-1

Ključne riječi
afektologija, dramativitet afekata, agon, pathos, čista žudnost, impersonacije, ničeanska strijela čeznuća, intenziteti, pedagogija afekata, kritičke strasti, dijaloške strasti
(affectology, dramativity of affects, agon, pathos, lacaninan desire, impersonations, Nietzschean arrow of desire, intensities, pedagogies of affects, critical passions, dialogical passions)

Sažetak
Ova autorska monografija podijeljena je na sljedeća poglavlja: (1) Pathos logosa i čista žudnost, (2) Pathos logosa i njegova čast, (3) “Velike pogreške” strastvenog subjekta, (4) Strasti impersonacije, (5) Filije, forije i fobije, (6) Sučelice (vrsta strasti), (7) Intenzitet: teorijske pretpostavke strastvovanja, (8) Pathos ničanske “strijele čeznuća”, (9) Strasti misreprezentacije, (10) Strastvene feminoordinate „protupriča“ i zajedničkih akcija, (11) Dijaloške strasti ; (12) Savezništvo i saznavalištvo: strastvene pedagogije ; (13) Skriveni kurikulum strasti ; (14) Kritičke strasti ; (15) strast receptivnosti. Obzirom da je pisana iz perspektive suvremene afektologije, knjiga nastoji prevrednovati tradicionalni otpor filozofije i humanističkih znanosti prema “uzaludnom”, “opasnom” i “ropskom” karakteru emocionalnih intenziteta, demonstrirati nepostojanje „neutralno razumnog“ subjekta i „nepristanog“ govornika te istražiti kognitivne, estetičke i etičke karakteristike same emocionalne angažiranosti/pretjeranosti/posvećenosti, riječju: strasti. Autorica se ovom knjigom nastavlja na svoj prethodni rad, objavljen u knjizi Emocionalna predanost i politika afekata (2009), gdje je na tragu Luce Irigaray provela prvu kritiku afektivne pseudoneutralnosti humanistike, dok u knjizi Strasti, kondicionali pokazuje i da je izrazito obuzdavanje strasti također vrsta pasioniranog odgovora, kao što i sama riječ „filozofija“ etimološki uključuje ljubav, a ne ravnodušnost prema mudrosti. Knjiga Strasti, kondicionali bavi se, nadalje, kondicionalnom želje/žuđenja/žudnosti kroz posljednja dva stoljeća, kao iskustvom pojačane odgovornosti za ono što nas najdublje zaokuplja. U svaku je strastvenost, naime, ne samo onu estetičku i filozofsku, nego i onu navijačku, erotsku ili kolekcionarsku, upisan intenzivan i osoben proces prisvajanja i diferenciranja kolektivne ponude vrednovanja, baš kao i pojedinačan eksces izazivanja dopuštene mjere zaokupljenosti. Zbog toga eminentni egzistenciačistički psiholog Irvin D. Yalom inzistira na tome da oduzeti osobi njezinu strastvenost, ma koliko žudnja te osobe bila potencijalno destruktivna i nužno iracionalna, povlači sa sobom destrukciju same osobnosti, čak i u većoj mjeri nego što je brisanje osobnog pamćenja u slučaju različitih degenerativnih bolesti ili amnezije. Mi smo ono oko čega se kristalizira naša žudnja, oko čega stvaramo pasionirani višak. Nevolja je u tome što je taj višak (što se katkad odnosi i na višak “dosade”, a ne samo višak produktivne “zaokupljenosti”) istovremeno mjera naše slobode i mjera naše neslobode. Čak i lingvistički gledano, subjekt bi se rasplinuo bez predikativnosti strasti. Njegove valencije ili predikativne nadogradnje ujedno su i njegovi konstituenti. Proust, primjerice, ne želi da njegov lik bude “izliječen” od ljubavi prema Odette, kao što ni Kant ne želi da racionalni subjekt bude “oslobođen” više moći