Naslov
Lazareti metafilozofije: metoda i metafizika u autoterapijskim diskursima filozofije
(Lazarets of Metaphilosophy. Metaphysics and Method in Auto–Therapeutic Discourses of Philosophy)

Autori
Mikulić, Borislav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u zbornicima skupova, cjeloviti rad (in extenso), znanstveni

Izvornik
Metafilozofija i pitanja znanstvene metodologije : radovi petog Okruglog stola Odsjeka za filozofiju / Mikulić, Borislav ; Žitko, Mislav - Zagreb : Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2020, 15-81

ISBN
978-953-175-908-3

Skup
5. okrugli stol nastavnika i studenata Odsjeka za filozofiju. Metafilozofija i pitanja znanstvene metodologije

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 07.12.2019

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
metafilozofija ; metoda ; metafizika ; metapsihologija ; metakritika
(metaphilosophy ; method ; metaphysics ; metapsychology ; metacritique)

Sažetak
Rad predstavlja uvodni historijski pregled i nacrt sistematskog razumijevanja pojma metafilozofije u širokom rasponu od njegove moderne konceptualizacije u analitičkoj filozofiji jezika (Lazerowitz), motivirane Freudovim pojmom metapsihologije, preko kritičkog modela metafilozofije kod Adorna i kritike postmodernih antifilozofija (Badiou) natrag do romantičke filozofije jezika (Hamann, Herder) i Aristotelova shvaćanja filozofije kao metode. Rad preispituje rašireno uvjerenje da je neologizam metafilozofija skovan u analogiji sa starijim umjetnim terminom metafizika i da ga treba ispravno razumijevati kao posebnu vrstu refleksije filozofije o samoj sebi ili kao filozofiju drugog reda. Takvo je shvaćanje visoko problematično utoliko što cijepa metadiskurse o filozofiji na izvanjske (npr. kulturalne, psihoanalitičke, sociološke, političke) i unutrašnje po kojima je metafilozofija samo prošireni diskurs iste filozofije prvog reda. Rezultat toga je da takvo razumijevanje metafilozofije u analitičkoj tradiciji danas proizvodi uglavnom preskriptivne ili normativne prikaze filozofije i uvode u filozofiju (Rescher, Williamson, Horwitch) ili čak pokušava uspostaviti novu disciplinu unutar filozofije poput ontologije, etike i dr. (Overgaard i dr.). Suprotno tome, u novijoj “kontinentalnoj” tradiciji, sâm pojam metafilozofije rastočen je raspravama koje nastavljaju starije antifilozofske tendencije posthegelovskih filozofija od Feuerbacha preko Nietzschea i Kierkegaarda, Wittgensteina, Freuda i Lacana, uključujući Badiouove pokušaje reintegracije antifilozofije u metafilozofiju. Na takvoj širokoj i složenoj pozadini, pokušavam precizno istražiti kako neki metakoncepti — lingvistički pojam metajezika u smislu poietičke funkcije prirodnog jezika, pojam metakritike, kakav je u romantičkoj filozofiji jezika afirmirao J. G. Hamann protiv Kantova “transcendentalnog purizma uma”, termin méthodos, koji se kod Platona i Aristotela često zamjenjuje izrazom metiénai (tragati) — daju skupa adekvatniji model reprezentacije “prirodne” pripadnosti metafilozofije filozofiji nego metafizika.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija, Filologija

Napomena
Abstract

Lazarets of Metaphilosophy. Metaphysics and
Method in Auto–Therapeutic Discourses of
Philosophy The paper attempts to give both an
introductory historical survey and an outline
of a systematic understanding of the notion of
metaphilosophy in the wide range between its
conceptualization in the modern analytic
philosophy of language (Lazerowitz), which is
clearly motivated by Freud’s concept of
metapsychology, through
models of metacritique in Adorno and the
critique of postmodern antiphilosophies in
Badiou, back to the romantic philosophy
of language (Hamann, Herder) and to Aristotle’s
conception of method. The paper questions the
widespread assumption that the
neologism metaphilosophy is forged in analogy
to the older artificial term metaphysics and
that it should properly be understood as
a kind of distanced, second–order reflection of
philosophy on itself. However, this
understanding has proved highly problematic
since splitting meta–discourses about
philosophy into those from without (e.g.
cultural, psychoanalytic, sociological,
political) and those from
within, according to which metaphilosophy is a
mere extension of the discourse of first–order
philosophy. As a result, immanentist approaches
to metaphilosophy in the analytic tradition
nowadays produce mostly prescriptive or
normative introductions to philosophy (Rescher,
Williamson, Horwitch) or try to establish a new
discipline within philosophy parallel to
ontology, ethics etc. (Overgaard et al.).
By contrast, in recent ‘continental’
philosophy, the very idea of philosophy is
dissolved by anti–philosophical debates
extending the old trends of post–He­ gelian
trans–philosophies from Feuerbach and
Marx through Nietzsche and Kierkegaard to
Wittgenstein, Freud, and Lacan, including Alain
Badiou’s attempts to reintegrate
antiphilosophies into metaphilosophy. On such a
vast background, I try to scrutinize how some
metaconcepts — the linguistic notion of
metalanguage in the special sense of the poetic
function of natural languages, the romantic
philosophy’s notion of metacritique,
conceived by J. G. Hamann against Kant’s
“transcendental purism of Reason”, and the
Greek notion of method, often explained or
substituted by metiénai (pursuing) in Plato and
Aristotle — generate,
if taken together, a more real model of
representing how metaphilosophy belongs to
philosophy more “naturally” than
metaphysics does.

POVEZANOST RADA