hrvatski

O naglasku izvedenica tvorenih dometkom "-āč"

Razmatrajući u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom "Govor Imotske krajine i Bekije" naglasak imenica muškoga roda, Mate Šimundić navodi da su neke imenice »akcenatski dvostruko zastupljene«: tako se primjerice uz "pìvāč", "piváča" (tj. "pjèvāč", "pjeváča") javlja i naglasni lik "pȉvāč", "pȉvāča" (tj. "pjȅvāč", "pjȅvāča"). Primjeri poput "pȉvāč" ne pripadaju u književni jezik, jer su sve izvedenice dometkom "-āč" danas naglasno ujednačene i sklanjaju se prema uzorku "kòvāč", "kováča". U prilogu se raspravlja o takvim i sličnim primjerima, te se propituje je li rečena naglasna ujednaka poželjna, tj. bilježito hrvatska. Pri tome se izvedenice dometkom "-āč" uspoređujuju s izvedenicama dometkom "-ār", gdje je naglasna raspodjela jasna: "slȉkār", "slȉkāra" (prema "slȉka"), ali "kìpār", "kipára" (prema "kȋp", "kípa"). Ta je pak usporedba moguća zato što su oba dometka »prjedvisna« (László), tj. "-āčꞋ" i "-ārꞋ". Na temelju se navedene razglobe predlaže da se naglasni likovi poput "pȉvāč" (koje i danas potvrđuje npr. "Studenački rječnik" Ivana Babića), kao i naglasni likovi drugotnih izvedenica ženskoga roda, poput "pȉvačica" (tj. "pjȅvačica"), »standardiziraju«, jer je hrvatština, među ostalim, obilježena i čuvanjem mjesta visine tona u tvorbi, dakle istomjesnošću oviska, za razliku od prijegiba, gdje je za hrvatski bilježita upravo njegova raznomjesnost.

Mate Šimundić ; naglasak imenica muškoga roda ; dometak -āč ; dometak -ār

nije evidentirano