Naslov
Ljudska prava u hrvatskoj emigrantskoj misli (1945–1990)
(Human Rights in Croatian Emigrant Thought (1945–1990))

Autori
Čulo, Ivan

Izvornik
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (0350-2791) 46 (2020), 2; 439-643

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
hrvatski emigrantski mislioci ; jugoslavenski pristup ljudskim pravima ; Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima ; ljudska prava ; filozofija prava ; Hijacint Eterović ; Bonifacije Perović ; Mirko Meheš ; Branko Martin Pešelj ; Jure Petričević ; Bogdan Radica ; Kvirin Vasilj ; Franjo Nevistić ; Gvido Saganić ; Tomislav Sunić
(Croatian emigrant thinkers ; Yugoslav approach to human rights ; Universal Declaration of Human Rights ; human rights ; philosophy of law ; Hijacint Eterović ; Bonifacije Perović ; Mirko Meheš ; Branko Martin Pešelj ; Jure Petričević ; Bogdan Radica ; Kvirin Vasilj ; Franjo Nevistić ; Gvido Saganić ; Tomislav Sunić)

Sažetak
Pojam ‘ljudska prava’ imao je ključnu ulogu u etici i političkoj filozofiji, pravu i politici, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, a svaka ozbiljnija rasprava o suvremenosti sadržavala je bar spomen na ljudska prava. Prije 72 godine donijeta je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, najprevođeniji i najutjecajniji pravni akt našega doba, kojim su uspostavljena tzv. moderna ljudska prava i kojim svaki čovjek postaje subjektom međunarodnog prava. Time je raskinuta veza s pozitivističko-pravnim konceptom ‘prava čovjeka’, koji je bio isključivo u domeni svake pojedine države. U radu se istražuje i ocjenjuje pristup hrvatskih emigrantskih mislilaca o ljudskim pravima od vremena pripreme i donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Prilikom njezina usvajanja 1948. u Ujedinjenim narodima bivša Jugoslavija bila je jedna od rijetkih država koja nije glasovala za Deklaraciju. U samostalnoj Hrvatskoj službeni prijevod Univerzalne deklaracije objavljen je tek 2008. U radu se ukratko prikazuju obilježja, položaj i okružje hrvatske emigracije te službeni jugoslavenski pristup ljudskim pravima. Analiza hrvatske emigrantske misli provedena je za četiri razdoblja: 1. 1945–1960, 2. 1961–1970, 3. 1971–1980, 4. 1981–1990. Ljudska su prava kreirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima na idejama personalizma, prirodno-pravne koncepcije, univerzalizma i solidarizma, a preuzeta su i svoj razvoj ili degeneraciju, ovisno o pristupu, doživljavaju u svojoj suprotnosti: individualizmu, pravnom pozitivizmu, kozmopolitizmu i egoizmu. Stoga u prvi plan izbija problem u poimanju utemeljenja, sadržaja, opsega i svrhe ljudskih prava kako u komunističkom, tako i u liberalnom poimanju svijeta i čovjeka. Na te okolnosti ukazuju hrvatski emigranti, a već krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih Hijacint Eterović, Bonifacije Perović i Mirko Meheš sustavno analiziraju Univerzalnu deklaraciju smatrajući je ne samo velikim dostignućem u shvaćanju čovjeka kao ‘osobe’, već i značajnim korakom u napretku međunarodnog prava. Iako bezrezervno prihvaćaju Univerzalnu deklaraciju i njezine personalističke temelje, ipak se kritički osvrću na neka rješenja i nedostatke u njoj. Razmatraju i kontekst prihvaćanja, bliskosti i udaljenosti Univerzalne deklaracije u odnosu na tadašnje politike, ideologije, filozofije i svjetonazore. Eterovićevi i Perovićevi tekstovi najraniji su promišljeni pristupi problematici ljudskih prava od strane hrvatskih autora, a odlikuje ih izraziti personalistički pristup. U 1960-ima izrazito vrijedan doprinos proučavanju ljudskih prava u socijalističkim ustavima ostvaruje Branko Martin Pešelj, a Gvido Saganić i Jure Petričević tijekom 1970-ih i 1980-ih sustavno prate sva događanja na međunarodnoj razini pokušavajući ukazati na kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji. U 1980-ima novu dimenziju shvaćanja ljudskih prava, s političke desnice, iznosi Tomislav Sunić. Kroz više desetljeća svojim radovima obranu ljudskih prava za pojedince i narode zastupaju Kvirin Vasilj, Franjo Nevistić i Bogdan Radica. Proučavanje i bavljenje ljudskim pravima u hrvatskim okvirima započelo je i duže trajalo u emigraciji nego u domovini. Iako, uglavnom s neosnovanom stigmom ‘državnih neprijatelja’ i pristalica ‘režima NDH’, hrvatski su emigranti u svojim radovima zastupali raznovrsne teorije, ideje i pristupe ljudskim pravima te isticali vrijednosti demokracije i pluralizma. To ne samo da nije bilo svojstveno jugoslavenskom pristupu, već je bilo izričito i zabranjivano. Stoga misao hrvatskih emigranata zaslužuje dolično mjesto u hrvatskoj tradiciji promišljanja ljudskih prava.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA