Naslov
Varaždin 1941. godine
(Varaždin in 1941)

Autori
Huzjan, Vladimir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
Židovska zajednica na tlu sjeverne Hrvatske

Mjesto i datum
Varaždin, Hrvatska, 12.07.2021

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Varaždin, 1941, Židovi
(Varaždin, 1941, Jews)

Sažetak
Motiv za historiografsko istraživanje Varaždina u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila je njegova neistraženost. Iako je vrijeme Drugog svjetskog rata stvorilo mnoge događaje u Varaždinu, urbana povijest toga razdoblja nije do sada bila u interesu istraživača. Jedan od razloga može biti to što je historiografija do sloma komunizma bila opterećena ideologijom te je istraživački naglasak stavljala na druge teme, politički prihvatljive. Zato ova knjiga kao kronološka cjelina predstavlja zainteresiranoj javnosti temeljne činjenice o Varaždinu tijekom Drugog svjetskog rata sa željom da se u budućnosti nastavi znanstvenoistraživački rad na temi. Kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, vijest se u Varaždinu brzo proširila. Izvješene su hrvatske zastave, maknuti ćirilični natpisi, a na glavnom trgu srušen je kip kralja Aleksandra I. Karađorđevića. S obzirom na svoj geografski položaj i vojnu sigurnost, Varaždin je bio jedan od rijetkih gradova u kojima je vlast NDH nesmetano provodila svoje zakone od osnutka do kraja postojanja 8. svibnja 1945. godine. Po osnutku NDH ustaški povjerenik za bivšu županiju varaždinsku Mate Frković ukinuo je gradsko zastupstvo i imenovao dotadašnjeg gradskog načelnika Ljudevita Bana povjerenikom općine grada Varaždina. Kako je on dao ostavku, M. Frković imenovao je Vjekoslava Medvedovića novim gradskim načelnikom, koji će svoju dužnost obavljati do kraja rata. Nova vlast je brzo radila. U svega par mjeseci počela je djelovati ustaška vojnica, ustaško redarstvo, ustaški stožeri, logori i tabori, zatim novi rukovodeći upravni i sudski kadar novoosnovane Velike župe Zagorje, njenih kotareva i općina. Osnovane su i omladinske organizacije – ustaška uzdanica, ustaška mladež, ustaški junak, častna radna služba itd. No, u lokalnom tjedniku Hrvatsko jedinstvo vlast je priznala da su u travnju 1941. mogli računati na svega 20-ak omladinaca i pet intelektualaca. Svoju vlast mogli su učvrstiti jedino uz pomoć sile njemačke vojske. U ratno vrijeme porasle su cijene namirnica i broj nezaposlenih. Pojedinci šalju pisma Anti Paveliću i mole ga pomoć. Grad radi veće komunalne projekte – između Zagrebačke i tadašnje Bauerove ulice započinje gradnja Radničkog naselja Stjepana Radića, a krenulo se i izgradnjom kanalizacijskog sustava. No, iako je postojalo početno oduševljenje oko uspostave NDH, ubrzo su varaždinski Židovi, Srbi, Romi pa i Hrvati bili ubijeni ili prognani, oduzeta im je imovina i građansko pravo jer su bili druge vjere, nacionalnosti ili političkog uvjerenja. Tako je već prva godina u NDH dala obilježje novog društvenopolitičkog sustava kakav će u Varaždinu trajati sve ratne godine. Prva uhićenja Židova počela su u svibnju 1941., u lipnju je naređeno da moraju nositi žutu okruglu pločicu sa slovom Ž, a u srpnju je bio njihov najveći progon. U noći 12. srpnja 1941. sakupljeni su gotovo svi Židovi u gradu Varaždinu i odvedeni u zgradu vojne jahaonice. Odatle su sljedećeg dana odvedeni na željezničku stanicu i u koncentracijske logore koje je osnovala NDH. Imovina Židova je oduzeta i pretvorena u državnu i naknadno podijeljena. Zbog toga je zagrebački Hrvatski list od 3. srpnja 1941. pisao da je Varaždin bio prvi Judenfrei grad u NDH. Sinagoga je postala kino i kazalište te je radila kao Dom hrvatskih radnika Ivan Peštaj, a prilikom prenamjene uništeni su ulazna fasada, inventar i dvije kupole. Ipak, dio Židova u Varaždinu je i dalje ostao živjeti, sve dok su koristili interesima NDH. Do kraja rata najveći broj varaždinskih Židova nije preživio holokaust. Dio se u početku spasio pozivanjem na mješoviti brak, prelazak na katoličku vjeru ili su bili nezamjenjivi stručnjaci u svom poslu. Dio je kasnije stradao pod optužbama za suradnju s partizanima. No, za nekolicinu njih, spas je bio upravo bijeg među partizane. Varaždinske Židove zadesila je ista sudbina kao i u drugim dijelovima NDH. Bili su važan dio društvenog, gospodarskog i političkog života Varaždina, no nakon rata u gradu ih je živjelo svega 42. Zbog malog broja članova, tijekom 1949. Židovska bogoštovna općina Varaždin prestala je djelovati.Što se tiče varaždinskih Srba, oni su do Drugog svjetskog rata bili aktivan dio zajednice, ali je NDH započela proces njihove diskriminacije, progona i uhićenja s tragičnim posljedicama. Vlast NDH je željela masovnim ubojstvima, prekrštavanjem i preseljenjem riješiti srpsko pitanje. U Varaždinu je iseljavanje Srba izvršeno po Ravnateljstvu ustaškog redarstva, a brigu o njihovim nekretninama preuzeo je Grad. Državno ravnateljstvo za ponovu 29. srpnja 1941. poslalo je Gradu uputu o postavljanju privremenih upravitelja u svim srpskim tvrtkama, trgovinama, obrtima te seoskim gospodarstvima, pa i ondje gdje su Srbi u većem ili manjem dijelu bili suvlasnici. Privremene upravitelje imenovao je Grad, a oni su od namještenika morali zadržati Hrvate, a otpustiti sve Srbe i Židove – ako nisu bili neophodno potrebni. Ipak, do sada dostupno arhivsko gradivo nije dozvolilo detaljnije istraživanje sudbine varaždinskih Srba. Poznati su nam tek pojedinačni slučajevi. Mnoga pitanja su otvorena, no ostaju buduća arhivska istraživanja koja će dati nova saznanja. S druge strane, lokalni Nijemci surađivali su s vlastima NDH te je uz gradsku Volksdeutsch grupu postojalo i Društvo prijatelja Njemačke. U Varaždinu su boravili i izbjegli Slovenci kojima je Grad dao zavičajnost kako bi spriječio njihov daljnji progon. Mogli su besplatno primiti pokućstvo, odjeću i obuću, ali onu koju su vlasti NDH zaplijenile Srbima i Židovima.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA