Naslov
Zajednički život
(Life together)

Autori
Bonhoeffer, Dietrich

Prevoditelji
Magda, Ksenija

Ostali urednici
Balog, Antal

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, ostalo

Izdavač
Izvori

Grad
Osijek

Godina
2021

Stranica
107

ISBN
978-953-177-106-1

Ključne riječi
kršćansko zajedništvo ; kršćanska služba ; ispovijed ; Gospodnja večera
(Christian communion ; Christian service ; confession ; The Lord's Supper)

Sažetak
Pred vama je treće odnosno četvrto (elektroničko) izdanje prijevoda knjige Dietriha Bonhoeffera „Zajednički život“ (Gemeinsames Leben), tiskano 1938. godine. U tom je raz-doblju napisao i knjigu Nachfolge („Nasljedovanje“) koja je objavljenja u Engleskoj i u Sjedinjenim Američkim Državama pod naslovom The Cost of Discipleship (Cijena učeništva). Ove dvije knjige čine glavninu Bonhoefferove osnovne poruke – što znači živjeti s Kristom. Nedugo zatim, 1949. godine, objavljuje još jedno svoje kratko djelo Die Psalmen. Das Gebetbuchder Bibel (Psalmi. Biblijski molitvenik), kojim proširuje sadržaje o kojima govori drugo poglavlje ove knjige. To je i posljednje djelo koje je objavio Bonhoeffer. Glavna tema ove knjige pokazuje kako je zajednički život vjernika ujedno i zajednička odgovornost crkve. U njoj Bonhoeffer, na temelju vlastitih iskustava tijekom službi u sjemeništima u Zingstu, a zatim u Finkenwaldu, razvija oblik kršćanskog suživota koji pozicionira između tradicionalnog samostanskog i suvremenog individualnog načina života. Knjiga započinje kratkim predgovorom, a sadržaj je raspoređen u pet poglavlja. U prvom poglavlju Bonhoeffer piše općenito o zajednici vjernika koja nastaje i izgrađuje se samo po Božjoj milosti. Kao takva, ona se ne smije uzimati zdravo za gotovo. Kršćani se ne trebaju povlačiti iz svijeta i živjeti od njega odi-jeljeni u samoći nego u njemu prebivati. I Krist je živio u svijetu i boravio među svojim neprijateljima. Premda kršćansko zajedništvo postoji u Kristu i kroz Krista, piše Bonhoeffer, ono nije niti može biti savršeno jednostavno zato jer ni vjernici nisu savršeni. Nastavlja svoje izlaganje o tri glavne teme ovoga poglavlja, koje sažima u sljedećem: (1) kršćanin treba drugog kršćanina poradi Isusa Krista ; (2) kršćanin susreće drugog kršćanina samo kroz Isusa Krista, i na kraju to znači da smo (3) u Isusu Kristu od vječnosti izabrani, u vremenu prihvaćeni i za vječnost sjedinjeni. Prema tome, kršćansko zajedništvo nije ideal već božanska stvarnost i ono je pneumatska, a ne psihička stvarnost jer se temelji na duhovnoj istini, a ne na ljudskoj želji. Kada su srca pokorna i puna zahvaljivanja, ono se može razvijati i sazrijevati. Bonhoeffer zaključuje da kršćanska zajednica ne živi od međuljudskih odnosa, od ljudskih napora prema ljubavi, od opraštanja i suosjećanja, nego od kršćanskog bratoljublja koje se ostvaruje u zajedništvo s drugim vjernicima jedino kroz osobu Isusa Krista i njegov duh. U drugom dijelu knjige Bonhoeffer opisuje uobičajeni dan zajedništva. Poglavlje započinje citatom Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama (Kol 3, 16), ukazujući kako kršćanska zajednica prebiva pod krilima Riječi Božje. Prije svega, uobičajeni dan sadrži zajedničke molitve, čitanje Riječi Božje i zajedničke pjesme. Zajedničko čitanje psalama jesu zajedničke molitve jer psaltir je u naj- neposrednijem smislu molitvenik Isusa Krista. Iz psalama zajednica uči što znači molitva, odnosno što i kako treba moliti. Bonhoeffer psalme dijeli na deset tema na koje se oni odnose: stvaranje, Božji zakon, povijest spasenja, Mesija, Crkva, život, patnja, krivnja, neprijatelji i kraj. Osim či-tanja psalama, treba zajedno čitati tekstove Svetoga pisma, po mogućnosti kontinuirano (lectiocontinua). Čitanje Riječi Božje ključno je za kršćanski život. Da bi se stekla sigurnost i pouzdanje u osobnom i crkvenom djelovanju, zajednica treba stajati na čvrstom tlu Pisma. Jer, nastavlja Bonhoeffer, o našem putu ne odlučuje naše srce već Božja Riječ. Nakon zajedničkog čitanja Riječi Božje, pjevaju se kršćanske himne, a potom slijede molitve sa što više sudionika. Na kraju pobožnosti je zajednički stol, nakon kojega počinju dnevni poslovi. Tijekom popodneva održava se bogoslužje, a dan završava zajednicom večernjeg stola i posljednjom molitvom toga dana, koja se moli riječima uče- nika iz Emausa: „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku“. Treći dio knjige govori o danu koji treba provesti u samoći i tišini. Život u zajednici i osobna samoća trebaju se međusobno dopunjavati i izmjenjivati jer jedna bez druge nisu plodne. Zato, nastavlja Bonhoeffer, tko ne zna biti sam, neka se čuva zajednice, a tko ne stoji u zajedništvu, neka se čuva samoće. Samoću i zajedništvo