hrvatski

Pastoralni djelatnik u službi dijaloga i pomirenja

Autor u članku u četiri točke biblijsko‑teološki i teološko‑pastoralno analizira i propituje tri povijesno specifična, a ujedno relevantna čimbenika zagovaranja i promicanja dijaloga, oproštenja i pomirenja kako unutar povijesne Kristove Crkve tako i na razini povijesti svekolikog čovječanstva. Usredotočuje se na religiozno‑kršćanski, na katolički i na hrvatsko‑specifični čimbenik. U središtu zanimanja, odnosno istraživanja je pastoralni djelatnik, ili dušobrižnik kao izraziti zagovornik i promicatelj dijaloga, oproštenja i pomirenja u Crkvi i u društvu općenito. Stoga autor najprije govori o Isusu iz Nazareta kao istinskom promicatelju dijaloga, pomirenja i oproštenja (1. točka). Ističe da se Isus koristio dvama pastoralnim modelima: prvi u živim i neposrednim susretima s konkretnim ljudima, a drugi u svojim prispodobama iz konkretnog čovjekova života. Tako autor posebnu pažnju posvećuje prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu (usp. Lk 15, 11-32). Ukazuje na Nazarećanina koji je svojim djelovanjem do danas ostao nezastarivom pastoralnom paradigmom za Crkvu i pastoralne djelatnike, osobito u odnosu na dijalog, oproštenje i pomirenje unutar povijesne Isusove Crkve, unutar svakog društva i u cijelom svijetu. Tu Nazarećaninovu pastoralnu paradigmu autor prepoznaje u Drugome vatikanskom koncilu (2. točka), koji napušta apologetski stav i otvara se prema odijeljenim kršćanima (ekumenizam), prema drugim religijama i nevjerujućima (dijalog), promovirajući na najvišoj katoličkoj razini dijalog, pomirenje, oproštenje i mir, i to lokalno i globalno. U koncilskom duhu nastavlja i crkveno učiteljstvo Katoličke crkve ; primjerice papa Pavao VI. govori o »dijalogu spasenja«, a papa Ivan Pavo II. o »pastoralnom dijalogu«. Na tom su koncilskom putu i uvjerenju također i dvojica hrvatskih teologa, T. J. Šagi‑Bunić i V. Bajsić, koji su osobito u prvim postkoncilskim godinama i unutar ideološki zatvorenoga i jednoobraznoga komunističkog sustava promicali dijalog i pomirenje.I danas, kao i tada iznimno je važno poimanje dijaloga te dvojice teologa, a isto tako i njihovo razlikovanje između dijaloga i polemike. Na tragu Nazarećanina posebno je papa Franjo, koji neumorno zagovara dijalog, pomirenje i oproštenje ad intra i ad extra (3. točka). Papa zagovara i promiče, primjerice dijalog Katoličke crkve na četirima razinama: s čitavim svijetom, s drugim religijama, s odijeljenim kršćanima i unutar naroda Božjega. Upravo članove Crkve koju predvodi, a napose pastoralne djelatnike svih služba i položaja, papa Franjo upozorava da Katolička crkva, s jedne strane, uvijek polazi od konkretnoga povijesnog čovjeka na zemlji i milosrdnog Oca na nebu. S druge strane, ona je pozvana tješiti, hrabriti i liječiti, a ne moralizirati i ne osuđivati. Oproštenje i pomirenje su u Papinoj pastoralnoj paradigmi conditio sine qua non današnjeg pastorala. Naposljetku u 4. točki autor kritički propituje koliko hrvatski pastoralni djelatnici prakticiraju, odnosno ne prakticiraju dijalog, oproštenje i pomirenje u svojoj raznovrsnoj pastoralno‑crkvenoj svakodnevnoj praksi. Ističe da i današnjem svakom pastoralnom djelatniku kao pastoralni imperativ i dalje ostaje neponovljivi uzor Nazarećanin, smjerokaz Drugi vatikanski koncil i postkoncilsko crkveno učiteljstvo, te posebni poticaj rimski biskup papa Franjo. Na kraju autor govori o najrazličitijim adresatima s kojima se susreće aktualni pastoralni djelatnik. Istodobno autor donosi i određena konkretna pastoralna načela za pastoralnog djelatnika u službi dijaloga i pomirenja.

pastoralni djelatnik ; dijalog ; pomirenje ; oproštenje ; Katolička crkva ; hrvatski teolozi o dijalogu

nije evidentirano