hrvatski

Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku

U radu pod naslovom Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku toponimi se tretiraju kao strane riječi koje, za razliku od drugih tuđica, u jezik ulaze bez druge semantičke komponente osim geografskih pojmova koje označavaju. Toponimi su prve, a često i jedine riječi koje iz jedne kulture prodru u drugu. Jezični izvori toponima brojniji su od izvora tuđica pa su brojniji i posrednici i zakonitosti prilagodbe, osobito na fonološkom planu, dok različitim grafičkim i pravopisnim pristupima nastaju i morfološke dvojbe. Slika postojećih i mogućih pravila prilagodbe stječe se na temelju proučavanja korpusa iz različitih razdoblja te se s protokom vremena prati odmak od posrednika. S obzirom na grafiju jezici se dijele na latinične, nelatinične i nepisane, preuzimane posredstvom prvih dviju skupina. U sva tri slučaja nužno je proučavanje polazišnog jezika, a ne samo ciljnoga, pri čemu se osim grafije u obzir prije svega uzimaju fonološka i etimološka jezična komponenta.

fonološko-etimološko načelo, aproksimacija, toponimijski morfemi

nije evidentirano