Pregled bibliografske jedinice broj: 1152090
Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara
Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara // Filologija : časopis Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 76 (2021), 53-126 doi:https://dx..org/10.21857/y6zolbroqm (domaća recenzija, članak, znanstveni)
CROSBI ID: 1152090 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Rukopisni tragovi Tihićeva Lucidara
(The Manuscript Traces of Gverin Tihić’s Elucidarius)
Autori
Lupić, Ivan
Izvornik
Filologija : časopis Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (0449-363X) 76
(2021);
53-126
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni
Ključne riječi
Gverin Tihić, Lucidar, Honorius Augustodunensis, rukopisi, bilježnici, glagoljica, Rijeka, augustinci pustinjaci, Marin Držić
(Guarinus Tranquillus, Elucidarius, Honorius Augustodunensis, manuscripts, notaries, Glagolitic script, Rijeka, Augustinian Hermits, Marin Držić)
Sažetak
Rad je zabavljen navodno izgubljenim latiničkim rukopisom Lucidara koji je navodno 1533. godine u Zadru navodno prepisao šibenski bilježnik Gverin Tihić (Guarinus Tranquillus). Pokazuje se da rukopis nije izgubljen, da nije nastao 1533. godine i da nije pisan Tihićevom rukom. Preživjeli rukopis zapravo je kasniji prijepis nepoznatog prepisivača koji je iz predloška ropski prepisao i podatak o njegovu nastanku. Razmatranje Tihićevih autografa, od kojih su se u hrvatskim arhivima sačuvale tisuće stranica, vodi novim spoznajama o životu i radu ovog plodnog renesansnog književnika, čija su nam golema stihovana djela zasad poznata samo po spomenu. Objavljuje se dosad nezamijećen ugovor koji nam govori da je naručitelj prijepisa Tihićevih književnih djela 1540. godine pažljivo i višekratno provjeravao točnost naručenih prijepisa, što je jedinstven podatak u povijesti rane hrvatske rukopisne književne kulture. Iznosi se na vidjelo odnosno kontekstualizira nekoliko Tihićevih stihovanih zapisa na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Otvara se mogućnost da je Tihić zapravo prevoditelj Lucidara s talijanskog, i to iz izdanja objavljenog u prvoj polovici šesnaestog stoljeća, čime preživjeli prijevod postaje izrazito važno polazište za buduća jezična i književna istraživanja. Pokazuje se da je Tihić djelovao ne samo u Šibeniku, Zadru i Rijeci nego i u Hvaru i u Senju, a osobita pozornost posvećuje se njegovoj upotrebi glagoljskog pisma u vezi s njegovim književnim zanimanjima. Tihićevo glagoljaško djelovanje pokazuje neodrživost uvriježenih pristupa glagoljskoj rukopisnoj tradiciji u kojima su isključivi junaci popovi glagoljaši. Ti se pristupi kritički preispituju u vezi s glagoljskim rukopisima Lucidara i njihovim vezama s njemačkim i češkim predlošcima. Posebna pozornost u tome smislu posvećuje se djelovanju augustinaca pustinjaka i njihovih dodira s narodnim jezikom, osobito u Rijeci, gdje su zahvaljujući samostanu sv. Jeronima kroz nekoliko stoljeća imali izrazito važnu društvenu ulogu. Ističući pokretljivost nadarenih pojedinaca kao važan element u poimanju starije hrvatske jezične i književne kulture, rad se zaključuje raspravom o načinu na koji je i naš najslavniji renesansni komediograf, Dubrovčanin Marin Držić, mogao upoznati Lucidar te se na njega osloniti u gradnji Dunda Maroja, svog najpoznatijeg dramskog ostvarenja. Usput se dokazuje da na putovanju u Carigrad Držić nije, kako se dosad mislilo, obavljao za austrijskog grofa Christopha von Rogendorfa službu dragomana.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Filologija, Povijest, Interdisciplinarne humanističke znanosti, Književnost
POVEZANOST RADA
Projekti:
IP-2019-04-8566 - Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke (HeRKUL) (Bratičević, Irena, HRZZ - 2019-04) ( CroRIS)
Profili:
Ivan Lupić
(autor)
Citiraj ovu publikaciju:
Časopis indeksira:
- Scopus