hrvatski

Je li Vidrić doista pisao »jugoslovenskim esperantom«?

U svojoj je kritici drugoga izdanja Vidrićevih "Pjesama", koje je objavljeno godine 1921. s predgovorom Jovana Dučića, Antun Branko Šimić u "Jugoslavenskoj njivi", među ostalim, prigovorio Vidriću da mu je jezik »neke vrste jugoslovenski esperanto«, jer da ne piše »jednim dijalektom«, nego da rabi svojevrsnu njihovu »smesu«, tj. da »meša dijalekte«. Smjestivši na taj način pitanje Vidrićeva jezika u okvire dijalektologije, Šimić je posve zanemario svu zamršenost stanja u kojem se je našao hrvatski (književni) jezik krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća. Naime, poput niza drugih hrvatskih književnika, i Vidrić je glavninu svojih pjesama napisao u razdoblju u kojem se je započela ozbiljavati zamjena jednoga književnoga jezika drugim (Vidrić je maturirao 1892., iste godine kada je objavljen i Brozov pravopis). Ta se zamjena biranoga iliti uzornoga sustava u hrvatskoj filologiji obično nazivlje »pobjedom hrvatskih vukovaca«. U prilogu se razmatraju posljedice te »pobjede« na Vidrićev jezik, i to usporedbom (malobrojnih) očuvanih Vidrićevih autografa i pojedinih objavljenih pjesama. Pri tome se opisuju različite izmjene koje je, ako je vjerovati Lunačeku – po Boranićevim uputama, učinio Vidrić pri objavljivanju svoje zbirke godine 1907. Posebice se razmatra prva, tzv. »programna« pjesma u zbirci te se uspoređuje sa svojom rukopisnom inačicom. Razgloba pokazuje da Vidrić izvorno nije bio prihvatio promjene koje je donio prijelaz stoljeća, ali da je postupno, možda hotimice, a možda i pod stanovitim pritiskom, pristao unijeti određene preinake u tekst svojih pjesama, i to na slovničnoj, pravopisnoj, a mjestimice i na slovopisnoj razini.

Vladimir Vidrić ; Antun Branko Šimić ; jugoslavenski esperanto ; hrvatski književni jezik ; Zagrebačka filološka škola ; hrvatski vukovci

nije evidentirano