opisuje sljedećim riječima: Sam si stajao pred Bogom kada te je pozvao, sam si morao poslušati njegov poziv, morao si se boriti i moliti, i sam ćeš umrijeti i morati položiti Bogu račune. Ne možeš izbjeći samome sebi jer te je sam Bog izolirao. Potom nastavlja o zajedništvu: Pozvan si u Crkvu (zajednicu). Taj poziv nije vrijedio samo tebi. Svoj križ nosiš u zajednici pozvanih. Tu se boriš i moliš. (…) Ako ne mariš za zajedništvo braće, odbacuješ i poziv Isusa Krista. Tijekom dana tišine i samotnog vremena, treba činiti sljedeće: proučavanje i meditiranje o ulomcima Svetoga pisama, zatim molitva, osobito molitve za bližnje. Kršćansko zajedništvo živi od molitava za druge, zaključuje Bonhoeffer. Četvrti dio knjige govori o službi u zajednici koja se temelji na spoznaji kako su svi ovisni jedni o drugima jer imaju različite uloge i zadaće. Služenje se temelji na stavu kako druge poštujemo više od sebe i svoje grijehe vidimo većima od grijeha svojih bližnjih. Bonhoeffer opisuje tri vrste službi: slušanje drugih s punom pažnjom, međusobna uslužnost i pomaganje u svakodnevnim stvarima, i nošenje bremena jedni drugih, odnosno pomaganje bližnjima u njihovim nevoljama i teškoćama. Iz ovako opisane bratoljubne službe, izrasta duhovni autoritet koji je kršćanski vjerodostojan i u zajednici vjernika produktivan. Jer, zaključuje Bonhoeffer, Crkvi ne trebaju sjajne ličnosti već vjerni Kristovi sluge i braća, koji su svoj dušobrižnički autoritet podredili autoritetu Riječi i koji su svojoj duhovnoj braći ponizni poslužitelji. Peti dio knjige govori o ispovijedi i večeri Gospodnjoj. Grijeh koji se ispovijeda, piše Bonhoeffer, gubi svoju snagu. Pa, ipak, svatko želi ostati sam sa svojim grijesima koje nastoji skriti i pred sobom i pred drugima. Međutim, ispovijedanjem grijeha pred svojim bratom u Kristu, probijamo se na nekoliko područja: probijamo se u zajedništvo, zatim se probijamo na križ, potom se probijamo u novi život, i na kraju se probijamo u sigurnosti. Brat koji čuje našu ispovijed, oprašta nam grijehe umjesto Krista, sukladno njegovim riječima: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im. Međusobno ispovijedanja grijeha služi zajednici kao njihova priprema za Gospodnju večeru. Nitko ne treba pristupati k oltaru ako nije izmiren sa svojim bratom i ako nije izmiren s Bogom. Kada su ta dva izmirenja postignuta, tada je, zaključuje Bonhoeffer, zajedništvo oko Gospodnje večere punina kršćanskog zajedništva. Svoju sadašnju sjedinjenost u blagovanju Kristova tijela i Kristove krvi prikazuju i kao svoju sjedinjenost s Kristom u vječnosti. Današnjem čitatelju, koji nije uspio izbjeći ili barem se djelomice ukloniti postmodernističkim utjecajima i sveprisutnijem diskursu „ere nakon istine“ (post- truth era), ovaj, kao i drugi Bonhoeferovi tekstovi, mogli bi se učiniti zastarjelim poukama koje pripadaju prošlim vremenima. Tekuće rasprave i promišljanja o nalaženju novih oblika crkvenosti, koji bi se bolje uklapali u suvremena umrežena društva, primjerice „virtualne“ crkve, „fluidne“ crkve, „podzemne“ crkve, crkve umreženih članova itd., svakako su potrebne. Vjerojatno će se tradicionalna zajedništva kršćanskih vjernika proširiti novim praksama koje će izrasti iz novih društvenih oblika i novih komunikacijskih i informacijskih tehnologija. Pa, ipak, temeljni oblik kršćanskog zajedništva, kako ga opisuje Bonhoeffer, ne može biti bitno drugačiji jer se temelji na naučavanju Svetoga pisma i crkvenoj praksi tijekom povijesti. U izgradnji zajedničkog života kršćanskih vjernika treba prije svega izbjegavati krajnosti, primjerice povlačenje od svijeta ili želju da se on oblikuje prema zamišljenom modelu. Također, tre-ba imati na umu kako primarna svrha zajedničkog života kršćanskih vjernika nije radi izgradnje osobne ili zajedničke pobožnosti, ili okupljanje oko doktrina ili dogmi, ili postizanje svojih i zajedničkih ciljeva, primjerice spasenja, ili pripadnosti pojedinoj crkvi, denominaciji ili ekumenskoj zajednici, ili predanost izabranoj svrsi, poput misije, ili evangelizacije urbi et orbi (latinski: grada i svijeta). Primarna svrha kršćanskog zajedništva je vidljiva i Duhom Svetim ispunjena povezanost vjernika, kao udova Kristova tijela, s Kristom, kao njegovom glavom. Tada, i samo tada, takvo zajedništvo kršćanskih vjernika može postati i biti postojano duhovno svjetlo svijetu i duhovna sol zemlji. U takvom kršćanskom zajedništvu moguće je izgrađivati vlastitu i zajedničku pobožnost, služiti jedni drugima u duhu i u istini, držati se zdravog nauka, svoje spasenje graditi sa strahom i drhtanjem, pripadati vidljivoj crkvi te biti poslušan Kristovoj Velikoj zapovijedi.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA