Naslov
Otto Wagner i hrvatska arhitektura
(Otto Wagner and the Croatian Architecture)

Autori
Damjanović, Dragan

Ostali urednici
Marić, Domagoj

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ; FF Press

Grad
Zagreb

Godina
2020

Stranica
128

ISBN
978-953-175-793-5

Ključne riječi
Otto Wagner, Viktor Kovačić, Vjekoslav Bastl, Eduard Kramer, Theodor Träxler, Juraj Zaninović, Jože Plečnik, Josip Costaperaria, Franz Kaym, Max Fabiani, Alfred Fenzl, Osijek, Beč, Zagreb, Rijeka, Opatija, Lokrum, Dubrovnik, Brijuni, secesija
(Otto Wagner, Viktor Kovačić, Vjekoslav Bastl, Eduard Kramer, Theodor Träxler, Juraj Zaninović, Jože Plečnik, Josip Costaperaria, Franz Kaym, Max Fabiani, Alfred Fenzl, Osijek, Vienna, Zagreb, Rijeka, Opatija, Lokrum, Dubrovnik, Brijuni, Art Nouveau, Sezession)

Sažetak
Monografija donosi uvid u raznolike utjecaje arhitekta Otta Wagnera na hrvatsku arhitekturu. Ugrubo mogla bi se podijeliti na dva dijela. Prvi dio govori o neposrednom utjecaju Otta Wagnera na hrvatsku arhitekturu, o njegovim radovima koji su posredno ili neposredno vezani za Hrvatsku, a drugi, veći dio, o radovima njegovih učenika u Hrvatskoj. Iako, nažalost, na području Hrvatske nije realizirao niti jednu građevinu jedan je projekt Wagner ipak izradio za našu zemlju. Riječ je o iznimno atraktivnom natječajnom projektu za osječku župnu crkvu svetih Petra i Pavla iz 1893. koji je predviđao inovativnu otvorenu upotrebu lijevanoga željeza u izvedbi stupova u unutrašnjosti, no koji je odbačen u korist naposljetku realiziranog daleko tradicionalnijeg neogotičkog projekta njemačkog arhitekta Franza Langenberga. Žiri, koji su čini istaknuti stručnjaci iz Beča, Zagreba i Osijeka, Wagnerov je projekt odbacio jer su smatrali da svojim rješenjem ne odgovara izgledu jedne katoličke crkve. Monografija, nadalje, pokazuje da su investitori jedne od najvažnijih Wagnerovih realizacija iz 1890-ih, robne kuće Neumann na Kärtnerstrasse u Beču, braća Neumann, porijeklom iz Hrvatske. Pokazuje i njegovu suradnju s tvrtkama Bothe & Ehrmann i Zagorka, te govori o ogradi koja je po Wagnerovu projektu izvedena u Dubrovniku. Kako je spomenuto, drugi dio knjige govori o radovima Wagnerovih učenika u Hrvatskoj. U njegovoj se Specijalnoj školi školovao ukupno 191 učenik, od kojih su dva gotovo cijelim svojim opusom vezani za Hrvatsku – to su poznati prvaci hrvatske moderne arhitekture Vjekoslav Bastl i Viktor Kovačić. Osim Bastla i Kovačića ostalo je malo poznato da je na području današnje Hrvatske rođen još cijeli niz arhitekata koji su se školovali kod Wagnera: Josip (Josef) Costaperaria (Krapje kod Novske, 2. 6. 1876. – Ljubljana, 12. 7. 1951.), Gustav Flesch von Brunningen (Split, 17. 12- 1877. – Beč, 22. 4. 1939.) te Juraj (Giorgio/Georg) Zaninović (Zaninovich)(Split, 27. 4. 1876. – Buenos Aires, Argentina, 6. 11. 1946.). Nadalje još je jedan Wagnerov đak, iako rođen u Donjoj Austriji, Theodor Träxler (Horn, Donja Austrija, 7. 10. 1881. - ?). gotovo cijeli svoj opus ostvario u Hrvatskoj – u Rijeci. Nadalje, brojni su Wagnerovi učenici, koji su inače živjeli i radili u Beču ili nekom drugom centru Austro-Ugarske projektirali za Hrvatsku, ponajprije za Istru i Dalmaciju koje se početkom 20. stoljeća intenzivno počinju turistički razvijati (poput Marcela Kamerera, Jože Plečnika, Otta Schöntala, Maxa Fabianija i drugih). Hrvatski dijelovi opusa svih njih se obrađuju u ovoj monografiji. Od svih je hrvatskih Wagnerovih đaka nesumnjivo najvažniji Viktor Kovačić. Studirao je u Beču na Akademiji između 1896. i 1899. i već za studija izrađivao je iznimno inovativne projekte, kao što pokazuje njegov diplomski rad – projekt za dvorac ruskih careva u Oriandi na Krimu. Po povratku u Zagreb 1899. Kovačić se objavom tekstova borio za postulate moderne arhitekture, a paralelno je izradio i brojne projekte za stambene, poslovne, javne i sakralne građevine kao i urbanističke planove. Samo se na rijetkim njegovim ostvarenjima, poput kuće Oršić-Divković u Masarykovoj ulici u Zagrebu (1906-07.) kod njega osjeća utjecaj radova Otta Wagnera. Vrlo rano Kovačić razvija poseban arhitektonski jezik baziran na kombiniranju elemenata povijesnih stilova i moderne. Najvažnija su mu djela bez ikakve sumnje crkva svetog Blaža u Zagrebu (1911-14.), jedna od prvih građevina u Hrvatskoj u čijoj je izgradnji korišten armirani beton, te zgrada Burze za robu i vrednote, također u Zagrebu, u kojoj se danas nalazi središte Hrvatske narodne banke (1923-27.). Sa svojim klasicističkim pročeljem prekrivenim kvalitetnim mramorom s Brača te reprezentativnim, u cijelosti sačuvanim, interijerom s glavnom burzovnom dvoranom nadsvođenom velikom armiranobetonskom kupolom, ova građevina predstavlja najreprezentativniji primjer javne arhitekture 1920-ih godina u Hrvatskoj. Za razliku od Kovačića koji se vrlo brzo po završetku školovanja odmaknuo od Wagnerova stila drugi Wagnerov hrvatski učenik, Vjekoslav Bastl, ostat će u puno većoj mjeri vjeran secesiji. Na Akademiji u Beču studirao je 1899- 02., no već 1899. imao je prilike realizirati prve projekte u Zagrebu zahvaljujući okolnosti da se zaposlio kao projektant u poduzeću Hönigsberg i Deutsch, u to vrijeme najvažnijem arhitektonskom birou u Zagrebu. Prva realizacija mu je zgrada ljekarnika Josipa Pečića u zagrebačkoj Ilici na kojoj se motivima – postavljanjem dekoracije u obliku zmija oko pehara na vrhu zabata, neposredno referirao na ulogu zgrade kao apoteke. U razdoblju koje dolazi (1902. – 1907.) to će mu biti glavni način oblikovanja pročelja zgrada. Stvarao je, naime, zgrade s pročeljima – reklamama. Pročelja zgrade Josipa Kalline u Masarykovoj u Zagrebu prekrio je tako majoličkim pločicama budući da se Kallinina tvrtka bavila proizvodnjom keramičke robe. Dijelove pročelja kuće Rado na Trgu bana Jelačića u Zagrebu oblikovao je pak tako da imaju izgled unutrašnjosti zubarske ordinacije – Eugen Rado bio je naime u to vrijeme najugledniji zagrebački zubar. Najoriginalnije rješenje primijenio je na kući Eugena Viktora Fellera na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve ulice u Zagrebu. Na njezin je ugao postavio motiv koji predstavlja golemu bocu napitka Elsa-Fluid, a koji je u to vrijeme Feller proizvodio i koji mu je donio ogromnu zaradu (Elsa Fluid se koristila u to vrijeme kao svojevrsni univerzalni lijek). Nažalost, za razliku od kuća Rado i Kallina, kuća Feller je kasnije pregrađena tako da se ovaj originalni primjer secesijske arhitekture više ne može vidjeti u izvornom obliku. Osim stambenih i poslovnih zgrada Bastl je projektirao i zgrade Trgovačko- obrtničke komore i Trgovačko obrtničkog muzeja u Zagrebu (1902-03.), i danas jedan od najslikovitijih secesijskih kompleksa u gradu. Bastla je zanimala metafizika pa je motive nabijene simbolizmom uključivao u svoje projekte (poput šišmiša na Kallininoj zgradi), a i diplomski mu je rad bio projekt za Palaču okultnih znanosti u Parizu (1902.). Poput Kovačića i Bastl se kasnije okreće prema klasicizmu i realizira u tome stilu brojne projekte u Zagrebu od kojih je svakako najpoznatiji novi kompleks tržnice Dolac (1926- 30.). Uz spomenute arhitekte na prostoru današnje Hrvatske, ponajprije na području Istre, Primorja i Dalmacije, djelovali su i Wagnerovi učenici nastanjeni u drugim centrima Austro- ugarske Monarhije, ponajviše u Beču: Max Fabiani, Eduard Kramer, Marcel Kamerer, Jože Plečnik i drugi. Projektirajući hotele te kuće za odmor na Jadranu, u Opatiji, Dubrovniku, Voloskom i Lovranu ovi su arhitekti odigrali ključnu ulogu u počecima razvoja hrvatskog turizma. Od osobitoga je značaja opus arhitekta Eduarda Kramera koji je na Brijunima u prva tri desetljeća 20. stoljeća realizirao cijeli niz hotela i drugih turističkih objekata namijenjenih elitnom turizmu – bečkoj eliti koja je ovo otočje birala kao mjesto odmora i rehabilitacije. Ljepota hrvatske obale privukla je i arhitekta Alfreda Fenzla. Povijesni spomenici i prirodne ljepote otočića Lokruma kod Dubrovnika navele su ga da utopijski projekt izgrade palače svjetskog mira iz 1900. smjesti upravo na Lokrum. Osim njih na hrvatskoj je obali, u Rijeci, tada važnoj pomorskoj luci, živio i radio između 1911. i 1914. Wagnerov student Theodor Träxler. U tom je kratkom periodu uspio realizirati dva iznimno značajna i inovativna djela – samostan benediktinki i jednu od najmodernijih kazališnih zgrada onodobne Europe – Teatro Fenice podignuto u samome središtu Rijeke od armiranoga betona. S hrvatske je obale, iz Splita, potekao Wagnerov student Juraj Zaninović, koji je, međutim, svoje projekte odreda realizirao u drugim zemljama – projektirao je tako poznati Zmajski most u Ljubljani te niz secesijskih građevina u Trstu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam, Povijest, Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA