Naslov
Ivan Ferdinandov Lupis - izumitelj torpeda
(Ivan Ferdinandov Lupis - inventor of the torpedo)

Autori
Lupis, Vinicije B.

Prevoditelji
Mayhew, Martin

Ostali urednici
Urem, Mladen

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

Grad
Rijeka

Godina
2021

Stranica
185

ISBN
978-953-6035-62-5

Ključne riječi
Ivan, Ferdinand, Lupis, torpedo, Rijeka

Sažetak
Obitelj Lupis, u latiniziranoj formi prezimena Vukić i Vukičević pripada pelješkim pomorskim rodovima, iz kojih su potekli brojni kapetani, brodovlasnici, iseljenici, ali i političari i novinari. Ova knjiga je odgovor na neutemeljena pisanja o porijeklu obitelji, koje je nastalo usljed neujednačenog pisanja prezimena. Arhivski dokumenti iz obitelji Lupis iz 17. i 18. stoljeća, kao i niza arhiva: Državnog arhiva u Dubrovniku, Biskupskog arhiva u Dubrovniku, Župnog arhiva u Vignju, Arhivskog spremišta u Korčuli, Državnog arhiva u Rijeci, kao i Državnog arhiva u Beču potvrdili su jasnu genealogiju riječkog ogranka roda Lupis. Donja Nakovana je jmjesto iz kojeg potječe obitelj Lupis, koja je po po obiteljskoj predaji izbjegla iz Bosne poslije turskog osvajanja. nakovanska obitelj Lupis presljenjem jednog ogranka ostavila vrijedan trag u gradu Rijeci, kako na kulturnom, tako i na gospodarskom planu. Obitelj Lupis je u pomorskoj privredi poluotoka Pelješca kroz više stoljeća dala niz istaknutih članova, a prije svega tijekom ekonomskog uzleta u prvoj i drugoj konjukturi pomorske privrede Dubrovačke Republike u 18. stoljeću. Lupisi su bili dokaz, kako se svojim znanjem i vještinama može steći znatan kapital, ali i u isto vrijeme biti i aktivni čimbenik u svojoj zajednici. To se očitovalo u položajima unutar upravnih jedinica - kaznačija, Bratovštine sv. Mihovila u Vignju, te važne uloge u utemeljenju crkvene župe sv. Mihovila, a prije svega zbog više svećenika iz obitelji Lupis koji su kao obrazovani članovi obitelji često vodili poslove svojoj braći pomorskim kapetanima i vlasnicima dubrovačke trgovačke flote. Riječki ogranak peljeških Lupisa iz Donje Nakovane bio je samo jedan od iseljenih ogranaka obitelji. Lupisi kao pomorci, ali i svojevrsni avanturisti zarana su započeli iseljavanje u: Afriku, New Zeland, Australiju, Sjevernu i Južnu Ameriku. Proces iseljavanja iz Nakovane je več započeo u 17. stoljeću usljed razvijenog pomorstva Dubrovačke Republike. Ovom se knjigom ukazalo na brojne dokumente koji govore o obitelji Lupis iz ranijih stoljeća, kada je riječki ogranak još bio na Pelješcu, kao i na problem grafije prezimena obitelji, koje je često unosilo zabunu i ponudilo materijala za prisvajanje peljeških Vukića – Lupisa od strane talijanske historiografije, što je posve neutemeljeno i još jedan od niza povijesnih plagijata. Otkrivanjem arhivskih dokumenata iz Dubrovnika, konačno je rješena enigma o majčinu porijeklu. Ivan Ferdinandov Lupis po majci potječe iz hercegovačke obitelji Perić, čiji je djed Bož Nikolin Perić bio pomorski kapetan, nastanjen u Dubrovniku, a baba iz konavoske obitelji Šnjurić. Tiskanjem dvaju personalnih spisa Ivana Ferdinandova Lupisa, dao se obol faktografskom poznavanju života izumitelja torpeda, okončavši brojne nedoumice u svezi njegove vojne karjere. Isto tako objavljivanje njegovog dosijea, odnosno njegove cenzure, iznova je iskrsnula činjenica o neokolonijalnom odnosu austrijskih kulturnih institucija. Uvidom u akt Ivana Lupisa von RAMMERA iz Državnog arhiva u Beču, posve se razvidi kako je akt išćešćen, jer se na kraju spisa nalazi dokument od 11. 