Naslov
Sveučilište, potreba psihoanalize i želja Sigmunda Freuda
(University, the Need of Psychoanalysis and Sigmund Freud's Desire)

Autori
Mikulić, Borislav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Psihoanaliza i njezine sudbine

Urednik/ci
Mikulić, Borislav ; Žitko, Mislav ; Damnjanović, Srđan

Izdavač
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Grad
Zagreb

Godina
2021

Raspon stranica
15-91

ISBN
978-953-175-962-5

Ključne riječi
sveučilište i psihoterapija, poučavanje psihoanalize, transfer, Sigmund Freud
(university and psihotherapy, teaching psychoanalysis, transference, Sigmund Freud)

Sažetak
Tekst raspravlja argumente o potrebi za poučavanjem psihoanalize na sveučilištu kakve zastupaju neke predstavnice psihoanalitički informirane socijalne teorije, filozofije i drugih bliskih znanosti (Wittenberg 2001, Brown i Price 1999, Yates 2001) s uvjerenjem da psihoterapija i poučavanje psihoanalize na sveučilištu osiguravaju zaštitnu okolinu za studente, osposobljavajući ih za autorefleksiv- nost, za govor o sebi i moduse mišljenja s onu stranu normativne racionalnosti kao i za iskušavanje drugačijih modusa osobnog identiteta od prevladajućih modela subjektivnosti. Takva uvjerenja osnažuju eksperimenti u poučavanju psihoanalize kroz analitičko osvještavanje samog procesa učenja (Eifermann 1993). Da bi se izbjegla jednostavna konfrontacija principa normativno racionalnog (navodno maskulinog) naspram emocionalnog mišljenja (navodno femininog) u visokom školstvu, u radu se istražuju obrnute pretpostavke o potrebi psihoanalize za humanističkim studijima (Razinsky 2016) u smjeru Freudovih stavova o studiju psihoanalize na sveučilištu, o empatiji i neutralnosti analitičara u terapiji i do- puštanju prijenosa kao neizostavnom sastavnom dijelu empatijskog protuprijenosa. Sva tri aspekta prikazuju se kao osnova za tvrdnju da samoanaliza predstavlja za Freuda zajedničko počelo analitičkog i humanističkog obrazovanja te da njegov diskurs o institucionalnoj samostalnosti psihoanalize naspram sveučilišta možemo čitati kao poricanje želje za sveučilištem. U završnici, Freudova formula o protuprijenosu primjenjena je povratno na njegovu samoanalizu i na njegov odnos s Wilhelmom Fließom ukazujući na cirkularnu strukturu i ‘inverzni’ karakter obiju relacija. Na takvoj pozadini otvara se pitanje, je li psihoanalitički model autorefleksivnosti uporište ‘kritičkog ethosa’ u humanistici, kakav zagovaraju neke su- vremene diskusije, ili doprinos narcističkoj civilizaciji novih medija u ime psihoanalize.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

Napomena
Abstract
The paper discusses arguments for the need of
teaching psychoanalysis in the non-clinical
environment of academia, raised by some
psychoanalytically informed feminists in social
theories, philosophy and related sciences (e.g.
Brown and Price 1999, Wittenberg 2001, Yates 2001)
claiming that both therapeutic councelling and
teaching psychoanalysis in the context of
university
provide ‘holding’ environment, enable students for
ways of thinking beyond normative forms of logos
and other modes of personal identity than the
prevailing concepts of Self and subjectivity. Such
claims seem corroborated by independent
experiments in teaching social studies and
psychoanalysis that aim at analytic self-
reflexivity
in the very process of learning
(Eiferman 1993). In order to avoid a simplicistic
confrontation between the principles of normative
(allegedly masculinist) rationality
and emotional (allegedly feminist) way of thinking
in higher education, opposite arguments are
explored, such as the need of
psychoanalysis for humanities (Razinsky 2016), and
traced back to Freud’s ambivalent views about
teaching psychoanalysis at university, his stance
towards ‘empathy’ in analytic therapy, and his
contention that “allowing transference” is an
indispensable part of empathy in counter-
transference. All three aspects taken together
build the basis for the argumentation that the
self-analysis figures for Freud as the principle
of
both analytic and humanistic education and
that his discourse of the primacy of
psychoanalysis
over sciences represents a form of denial of his
desire for university. To conclude, Freud’s
formula
of counter-transference is applied back to his own
self-analysis as well as his relationship with
Wilhelm Fliess, pointing to the circular structure
and the ‘inverted’ character of both relations.
As a result, the question arises whether the
psychoanalytic model of self-reflexivity in
academia, as advocated by some
recent discussions, can provide the ground for the
‘critical ethos’ of the humanities or is it rather
a
contribution to the narcissistic civilisation of
new
media by virtue of psychoanalysis.

POVEZANOST RADA