hrvatski

Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.-2013.

U ovome su radu opisane i analizirane književne prakse hrvatskih pisaca koji su živjeli i stvarali u Njemačkoj od 1990. do 2013., tj. od raspada Jugoslavije do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Polazeći od teze kako na književni život bitno utječe društveno-ekonomski položaj i radno-pravni status pisaca, načelno su se nametnule tri skupine Hrvata, a time i hrvatskih pisaca: 1) pisci politički emigranti, osobe koje su primarno iz političkih razloga, zbog neslaganja s političkim sustavom, emigrirale u Njemačku: Malkica Dugeč, Vjenceslav Čižek, Ivan Ott, Gojko Borić, Jozo Mršić i Hrvoje Lorković ; 2) pisci hrvatski službenici, osobe koje su hrvatska država ili Katolička crkva uputile na rad u inozemstvo i koji ne pripadaju u emigrante niti u migrante u uobičajenom smislu: Jozo Župić, Adolf Polegubić, Acija Alfirević, Luka Marković, Miroslav Lovčanin i Mladen Lucić te 3) pisci ekonomski migranti, odnosno pisci potomci ekonomskih migranata, kamo pripada velika većina, više od 99% naših sunarodnjaka, s dvama naraštajima, starijim: Irena Vrkljan, Dragutin Trumbetaš, Nada Pomper Gulija, Zdravko Luburić, Zvonko Plepelić i Pero Mate Anušić i mlađim: Jagoda Marinić, Marica Bodrožić, Nicol Ljubić, Nataša Dragnić i Marijana Dokoza. U radu su opisane, usustavljene i kontekstualizirane heterogene književne prakse navedenih pisaca, uz naglašen komparatistički i interdisciplinaran pristup, u prvome redu kroz imagološku prizmu. Istražena je interakcija hrvatske i njemačke književne kulture te dvosmjerni utjecaj književne produkcije i skupine u kojoj nastaje.

Hrvati u Njemačkoj, hrvatska književnost, emigrantska književnost, migrantska književnost – nova njemačka književnost, kanon, identitet

nije evidentirano