Naslov
Leksikon hrvatske heraldike – heraldičari (20): Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.)
(Lexicon of Croatian Heraldry – Heraldists (20): Pavao Ritter Vitezović (1652–1713))

Autori
Galović, Tomislav

Izvornik
Grb i zastava (1846-3827) XV (2021), 30; 3, 28-7, 30

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, bibliografija, stručni

Ključne riječi
Leksikon hrvatske heraldike, heraldičari, Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.)
(Lexicon of Croatian Heraldry, heraldists, Pavao Ritter Vitezović (1652–1713))

Sažetak
Pavao Ritter Vitezović – utemeljitelj hrvatske heraldike kao znanstvene discipline – rođen je 7. siječnja 1652. u Senju od majke Doroteje (rođ. Luchkinik/Lučkinić, de Luka, plemkinja) i oca Antuna Rittera. Za sebe je izjavio kako je po ocu njemački plemić, a po majci ilirski, tj. hrvatski (Patre a Germana procedo nobilitate / Per matrem Illyricum nobile duco genus). Svoje će prezime kasnije kroatizirati kao Vitezovich (Vitezović, od njem. Ritter, vitez). Prema vlastitu svjedočanstvu potječe od „prastare viteške plemenite obitelji u Alzaciji (Elsass), naime od Rittera od Urndorfa“ koja je u prvoj polovini 16. stoljeća došla u Hrvatsku i čiji su se pojedinci istakli u obrani od Turaka-Osmanlija. Na temelju tih zasluga car Ferdinanda III. podijelio je u Pragu 15. listopada 1652. ugarsko-hrvatsko plemstvo i grb Antunu Ritteru, njegovoj supruzi Doroteji, sinu Pavlu te Antunovoj rođenoj braći Jurju i Ivanu (Arhiv HAZU, Armales, Av-74). Plemstvo su dobili za vojničke zasluge i vjernu službu u Senju, a ono je pred staležima i redovima Hrvatskog sabora obznanjeno i pročitano 25. kolovoza 1653. od strane protonotara Hrvatskoga Kraljevstva Ivana Zakmardija Diankovečkog. Osnovnu naobrazbu Vitezović stječe u rodnom gradu dok u Zagrebu na Gradecu pohađa isusovačku gimnaziju tada pod vodstvom Jurja Habdelića. Potom odlazi u Rim i tu boravi (vjerojatno zbog studija) tijekom 1674. i gdje po svemu sudeći susreće hrvatskog povjesničara Ivana Lučića (Lucius, 1604. – 1679.), a kojeg će puno kasnije kritizirati u svome djelu Offuciae Joannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae (Opsjene djela O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Ivana Lučića) koje je ostalo u rukopisu (NSK R-3453). Nakon te životne epizode Vitezovića pronalazimo na dvoru kranjskog baruna Janeza Vajkarda Valvasora (njem. Johann Weickhard Valvasor, 1641. – 1693.) u Bogenšpergu (Wagensberg) pri Litiji nedaleko od Ljubljane. Tu djeluje tijekom 1676. i 1677. Valvasor je oko sebe u svome dvorcu okupljao različite suradnike s ciljem geografskog, povijesnog i etnografskog opisa Kranjske i publiciranja djela kartografske, topografske i historiografske naravi, a za čije je ostvarenje utemeljio radionicu i tiskaru. Upravo je u takvom okružju Vitezović stekao određeno znanje i spoznaje iz povijesti i geografije te različite vještine iz tiskarstva i umijeća bakroreza, a koje će mu kasnije u životu i djelovanju biti od velike pomoći. Valvasor je za Vitezovića ustvrdio da je „vrlo učen i veoma vješt u svih slobodnih i vojničkih znanosti, koje je kao plemić i kavalir, koji je namislio i na bojnom polju svojoj domovini poslužiti, osobito njegovao i u njih se vježbao, pribaviv sebi vještinu i u risanju, dà i u bakrorezbi, kako to posvjedočuje njegova liepo izradjena slika dubičkoga grada“. Kada je Valvasor priređivao svoje veliko enciklopedijsko djelo Die Ehre des Herzogtums Krain („Slava vojvodine Kranjske“), a koje će biti tiskano u Ljubljani 1689., Vitezović mu je bio jedan od pouzdanih suradnika u vidu pribavljanja izvora i drugih informacija za hrvatske zemlje. Za Valvasorovo prethodno djelo Topographia Ducatus Carnioliae modernae („Topografija sadašnje Vojvodine Kranjske“) – objelodanjeno 1679. – izradio je 54 vedute gradova u formi bakroreza u kojoj se dobro izvještio. Osim u tehničkim vještinama za svoga boravka kod Valvasora okušao se i u pjesništvu (Epistolae metricae) te u historiografskom radu gdje nastoji dokazati kako su plemići Gušići potomci krbavskih knezova Kurjakovića (Apographum ex Joanne Lucio, aliisque nonnullis approbatis historicis de comitibus Corbaviae qui fuerunt ex genere Gussich, napisano 1677., a tiskano u Ljubljani 1681.). Vitezović je kraće vrijeme boravio i kod kranjskog baruna Wolfganga Adama Mordoxa te kod kranjskog velikaša Johanna Weikharda Auersperga. Iako se nakratko 1676. nalazio u Zagrebu tu se nije dugo zadržao. Najzad odlučuje se 1678./1679. vratiti u Senj gdje 1681. biva izabran za poslanika (zastupnika) u Ugarsko-hrvatskom saboru u Sopronu (hrv. Šopron). U Beču boravi 1682. i početkom 1683. godine. Tu se posvećuje studiju geografije. Nakon toga se vraća u Senj te nastavlja službu kao vojnik sudjelujući u borbama s Turcima-Osmanlijama u Međimurju i dr. Potom Vitezovića nalazimo u Linzu kao dvorskog časnika i nuncija bana Nikole Erdődya. U Linzu tiskom daje na hrvatskom jeziku objelodaniti svoje glasovito djelo Odiljenje Sigetsko (1684.). Tijekom 1686. i 1687. nalazi se u Beču kao dvorski agent (agens aulicus) imenovan od Hrvatskog sabora. Titulom „zlatnog viteza“ odlikovao ga je 1687. ugarsko-hrvatski kralj Josip I. Formalno je 1691. imenovan za ličkog i krbavskog podžupana te je taj naslov i čast zadržao do kraja života, iako na istu službu nije stvarno nastupio (zbog suprotnih politički koncepcija bečkog dvora i tadašnjih okolnosti). Vitezović je bio nakladnik i ravnatelj Zemaljske tiskare u Zagrebu, a na tu ga je funkciju imenovao Hrvatski sabor 11. studenoga 1694. s zadaćom i „smjernicama aktualne nacionalno-emancipacijske politike hrv. staleža“ (Z. Blažević). U toj je tiskari prvo objavio Kalendarium aliti miszečnik hervaski za leto 1695, a idućih godina niz drugih djela na hrvatskom i latinskom. U Zagrebu 1696. Vitezovićev objavljuje i svoj povijesni prvijenac pisan hrvatskim jezikom za čije je pisanje konzultirao brojne autore (napose Vramčevu Kroniku, Ljubljana 1578.) i druga djela, a nosi naslov: Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, u dva dela razredjen ; koterih pervi, derži od početka svieta do Kristuševoga porojenja, drugi, od Kristuševoga porojenja do ispunjenja leta 1690. Kronika je kasnije doživjela nekoliko izdanja. Važan trenutak u životu Vitezovića zbio 1699. kada je dobio poziv na sudjelovanje u radu komisije za razgraničenje (između Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike) na čelu s carskim povjerenikom grofom Luigijem Ferdinandom Marsiglijem (1658.– 1730.), a čija je zadaća bila prostorno određivanje hrvatsko-osmanske i hrvatsko-mletačke granice nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja 1699. između Bečkoga dvora i osmanskog cara. Tu se Vitezović istakao kao crtač i kartograf (autorski potpisuje npr. povijesnu kartu „cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva“ – Mappa generalis regni Croatiae totius, 1699.) iako je bio nezadovoljan uglavljenim mirom i teritorijalnim razgraničenjem kako s Turcima-Osmanlijama tako i s Mletačkom Republikom. To se dobro očituje u njegovim spomenicama. Nakon ovih događaja, piše spomenicu grofu Marsigliju gdje tumači pojam Dalmacije, a zatim sastavlja djelo na latinskom jeziku Croatia rediviva – Oživljena Hrvatska koje posvećuje Leopoldu I. i njegovu sinu Josipu I. – kraljevima „Njemačke, Ugarske, Češke i čitave Hrvatske“ i objavljuje 1700. u Zagrebu. Nezadovoljstvo razgraničenjem Srijemskokarlovačkoga mira posvjedočio je i u drugom svom djelu – nacionalnom lirsko-epskom spjevu Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća uplakane Hrvatske, 1703.). God. 1704. objavio je djelo Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti (Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja Slavonije) s ciljem dokazivanja Ladislava, kao kralja hrvatske narodne dinastije i kao utemeljitelja Zagrebačke biskupije. Na temelju Ljetopisa Popa Dukljanina i drugih autora piše i 1705. objavljuje knjižicu Vita & martyrium b. Vladimiri, Croatiae regis (Život i mučeništvo hrvatskog kralja blaženog Vladimira). Nažalost tiskara kojom je upravljao Vitezović i koja je bila smještena u njegovoj kući na Gradecu nastradala je u požaru 1706., a on upao u financijske i druge probleme te u pravno- posjedovne neprilike oko posjeda Šćitarjeva (Turopolje) koji je dobio 1708. u zakup. Najzad odlukom Hrvatskog sabora oduzeto mu je 1709. upravljanje tiskarom. Sve ga je to posljedično navelo na odluku o odlasku iz Zagreba u Beč u prvoj polovini 1710. – nadajući se namještenju u Ugarskoj kraljevskoj komori. Od toga nije bilo ništa te je u Beču na koncu dočekao i smrt. Bossna captiva (Zasužnjena Bosna) ili u potpunom naslovu: Bossna captiva, sive regnum et interitus Stephani ultimi Bossnae regis – bila je posljednja za života objavljena Vitezovićeva knjiga, tiskana u Trnavi 1712. godine. U rukopisu je sačuvano njegovo djelo Serbiae illustratae libri octo (Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga, rukopis u NSK, sign. R 3455). Vitezović je bio i istaknuti leksikograf. U rukopisu je ostavio veliki latinsko-hrvatski rječnik: Lexicon Latino-Illyricum (sastavljan od 1700., a završen 1709. ; čuva se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu – sign. MR 112 ; faksimil je objavljen 2000., a kritičko izdanje u redakciji B. Marottija 2010.). Hrvatsko-latinski dio ovoga rječnika je zagubljen. Njegovi rukopisi i korespondencija – koji su sve do 1749. bili u Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču – prema odluci Marije Terezije prebačeni su u Zagreb (za to je bio zadužen Baltazar Adam Krčelić), a sada se čuvaju u Zagrebu, u Arhivu HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Metropolitanskoj knjižnici – Bibliotheca Metropolitana (u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu). Manji dio rukopisa čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni. P. Ritter Vitezović bio je polihistor, heraldičar i genealog, književnik – pisac i pjesnik (hrvatski i latinski), leksikograf, kartograf, bakrorezac, tiskar, ali i političar i vojnik odnosno za svoje doba vrlo svestrana osoba. Vrlo je izvjesno kako je upravo Vitezovićevom zaslugom zagrebački biskup Aleksandar Mikulić otkupio cjelokupnu Valvasorovu knjižnicu (Bibliotheca Valvasoriana) koja je tako postala temelj buduće knjižnice Metropolitane u Zagrebu. Prema sažetoj i točnoj definiciji Stj. Antoljaka Vitezović je u početku bio „zanesen mišlju da su Iliri Slaveni, koji su po cijeloj Europi, pa tako Hrvati, Srbi i Slovenci“ – međutim – „nešto kasnije odbacuje tu tezu i sada Srbe i Slovence proglašava Hrvatima, a time i svojevoljno širi granice Hrvatske, dok pojam Dalmacije pokušava odstraniti iz dotadašnje upotrebe“. Odnosno, na taj je način u svojim djelima „posluživši se onakvim izvorima kakvi su mu odgovarali, ustvrdio da je Hrvatska obuhvaćala gotovo cijeli rimski Ilirik i da su svi narodi koji tu žive Hrvati“ – a takve – „tendencije odgovarale su u potpunosti budućim političkim planovima bečkog dvora, koji mu je dao u zadaću da odredi i utvrdi granice takve Hrvatske.“ Svojim radom i nastojanim Pavao Ritter Vitezović zauzima posebno mjesto u hrvatskoj heraldici i njezinim je utemeljiteljem u znanstveno-stručnom smislu. U brojnim svojim djelima, kako onima koja su bila tiskana, tako onima u rukopisu, donosi prikaze i opise grbova. Kao prvo još se za vrijeme svoga boravka kod Vlavasora, a radeći u njegovoj knjižnici, susreo s brojnom literaturom i drugim heraldičkim vrelima među kojima istaknuto mjesto zauzima Valvasorova „Velika grbovna knjiga“ – Opus Insignium Armorumque (čuva se Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije u Zagrebu, a kao bibliofilsko izdanje objavljena je Ljubljana 1993. u izdanju Slovenske akademije znanosti in umetnosti). Na početku Vitezovićeva interesa za heraldičkom tematikom stoji njegov tiskani proglas na latinskom jeziku iz 1696. kojim poziva i traži