hrvatski

Radovi Ruđera Boškovića iz teorijske astronomije i nebeske mehanike (monografija Žarka Dadića, Zagreb, Sveučilišna knjižara, 2014.), 220 pp.

Ruđer Bošković (1711- 1787) razmatrao je gotovo sva važna astronomska pitanja svog doba i njima se bavio gotovo čitavog svog života. Prikazuje se kako monografija Ž. Dadića opisuje razvoj Boškovićevih ideja i metoda od prvih djela, pa sve do njihova konačnog oblika u velikom posljednjem djelu Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (Bassano, 1785). Prikazuje se kako se je Bošković nakon studija u Rimu zainteresirao se za Newtonovu prirodnu filozofiju koja je povezana sa heliocentričnim sustavom, što je bilo u suprotnosti s teološkim stavovima crkve i predavanjima u Rimskom kolegiju. U to je doba pisao i tiskao disertacije koje su služile završnim obranama studenata. Već rane njegove rasprave ukazuju na teškoće s kojima se suočio kada je htio suvremene znanstvene rezultate uskladiti s učenjem o mirovanju Zemlje. U knjizi se analiziraju i uspoređuju različita Boškovićeva djela u kojima je usavršavao metode određivanja staza nebeskih tijela, a posebno se ističu dvije njegove rasprave koje je objavio još dok je predavao u Rimskom kolegiju. To su Dissertatio de cometis (Rim 1746.) i De determinanda orbita planetae ope catoptricae ex datis vi, celeritate, et directione motus in dato puncto (Rim 1749.). U njima je sadržano ishodište svih Boškovićevih ideja i radova iz teorijske astronomije i nebeske mehanike. U Dissertatio de cometis dao je svoju prvu verziju metode određivanja staze kometa koja je bila polazište za sve njegove kasnije savršenije metode. Tu metodu nije samo usavršavao za staze kometa, već ju je pokušao primijeniti i za određivanje drugih staza nebeskih tijela koje nisu parabolične. Djelo je značajno i zato što u njemu Bošković prvi puta iznosi ideje o postojanju relativnog zvjezdanog prostora u kojem se nalaze i gibaju sva tijela, te je dostupan našim osjetilima i drugog apstraktnog apsolutnog prostora u kojem Zemlja miruje, ako se zvjezdani prostor giba prema apsolutnom gibanjem obrnutim od gibanja Zemlje u relativnom zvjezdanom prostoru. U drugoj raspravi De determinanda orbita planetae Bošković je objavio svoju metodu određivanja vrste staza nebeskih tijela, koju je uspješno primjenjivao u rješavanju mnogih problema teorijske astronomije i nebeske mehanike. Bošković je u toj raspravi došao do relacije koja je istovjetna s vis viva integralom i do kriterija koji iza toga slijedi, što su na drugi način imali Newton i Moivre. Ta mu je metoda poslužila u određivanju staza koje su eliptične, ali su bliže paraboličnim, te u raspravi o međusobnim perturbacijama Jupitera i Saturna. Autor tumači da se Bošković u svim svojim astronomskim radovima koristio metodama koje su se u to vrijeme pomalo smatrale zastarjelima (konstruktivnom, trigonometrijskom i algebarskom), budući je bio školovan na matematičkoj tradiciji Euklidove geometrije, a u to vrijeme su Euler, d'Alambert i Lagrange razvijali nove analitičke metode i infinitezimalni račun. Pojava novih metoda dovela je do transformiranja dotadašnjih rezultata koji se tada prikazuju analitički. Primjerice tako je Newton mehaniku interpretirao geometrijski, a njegovi se rezultati u prvoj polovici 18. stoljeću formaliziranjem analitičkih metoda reinterpretiraju i prikazuju analitički. Bošković je bio svjestan prednosti novih metoda ali se ipak ne uključuje u tokove nove matematike, što se značajno odražava na njegov rad i različito prihvaćanje i vrednovanje njegovih radova u istaknutim znanstvenim krugovima. Kako nije bio vješt u analitičkim metodama, Bošković je geometrijsku metodu dalje razvijao i unaprijedio. Ipak njegovi su dokazi i izvodi ponekad bili tako složeni i dugi, da su ideje ostale u njima skrivene.

Ruđer Bošković, teorijska astronomija, nebeska mehanika

nije evidentirano