hrvatski

Charles Taylor o hermeneutici ‘sebe-bivstvovanja’

Rad problematizira Taylorovu teoriju morala u kontekstu rasprave o identitetu iz djela Izvori sebstva preko tumačenja hermeneutske – heideggerijanske – provenijencije spoznajnoteorijskih izvora za koje autorica drži da stoje u temelju Taylorove koncepcije identiteta. Teza je da je taylorovski viđenom problemu spacijalne orijentacije imanentna ontologija »osobnog identiteta« ili »sebstva«, čija struktura – u epistemološkom pogledu – reflektira misaonu strukturu mišljenja (tu)bitka u Heideggerovu Bitku i vremenu. Na početku rada krećem od situiranja teme, ilustrirajući spoznajnu vezu između Aristotela, Heideggera i Taylora jer Taylor promišlja dobro kao (moralnu) okosnicu ljudskog djelovanja, a potonje je svrha njegovih filozofijsko­ antropologijskih i etičkih promišljanja. Dakle, obuhvaća moralne temelje koji su ucijepljeni u stanovitoj metafizici, tako da je i njegovo razmatranje spacijalne orijentacije moguće shvaćati i tumačiti kroz prizmu ontologije morala. Drugi dio rada bavi se spoznajnim uvidima koji su zajednički Heideggerovu Bitku i vremenu i Taylorovim Izvorima sebstva, naročito semantika njihova (filozofskog) jezika i teleološkoontološki aspekt bivstvovanja Heideggerova (tu)bitka, odnosno Taylorova sebstva u prostoru tj. eteru dobra. U posljednjem dijelu rada raspravljati će se o Taylorovom shvaćanju fenomena spacijalne orijentacije.

Aristotel ; Martin Heidegger ; Charles Taylor ; dobro ; spacijalna orijentacija ; (tu)bitak ; sebstvo

nije evidentirano