hrvatski

Komunikacija i kognitivne sposobnosti u djece i adolescenata s umjerenom, težom i teškom mentalnom retardacijom

Nepoželjna, neprilagođena ponašanja predstavljaju ozbiljnu prepreku punom razvoju potencijala kod svake osobe, pa tako i kod osoba sa mentalnom retardacijom, kod kojih takvo ponašanje dodatno otežava uključivanje u socijalnu sredinu, odnosno proces rehabilitacije. Stoga je na fakultetu za defektologiju započeto istraživanje kojim se željelo utvrditi oblike nepoželjnih ponašanja, njihovu učestalost i eventualnu povezanost s nekim karakteristikama djeteta i uvjetima njihova razvoja, kod djece i omladine s teškoćama u razvoju. Rezultati dosadašnjih istraživanja upućuju na veću ili manju povezanost spoznajnog razvoja i javljanja raznih oblika nepoželjnih ponašanja kod osoba s mentalnom retardacijom u zavisnosti od vrste ponašanja i težine mentalne retardacije. Komunikacija je jedna od najbitnijih determinanti adaptiranog ponašanja. Osobe s mentalnom retardacijom pokazuju velike teškoće u uspostavljanju adekvatne komunikacije, kako sa članovima najbliže obitelji, tako, i još više, sa članovima u vlastitoj i široj socijalnoj sredini. Utvrđeno je da postoji povezanost različitih razina komunikacijskih sposobnosti i određenih oblika nepoželjnih ponašanja. Problemi kojima se bavi ovaj rad iz čega proizlazi i globalni cilj, odnose se na karakteristike spoznajnih i komunikacijskih sposobnosti i njihove relacije, kod djece i adolescenata s umjerenom, težom i teškom mentalnom retardacijom, kod kojih je primijećeno javljanje nepoželjnih oblika ponašanja. Uzorak ispitanika činilo je 82 djece i adolescenata sa umjerenom, težom i teškom mentalnom retardacijom kod kojih je utvrđeno prisustvo nepoželjnih oblika ponašanja. 31 dijete bilo je u životnoj dobi od 5 do 10 godina, a 51 ispitanik u dobi od 10 do 18 godina. Za ispitivanje spoznaje korištena su tri mjerna instrumenta: ˝Skala za ispitivanje senzorno- motoričke inteligencije˝, ˝Ljestvica psihičkog razvoja predškolske dječje dobi, Brunet-Lezine˝ i ˝Baterija za ispitivanje predoperacijskog mišljenja, BIPOM-1˝. Za ispitivanje komunikacije korištena je ˝Lista za procjenu ponašanja djece s teškoćama u razvoju - područje komunikacija˝, ˝AAMD skala adaptivnog ponašanja za djecu i odrasle - područje komunikacija˝ i ˝Upitnik za procjenu govorne komunikacije osoba s umjerenom i težom mentalnom retardacijom˝. Razine spoznajnog razvoja i razvoja komunikacije utvrđene su posebno za mlađu (5-10 godina) i stariju (10-18 godina) skupinu ispitanika i to na osnovu manifestnih rezultata primijenjenih mjernih instrumenata. Struktura kognitivnih sposobnosti utvrđena je za cijeli uzorak ispitanika, sa parcijaliziranim utjecajem dobi i spola u svrhu homogeniziranja uzorka. Analiza latentnih dimenzija provedena je metodom glavnih komponenata i orthoblique analitičkom rotacijom, za svaki primjenjeni mjerni instrument. Kvazikanoničkom korelacijskom analizom relacija između primjenjenih mjernih instrumenata za ispitivanje spoznaje, dobiveni su odnosi koji nam govore o svojstvima kognitivnih sposobnosti u našem uzorku ispitanika. Struktura komunikacije utvrđena je za poduzorak od 50 ispitanika u cijelom rasponu životne dobi (5-18 godina), faktorizacijom rezultata ˝Upitnika za procjenu govorne komunikacije osoba s umjerenom i težom mentalnom retardacijom˝. Faktorizacija je provedena Hotellingovom metodom glavnih komponenata, a uz primjenu plum-brandy kriterija izolirano je 17 značajnih dimenzija koje zajedno objašnjavaju 92, 24% varijance originalnih varijabli. Zbog bolje definiranosti faktora interpretirana je ortogonalna varimax analitička rotacija. Povezanost spoznaje i komunikacije ispitana je kavzikanoničkom koleracijskom analizom u skupini ispitanika maleđ i starije kronološke dobi, te skupini ispitanika u cijelom rasponu životne dobi. U sve tri skupine ispitanika utvrđena je statistički značajna povezanost između spoznajnih sposobnosti i komunikacije. Najslabija povezanost utvrđena je između senzorno-motoričkog razvoja sa razvojem govornog razumijevanja. Iz ovog proizlazi da je završetak senzorno- motoričkog razdoblja nužan, ali ne i dovoljan uvjet za usvajanje jezika i razvoj verbalne komunikacije. Na razvoj verbalne komunikacije, osobito razumijevanja govora, u velikoj mjeri utječu prilike za usvajanje govora, odnosno komunikacijsko okruženje djeteta. Komunikacijsko okruženje, koje sadrži trenutačne zahtjeve za dijete i mogućnosti koje dijete ima da komunicira, neminovno utječe na pragmatičku i lingvističku komunikacijsku kompetenciju. Komunikacijsko okruženje osoba sa mentalnom retardacijom obično je izobličeno, iskrivljeno, te im ne pruža iste mogućnosti za komunikaciju kao što imaju osobe koje nisu mentalno retardirane. Iskrivljenost se između ostalog sastoji u često didaktičnom odnosu kojeg nehendikepirani partner u komunikaciji zauzima prema hendikepiranom i kad to nije primjereno, te u rjeđem komuniciranju osoblja u ustanovama sa osobama koje imaju teškoća u komunikaciji. Nedostatak komunikacijskih zahtjeva prema osobama s mentalnom retardacijom također je faktor koji ograničava razvoj lingvističkih vještina. Ispitanici kojima se bavi ovo ispitivanje u najvećem broju žive u nestimulativnoj sredini, bilo da se radi o smještaju u instituciji, bilo u obitelji nižeg socijalno-ekonomskog i edukacijskog statusa, pa su prilike i uvjeti za razvoj adekvatne komunikacije, a posebno verbalne, neodgovarajući i nedostatni. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na važnost osiguravanja odgovarajuće okoline u smislu postavljanja zahtjeva, očekivanja i mogućnosti komuniciranja za djecu sa mentalnom retardacijom, kako bi se povećala njihova motivacija za učenje vještina komunikacije na višoj razini, a za koje postoje kognitivni preduvjeti.

komunikacijske sposobnosti ; kognitivne sposobnosti ; djeca s mentalnom retardacijom ; adolescenti s mentalnom retardacijom ; mentalna retardacija ; poremećaji u ponašanju

nije evidentirano