hrvatski

Nulta stopa PDV-a nije i ne može biti socijalni instrument

U osnovi svake porezne reforme leži cilj uzdizanja razine štednje i investicija, ostvarenja jednostavnosti poreznog sustava, porezne progresije i smanjenja javne potrošnje a time i ukupnog poreznog opterećenja. Uvođenje poreza na dodanu vrijednost u 1998. godini imalo je za cilj uklanjanje porezne neefikasnosti i disproporcija proizašlih iz tadašnjeg poreznog sustava. No, još uvijek nije jasno kako su se kreatori ekonomske politike odlučili na takav potez kada je znano da PDV ima značajan regresivan učinak na siromašne, mijenja odnos između sadašnje i buduće potrošnje, dakle štednja opada a time i ekonomski rast te da je ulazak u EU još uvijek dalek. Ekonomski efekti koji su pratili uvođenje PDV očituju se u rastu nezaposlenosti, padu realne kupovne moći pučanstva, ekspanziji javnog duga, nelikvidnosti, inflatornom i tečajnom pritisku te osiromašenju socijalno ugrožene kategorije pučanstva. Regresivan učinak PDV na siromašno pučanstvo neće se ublažiti nultom stopom PDV-a na kruh i mlijeko već se samo stvara privid da će se položaj socijalno ugroženih poboljšati dok će u stvarnosti doći do daljnjeg pada realnog raspoloživog dohotka, dakle daljnjeg osiromašenja.

PDV; nulta stopa; socijalni standard; siromaštvo

nije evidentirano