hrvatski

Parezija u djelu Željka Mardešića

U članku je riječ o pojedinim aspektima nama suvremenih tema što ih je Mardešić otvarao još od 1991. Točnije: riječ je o načinu na koji je to činio, otvoreno i beskompromisno se dotičući neuralgičnih točaka u životu Katoličke Crkve. Sintagma „otvoren govor”, odnosno parezija (grč. parrhēsia) spominje se u Novom zavjetu četrdesetak puta i odnosi se na: 1. pouzdanje ; 2. svjedočenje i 3. otvoren, jasan, nedvosmislen govor uperen protiv prijetvornosti u vlastitoj sredini. Ovdje je posebice riječ o pareziji kao autokritici kakva je uglavnom zanemarivana u povijesti života Crkve, a u Mardešićevim tekstovima pojavljuje se kao dobrohotno prepoznavanje i propitivanje kriza religije te kao „skidanje maski”. Mardešićevu pareziju obilježavaju intelektualno poštenje, dijalogičnost te senzibilnost za znakove vremena. U usložnjenim odnosima i problemima našega današnjeg svijeta, pedesetak godina nakon Koncila, postalo je očito da Crkva u nas biva izložena opasnosti da zaglibi u političkom katolicizmu ili da, za razliku od Koncila, osuđuje sekularizam, a pritom sama preuzima njegove mehanizme, što se može čitati i kao znakove krize u odnosu religije i vjere ili čak krize autentične vjernosti Evanđelju u Crkvi. Mardešićevu pareziju, međutim, karakterizira stilska odmjerenost, znanstvena suzdržanost i ljudska obzirnost pa njegovi tekstovi zahtijevaju pomno čitanje i razumijevanje. Inače, može doći, kako to nerijetko, nažalost, biva, do skraćenih pa i iskrivljenih tumačenja ili do tumačenja bez oštrice parezije.

Mardešić ; parezija ; intelektualno poštenje ; dijalogičnost ; znakovi vremena ; politički katolicizam ; sekularizam

nije evidentirano