od dvorske gospode, župljana, plemenitih stanovnika, vladara, upravitelja i sudaca država, slobodnih varoši, gradova i trgovišta Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije, Raše i ostalih „kraljevina slavnoga naroda slovinskoga iliti ilirskoga“ – da – „svoje porodične grbove označene naravnim bojama i njihove znakove, te porijetlo grba, slavne zasluge roditelja i svoje, slavna djela, obnašane službe, srotstva i rodbinstva, stara obitavališta, uslijedjene seobe, sadanje stanje, posjede, službe itd. ; od država pako, varoši, gradova i trgovišta, položaj, osnutak, zasnovače, gospodare, zaštitnike, suce, poglavite gradjane, zatim običaje, paženja, važnije dogadjaje, grbove, natpise i sve što smatraju, da se poštenim i časnim izloži oku svijeta i predade za vijeke budućem potomstvu, sa svojim takodjer imenima, naslovima i grbovima (sve u vjerodostojnim pismima) na mene u Zagreb u Hrvatskoj (...) upraviti izvole“ (prema hrvatskom prijevodu E. Laszowskog). Idejni koncept o tome kako su svi Južni Slaveni Hrvati, formirano u djelu Croatia rediviva, opširnije je izložio u svom opsežnom i nezavršenom djelu De aris et focis Illyriorum (O žrtvenicima i ognjištima Ilira) koje je ostalo u rukopisu (Metropolitanska knjižnica u Zagrebu, sign. MR 74). Nakon objave svoga, ako ne najpoznatijeg onda najutjecajnijega djela Croatia rediviva – Vitezović je kao svojevrsnu heraldičku i simboličku obradbu istoga u Beču (Vienna) 1701. tiskao djelo pod naslovom Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (Stematografija ili nacrt, opis i obnova ilirskih grbova). Stemmatographia je zapravo dio nedovršena rukopisa De aris et focis Illyriorum. Osim toga Stematografija se djelom zasniva i na Vitezovićevu rukopisu Regnorum et provinciarum Illyricorum insignia genuina (Izvorni grbovi ilirskih kraljevstava i pokrajina) koji se čuva u Zbirci Luigija Marsiglia u Sveučilišnoj knjižnici u Bologni. Drugo izdanje, tj. novo izdanje, od prvog bolje ispravljeno i prošireno – ali pod nešto kraćim naslovom Stemmatographiae Illyricanae liber primus (Grbopis Ilirika. Knjiga prva) – objavio je 1702. u Zagrebu. Posvećeno je „Slavnim staležima i redovima sveukupne Hrvatske, ocima i pobožnim, hrabrim, najodanijim građanima domovine“. Spomenimo da je kao svojevrsnu nadopunu Proglasu iz 1696. Vitezović učinio u Stemmatographiae Illyricanae liber primus navodeći da će: „Coetera(!) Occidentalioris Illyrici, sicuti et Orientalis particularia Regnorum, illustriumque familiarum insignia, in suscepto de Aris et focis Illyriorum tractatu delineata descriptaque exhibere diu in animo habeo: modo Superi faveant“ (Ostale grbove svojstvene kraljevima zapadnijih dijelova Ilirika, kao i Istočnom Iliriku, te slavnih obitelji već dugo namjeravam, ako samo Bog dade, izdati naslikane i opisane u već započetoj raspravi Žrtvenici i ognjištima Ilira). U djelu Stemmatographia Vitezović je publicirao 56 grbova za koje je držao da pripadaju Iliriku (uključujući i stara plemenska područja Japodije i Tribalije). Zbirka tako uz hrvatske – južnoslavenske sadrži i grbove Češke, Poljske, Moskovije i Rusije. Uz autentične grbove tu je i niz onih izmišljenih ili naknadno komponiranih, a što treba razumijevati i kontekstualizirati u okviru učenih rasprava baroknog razdoblja. Osim prikaza grbova u ovom je djelu svaki grb i opisan u latinskim dvostisima. Svaki je grb tiskan u crno-bijeloj tehnici s oznakom (šrafurama) za kovine i tinkture prema Colomierovu sustavu iz 1639. Na kraju se Stematografije nalazi teorijski dio o povijesti grbova općenito te tumačenja značenja i simbolike boja u grbovima. To je prvi takav prikaz u povijesti hrvatske heraldike i osim toga primijenjen na hrvatske grbove. Prilikom izrade ovog djela Vitezović je koristio brojne izvore kao što je npr. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. te autore od kojih treba spomenuti S. Müstera, M. Orbinija i dr. Vitezovićeva Stematografija bitno je utjecala i na druge južnoslavenske narode u heraldičkom smislu pa je tako doživjela i svoje prijevod na slavenosrpski iz pera Hristofora Žefaroviča Stematografija. Izobraženije oružij iliričeskih (Beč, 1741.), ali s likovima srpskih kraljeva i svetaca. Bakroreze za to izdanje izradio je Thomas Messmer. U knjizi I. Banca Grbovi – biljezi identiteta (Zagreb, 1991.) faksimilno je objavljeno izdanje Stemmatographiae Illyricanae liber primus (str. 33-115) prema primjerku koji je naknadno koloriran, a sad se nalazi u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (sign. R II-F-8o-114 / sign. vet. R 2.517). Hrvatski povjesničar Josip Matasović, u svojim predavanjima koje je držao nakon Drugog svjetskog rata na Odsjeku za povijest Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, posebno je govorio o Vitezoviću. Svjedoče o tome njegova rukopisna predavanja, a Stematografiju je ovako ocijenio: „Dakako, da je najveći dio tih grbova od R. (= Rittera) izmišljen, jer te države i zemlje opstojahu ili kad uopće ne bje grbova (Kreta, Mezija, Macedonija) ili su prije pale pod Turke, nego li u Europu dođoše grbovi u opću porabu (kao Bugarska, Srbija, Vlaška)“ (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zbirka rukopisa i starih knjiga, sign. R 4418., Matasović, Josip, „Pregled hrvatske historiografije. Školska predavanja“, (rukopis), f. 43v /u cjelini: 1. Domaći. Scriptores, 3) Pavao Ritter Vitezović, ff. 37r-44r/). Prema ocjeni Z. Blažević Vitezovićeva Stemmatographia – „Ilirski grbovnik“ po „strukturnim, kompozicijskim, ali i argumentacijskim obilježjima (…) predstavlja vizualnu, heraldičku artikulaciju ideološko- političke koncepcije formulirane u djelu Oživljena Hrvatska“. J. Kolanović Stematografiju jednostavno i točno naziva „heraldičkom interpretacijom latinske historiografske proze Pavla Rittera Vitezovića“ – želeći pokazati „veličinu hrvatske ili ilirske nacije“. U rukopisu su ostala brojna Vitezovića što veća, a što manja djela. Navodimo ovdje samo neka: pravno- povijesna rasprava sačuvana u više rukopisa pod naslovom Banologia sive De banatu Croatiae, cum continua banorum chronologia ab a. Ch. 576. (Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj, s kronološkim popisom banova od 567 godine po Kristu, rukopis u NSK, sign. R 3455) te hagiografska rasprava Indigetes Illyricani sive Vitae sanctorum Illyrici (Ilirski domorodci ili životi svetaca Ilirika). Vitezovića će puno kasnije u svome političkom radu posebno koristiti Ljudevit Gaj, a na stranicama Danice ilirske pod naslovom „Banoslovje“ po Vitezoviću tijekom 1863. publicirati njegovu Banolgiju, u svom prijevodu i nadopuni, uz reprodukciju brojnih banskih grbova. U čast Vitezovića početkom 20. stoljeća Emilij Laszowski (1868. – 1949.) pokreće u Zagrebu kao mjesečnik Vitezović – časopis za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku (izišla svega dva godišta: I/1903-1904, II/1905). Danas u Zagrebu djeluje vrlo agilno Hrvatsko rodoslovno društvo „Pavao Ritter Vitezović“. Savjetnik svetog carsko-kraljevskog Veličanstva i zlatni vitez P. Ritter Vitezović umro je 21. siječnja 1713. u Beču u od posljedice upale pluća (tuberkuloze), a pokopan je na tadašnjem groblju koje se nalazilo uz bečku katedralu sv. Stjepana. Zalaganjem Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« u Zagrebu podignuta je 1926. u katedrali sv. Stjepana godine spomen-ploča Pavlu Ritteru Vitezoviću i kanoniku crkve zagrebačke Jurju Marceloviću. Ploča je tu stajala sve do 1945. kada je katedrala nastradala u bombardiranju. Godine 2017. podignuta je u čast Vitezovića nova spomen- ploča u Beču, na adresi Schönlaterngasse 13, na njemačkom i hrvatskom jeziku, sljedećeg sadržaja: Na ovome mjestu u Hrvatskom kolegiju stanovao je 1682.–1683. Pavao Ritter-Vitezović, hrvatski povjesničar i književnik.

Izvorni jezik
Hrvatski, engleski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
Https://www.hgzd.hr/objavljen-broj-30-grba-i-
zastave/

POVEZANOST RADA