željenja. Subjekt strasti čuva svoju pobudu, svoj poriv, svoj dodatak, svoje viškove (čak i svoju krivnju, svoj sram ili svoj pasivni otpor). Subjekt “bira” svoje nesvjesno i nesvjesno svojeg nesvjesnog, rekla bi psihoanalitička tradicija. Upravo zahvaljujući vlastitoj predikativnosti ili žudnji, subjekt samoga sebe neprestano i neotklonjivo razabire u djelovanju u nekom angažmanu. Predikativna aktivnost subjekta vjerojatno je najveća u fantazmi, čime otvaramo i problematiku pokretačke estetike žudnosti unutar umjetnosti. Kao što pokazuje dramska tradicija od Sofoklova Edipa nadalje, čak i u situacijama u kojima se zatječemo pred sudbinskim zadatkom koji nipošto nismo izabrali i ne želimo se nositi s njegovim predikativnim konstelacijama, subjekt je i dalje odgovoran za to kako će protumačiti svoju investiranost u katastrofu. Dalekosežni značaj knjige unutar humanistike i posebno međunarodno afirmiranih studija afekata ili afektologije čini argumentacijski utjecaj autorice oko raščlanjivanje pitanja kakva vrsta etike prati i uspostavlja strastvenost. Autorica zastupa stajalište prema kojem je strastvenost osobito “etičko dobro”, čak i onda kad je u pitanju čista žudnost, kako sintagmu Brucea Finka prevodi Ana Štambuk, shvaćena kao neispunjenost, neoznačenost, opsesija, neutaživa emocionalna i intelektualna glad. Strast se u knjizi interdisciplinarno razmatra kroz filozofske literarne, kazališne, filmske i pedagogijske primjere, pri čemu je naglasak ipak na umjetničkim praksama, teatrologiji i filmologiji. Autorica zagovara stav da je u etičko dobro strasti nužno upisana kompleksna polemika s normativnošću socijalnog ponašanja. I to ne na način subjektova narcizma koji se pobunom (kao pretjeranom, rigidnom pravičnošću ili pretjeranim, normativnim vizionarstvom) koristi radi izravne ili neizravne dominacije nad drugima, nego je strastvenost shvaćena kao oblik vrline, posvećenosti, koja nadilazi i racionalnu motivaciju i recipročnu korist. Stvaralačke strasti nisu “incidentne”. Njihove dužnosti mogu se čak usporediti s kategoričkim imperativom. Odnos strastvenog subjekta i zakona zbog toga nije i ne može biti “utanačen”. Upravo suprotno: zakon se mijenja zbog nedostatnosti na koju ukazuje prekršajni, strastveni subjekt. U tome je ujedno i etika pathosa kao patologije: terorist ukazuje na dvostruku, kako etičku, tako i pravosudnu neutemeljenost sustava protiv kojega diže oružje, zato što više ne vjeruje ni u to da će itko čuti nenasilnu artikulaciju pobunjeničkog glasa niti u bilo kakvu proceduralnost sustava kojem se obraća. Tragedija funkcionira po istom principu. Zločin Medeje dolazi na mjesto propuštene proceduralne regulacije nepravednih odnosa. Čak i nezasitnost čiste žudnosti pri tom nije vezana (samo) za potrebu subjekta da “apsolutizira” svoj objekt, nego i za nesvodivost strastvenog odnosa na binarne kategorije zadovoljenja/nezadovoljenja, iscrpivosti/neiscrpivosti, gubitka/dobitka. Strast je vezana za procese idealizacije, koji su jednako važni na umjetničkoj i filozofskoj sceni, kao i u pedagogijskom i edukacijskom radu. Utoliko je riječ o knjizi koja je na hrvatskom govornom području nazaobilazna pri bavljenju temom afektivnog angažmana.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti, Interdisciplinarne humanističke znanosti

POVEZANOST RADA