03. 1710. Ovim cenzuriranjem ostaje potvrđena obiteljska predaja iz sredine 19. stoljeća kako je Ivan Lupis uzeo u Donjoj Nakovani obiteljske dokumente, a ovu vijest je vjerodostojno zabilježio novinar Ivan Lupis početkom prošlog stoljeća. Posve je uobičajeno da plemićki spisi budu cenzurirani od austrijskih kolega, pošto se ova građa čuva pod paskom policijskog nadzora. Postojanje dokumenta iz 1710., unutar formulara s grbovnicom, i to u zahtjevu upućenog vladaru, uz sam vladarski akt, posve je nerazumljivo zašto se tu nalazi jedna isprava iz 1710. godine. Ustvari, radi se o još jednoj potvrdi kako su Austrijanaci gospodari hrvatske arhivske baštine i da s nama Hrvatima postupaju po neokolonijalnom obrascu udjelivanja mrvica sa stola arhivskih činjenica. Bilo je za očekivati poslije stvaranja hrvatske države da će se takvo stanje popraviti, ali i u mom osobnom iskustvu svjedočim da se ništa nije promjenilu u odnosu na hrvatsku arhivsku i inu kulturnu baštinu koja se čuva u austrijskim kulturnim institucijama. Nažalost, nije se iskoristila poslijeratna činjenica i naporni rad jugoslavenske komisije, čija je sljednica Republika Hrvatska za restituciju kulturne i arhivske baštine, da se nagomilana nepravda kroz više stoljeća ispravi. Po ovom aktu sam Ivan Lupis dobio je plemićku titulu i grb s predikatom «von Rammer/ potapač», s devizom „upornost pobjeđuje“. Ujedno, svoj plemićki status je potvrdio i brakom sa barunicom Elisom de Zotty. Dobijanje viteškog statusa kapetana fregata Ivana Lupisa, po aktu obrazloženim njegovim vojnim putem, zalaganjem i izumom torpeda, ali ne i obiteljskim korjenima, dok je grb evidentno sastavljen od elementa grba pučanske obitelji Lupis iz Dubrovačke Republike iz dva sačuvana grbovnika u Dubrovniku i Beogradu, odnosno na temelju nadbiskupskog grba Arkanđela Lupisa i očito Bartula Franova Lupisa. Ivan Lupis je svojim izumom, novog učinkovitog ratnog oružja posve izmjenio povijest ratovanja, a ma koliko neki dvojili o usavršavanju sa strane Roberta Whiteheada, car je u svom aktu jasno odlučio tko je izumitelj. Dvojimo moralno, da li je jedno epohalno oružje koje proizvelo toliko stotina tisuća smrti, ono čime se netko treba ponositi? Prije 1500. godina posvetio je Sv. Augustin nekoliko poglavlja u svojem djelu De civitate Dei, jednostavnom dokazivanju da svaka borba, pa i ona divljih životinja, ima za svrhu uspostavljanja ravnoteže i sklada, koje on naziva mirom. Tu jednostavnu istinu, da čovjek u svemiru teži za skladom, a ne za neskladom preokrenuti u to da da se veliča rat kao normalno stanje, ostalo je pridržano mudrosti 20. stoljeća. Ustvari, ljudska povijest u doba visokih kultura jest povijest političkih sila. Oblik te povijesti je rat, a mir je njegov dio, odnosno nastavk rata drugim sredstvima. Koliko je Lupisov izum bio nesretan u ljudskoj povijesti, a koliko je pridonio ekvilibriju snaga ostaje velikom enigmom, nesumnjivo je torpedo obilježilo povijest austro- ugarske monarice jednim od njenih največih tehnoloških dometa, ali umnogome i obilježilo industrijski razvitak grada Rijeke i u tome se krije važnost ideje Ivana Lupisa, predanog austrijskog pomorskog časnika koji je u svojim genima nosio stoljetnu tradiciju peljeških pomoraca. Razvoj pomorske vojne industrije u gradu Rijeci bez sumnje duguje mnogo Lupisovu izumu, ali on nije bio usamljeni član riječkog ogranka ove pelješke obitelji koji su pridonjeli razvoju ove najvažnije hrvatske luke tijekom više od jednog stoljeća, da istaknemo samo njegovog prvog rođaka Antuna Frana Lupisa. Ova svojevrsna monografija o obitelji Lupis iz Donje Nakovane na Pelješcu, koju smo prezentirali kroz više istaknutih članova obitelji, govori o povezanosti Hrvatske sa Sredozemljem, žilom kucavicom Europe, odnosno onog najboljeg što je iznjedrio hrvatski narod, a to je velika pomorska baština, koja je svoj apogej doživljela u dionici pomorstva Dubrovačke Republike i Boke kotorske. Riječka epizoda obitelji Lupis trajala je oko stoljeće i pol u dugotrajnoj obiteljskoj sagi, i bila je jedan bljesak kreativnosti koja je omogućena s prosperitetnom i perspekrivnom sredinom tadašnje Rijeke, prije dolaska totalitarnih sustava i gušenja konstante indivudualnosti. Rukopis knjige smo također potkrijepili brojnim izvadcima iz arhivskih knjiga o obiteljskim korjenima. Nadam se, kako će ova knjiga biti obol u boljem poznavanju riječko – dubrovačkih veza kroz više stoljeća, sve do novinara Ivana Lupisa Vukića, koji je prvi javno pisao o političkom fenomenu Riječke rezolucije u britanskom tisku početkom 20.-og stoljeća, te djeda autora – Vinicija Antonova Lupisa, dugogogodišnjeg kapetana na riječkoj Jadroliniji od njezinih početaka. Isto tako njegov otac Anton Ivanov Lupis zapovjedao je na parobrodima Napredak i Podmladak brodarske tvrtke Progres sa Sušaka, što sve govori o dugotrajnim gospodarskim i političkim vezama hrvatskog juga i Rijeke tijekom više stoljeća u kontinuitetu. I da podcrtamo, izumitelja torpeda na temelju svega iznesenog treba zvati jednostavno Ivan Ferdinandov Lupis, odnosno Ivan Lupis (s kolokvijalnim obiteljskim nadimkom Vukić), onako kako bi da je danas živ bio upisan u administrativnim knjigama, i kako mu se šira obitelj ujednačeno preziva već stoljećima, usprkos svim lutanjima tijekom stoljećâ administracijâ koje nisu vođene na hrvatskom jeziku. Ima pokušaja nazivanja Ivana Blaž, jer rimokatolici prilikom krštenja dobijaju tri imena, u ovom slučaju radi seo formi: Ivan, Blaž, Ignacije, a u životu se koristilo uobičajeno samo prvo ime. Isto tako sam nadimak, koji je ustvari izvorno prezime nije na Pelješcu nikada bio primjenjivan u onoj formi kao na otoku Korčuli, da se upisivalo u zemljišne knjige, ili ine dokumente, već je on bio u internoj uporabi između istih članova roda. Nadimak Vukić do dana dašnjeg zadržali su samo Lupisi u Kućištu i frakcija u Nakovani, gdje se kod obije frakcije čak zadržalo i u administraciji tijekom 19. stoljeća, što je u knjizi zorno i prikazano. Stoga, izumitelja torpeda ne bi trebalo nazivati i Vukić, več samo Lupis. Upravo jedan od zadanih ciljeva ove knjige bilo je detaljno citiranje svih inačica grafije imena i prezimena njegovih daljnih i bližih rođaka, kako bi se uvido stvarni oblik i nacionalni osjećaj Ivana Lupisa. Isto tako, u prvim objavama na hrvatskom jeziku o izumitelju torpeda s početka prošlog stoljeća, u reviji Jadranska straža, gdje je jedan od suradnika bio njegov rođak Ivan Lupis Cvitkov/Vukić, izumitelja torpeda naziva se posve jednostavno - Ivan Lupis. Nadam se, kako će ova knjiga jednom za vazda prekinuti sa sluganskim mentalitetom u hrvatskoj znanosti i prestati Hrvate, tada u prošlosti prisiljene u službenim administracijama prevoditi svoja imena i prezimena, sada u slobodnoj Hrvatskoj nazivati Giovanni, poput razdoblja latentne prisilne talijanizacije u 19. stoljeću ili fašističkog razdoblja, već Ivan Ferdinandov Lupis.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA