hrvatski

Mišljenje i djelovanje. O znanju, društvu i vrijednostima

Tekstovi, povezani naslovom "Mišljenje i djelovanje", raspoređeni u tri tematske cjeline, istaknute podnaslovom "O znanju, društvu i vrijednostima", potaknuti su raspravama koje su se u novije vrijeme vodile, većim dijelom u filozofskim, a neke i u teološkim, znanstvenim krugovima. U tom smislu se može reći da su teme aktualne. Druga oznaka ovih tekstova jest što se kroz sve njih – kroz neke više, kroz neke manje – provlači ime njemačko-američkoga filozofa, politologa, povjesničara i teologa Erica Voegelina. Ta činjenica odgovara namjeri da se njegovo ime, barem fragmentarno, predstavi hrvatskoj znanstvenoj javnosti. Knjiga svjesno započinje tekstom o znanju, pomoću kojega se čovjek nada proračunatom životu, a završava nadom, koja nadilazi i znanje i njega samoga. Prvi tekst, naslovljen "(Zlo)uporabljivost (ne)znanja" polazi od dviju karakteristika znanja: prirodoznanstvenog razumijevanja znanja te razmrvljenosti i površnosti informacijskoga „znanja“. Tzv. „društvo znanja“ ne počiva na antičkom idealu znanja kao težnje za istinom, dobrotom i ljepotom, nego na tržišnoj vrijednosti znanja, koje se zapravo sve više pretvara u vještinu, pa možemo reći da je na mjesto istinitosti stupila isplativost. To za posljedicu ima odvajanje znanja od čovjeka i zanemarivanje etičke komponente znanja, što nam se čini nedopustivim, jer zastupamo mišljenje da se znanje ne smije promatrati izvan spleta čovjeka i svih njegovih obilježja. Uz znanje, ističe se važnost svijesti o neznanju kao upozorenju na razarajuće mogućnosti znanja. Stoga se ne može govoriti o neutralnom znanju, nego ono nužno uz sebe veže i etičku komponentu pod vidom mogućih, bilo dobrih, bilo loših, posljedica njegove uporabe. "Ideja kršćanske filozofije" drugi je tekst prve tematske cjeline. Polazeći od suprotstavljenih mišljenja - s jedne strane da filozofija ne može biti nego kršćanska (Pieper), s druge strane da je kršćanska filozofija drveno željezo i nesporazum (Heidegger), analizom različitih pokušaja tumačenja i razumijevanja „kršćanske filozofije“ pokušava se – uzimajući u obzir uvjete, okolnosti i posljedice susreta helenističke filozofije i kršćanstva - naslutiti mogući smjer i način kršćanskoga (filozofskog i teološkog) govora obzirom na tendencije suvremenih filozofskih gibanja. Pri tom je nezaobilazno pitanje odnosa svjetonazora i mišljenja. Posljednji tekst u okviru govora o znanju je spoznajnoteorijske naravi. Prvi filozofi zapada u svojim filozofskim promišljanjima polaze, doduše, od vidljive stvarnosti u kojoj se odvija njihova egzistencija, no ne zaustavljaju se na njoj, nego nastoje doprijeti do onoga što nije ni u prvi mah primjetljivo, niti do kraja spoznatljivo. Filozofija kao „ljubav prema mudrosti“, a ne kao „mudrost“ sâma, sadrži u sebi dinamičnost, ona nikada ne postiže svoj konačni cilj u punini, ali živi od stalnog „kretanja“ prema njemu. Mudrost nadilazi znanje, bilo pojedinačno, bilo zbroj svih (mogućih) znanja. Kontemplacija kao metoda filozofije dovodi do praga onih stvarnosti koje se ne daju jednostavno intersubjektivno verificirati. No, to nikako ne bi smio biti razlog njihova apriornog odbacivanja, jer bi to značilo nijekanje filozofije u njezinoj izvornosti. S obzirom na posredovanje takvih spoznaja, odvaguju se prednosti simboličkoga govora, koji u sebi nosi veću sadržajnost od pojmova koji su po definiciji ograničeni, čime neminovno gube dio sadržaja. "Kontemplacija i simboli – metoda i govor filozofije" snažno se oslanja na Voegelinovu filozofiju svijesti, njegovo razumijevanje egzistencijalne napetosti u kojoj čovjek živi te na njegovu teoriju o simbolima. Poglavlje o društvu sadrži tekstove koji se bave temama politike i religije. Otvara ga kratka rasprava "Država – za opće dobro". Budući da ne postoji općeprihvaćena definicija države, najprije se nastoji prikazati moguće pristupe razumijevanju države, polazeći od razlikovanja između države i društva, karakteristika države te suverenosti naroda kao legitimacije vlasti. Potom se razmatraju značenje i dvije glavne koncepcije općega dobra: normativno-apriorna i aposteriorna. S obzirom na ostvarivanje općega dobra država ima svoju zadaću i svoja ograničenja. Raspravlja se i o mogućnostima definicije općega dobra u uvjetima pluralizma pri čemu se konstatira potreba općeg prihvaćanja temeljnih vrednota na kojima počiva društvo i koje čine okvir općega dobra za konkretnu političku zajednicu. U uvjetima pluralizma problemi se grupiraju oko tri glavna pitanja: 1. čije dobro treba uzeti u obzir? ; 2. kako se kolektivnim odlukama najbolje može odrediti opće dobro? ; 3. što je supstantivni sadržaj općeg dobra? Jednoznačnog i općeprihvaćenog odgovora na ta pitanja nema, nego se kao elementi općega dobra pokazuju i same pretpostavke demokracije i demokratskoga procesa. Na kraju se opće dobro povezuje s „etosom dijeljenja“ i odgovornošću pojedinca ne samo za sebe nego i za drugoga i za društvo u kojem živi. "Kršćanstvo u susretu s političkim teorijama" želi, između ostaloga, pokazati mogućnosti doprinosa kršćanstva političkoj zajednici. Polazi se od činjenice da je svaki kršćanin u jednoj osobi član i Crkve i društva i političke zajednice i da kao takav ima obvezu aktivnog sudjelovanja u njima. Iz perspektive suvremenih političkih teorija u spletu pluralnoga društva glavno pitanje stabilnosti društva odnosi se na mogućnost utemeljenja političkih vrijednosti. Komunitaristički pokušaj rješenja, koji uključuje moralne dijaloge na komunalnoj razini, čini se prihvatljivim i za kršćansku zajednicu. Naglašava se i potreba izgradnje političke kulture pri čemu na razne, društvu prihvatljive, načine svoj doprinos može dati i Crkva. U fokusu sljedeća dva teksta stoje elementi iz političke teorije Erica Voegelina. "Političke religije u djelu Erica Voegelina" započinje predstavljanjem glavnih ideja njegove filozofije politike. Jezgru svake političke filozofije za Voegelina predstavlja antropologija. Čovjeka promatra u odnosu prema svijetu, društvu i Bogu, te ga kao takvoga uzima za polazište filozofije politike. Osobitu važnost pridaje čovjekovoj religioznoj komponenti. Budući da u ideologijama otkriva religiozne strukture i simbole, velik dio života bavi se detekcijom kvazireligijskih elemenata i struktura kako u političkim sustavima tako i u društvu, ali i u filozofiji. Takav pristup uključuje i njegovo specifično razumijevanje političkoga, koje obuhvaća sve segmente čovjekove egzistencije i čovjekova iskustva. Ovakvom razumijevanju političkoga korespondira i prošireno razumijevanje čovjekove religioznosti, te proširenje pojma racionalnosti. Po Voegelinu, i religija i politika imaju zajednički korijen u ljudskoj naravi. Ideologije zloupotrebljavaju tu činjenicu odgovarajući na čovjekove religiozne potrebe sadržajima koji su imanentni i koji po sebi čovjeka ne mogu ispuniti u njegovom religioznom traženju. Takve pojave u povijesti Voegelin naziva gnozom. Upravo jasno diferenciranje političke i religijske komponente ljudskosti može doprinijeti sprječavanju zloporaba religije od strane politike. Bez obzira na terminološke nedorečenosti, Voegelin je ukazao na mehanizme koji nam itekako mogu biti od pomoći u prosudbi suvremenih duhovnih gibanja. S pozadine opisanog razumijevanja filozofije politike treba razumjeti i njegovo razumijevanje demokracije, kako se izlaže u "Eric Voegelin: temelji demokracije". Budući da je za države koje obuhvaćaju veliku površinu važan sustav zastupničke demokracije, Voegelin, studirajući fenomen i značenje reprezentacije, razlikuje tri tipa reprezentacije: deskriptivnu ili elementarnu, egzistencijalnu i transcendentnu. Pri tom se pokazuje da za njega važnu ulogu igra pitanje izvora političke moći. Institucije se mogu smatrati demokratskim kad svi građani imaju mogućnost sudjelovanja u izborima. To, međutim, nije dovoljno iz jednostavnog razloga što ozbiljnost izbora podrazumijeva dostupnost ispravnih informacija važnih za donošenje odluke o izboru. Kvaliteta demokracije ovisi o tri stvari. Prva se tiče tipa političke elite koja oblikuje političke (izborne) teme. Vladajuća elita ne bi smjela dopustiti teme koje kod građana bude prekomjerne emocije. To se može postići dogovorom stranačkih vođa, a zahtijeva međusobno povjerenje. Druga važna stvar za kvalitetu demokracije je izbor samih tema, a treća stanje svijesti birača u trenutku glasanja, a koje ovisi o ozbiljnosti predizborne kampanje. Međutim, demokratska procedura ne znači da su i društvo i političke institucije također demokratski. Naglasak je za Voegelina na onom predpolitičkom, na uvjetima koji su nužni za stvaranje i funkcioniranje demokratskog sustava, a to su građani s izgrađenom demokratskom sviješću i odgovornošću. Tome u prilog ne idu suvremeni mediji, osobito oni koje Voegelin u njihovu djelovanju naziva pragmatičnim i opojnim i koji svojim djelovanjem remete red u duši pojedinca i red u društvu. Treća tematska cjelina posvećena je vrijednostima. Nakana je prvoga teksta, naslovljenog "Ljudsko dostojanstvo između znanosti i svjetonazora", bez sumnje nemoguća misija: prodrijeti do izvora ljudskoga dostojanstva. Pitanje ljudskog dostojanstva ne može se promatrati izolirano za sebe jer ono proizlazi iz čovjekove bîti. Stoga se najveća pozornost posvećuje različitim mogućnostima pristupa čovjeku i problemima koji iz toga proizlaze. Nasuprot antropologiji fundiranoj na spoznajama dobivenim isključivo metodama prirodnih znanosti postavlja se sintetička filozofska, koja, uz to što u sebi integrira rezultate prirodnih znanosti, prihvaća pojam stvarnosti koji prekoračuje granice empirijskoga. Pri tom se polazi od čovjekova iskustva samoga sebe kao tjelesno-duhovne cjeline u kontekstu cjelokupne stvarnosti. U promišljanjima se pokazuje da je već sâm način pristupa problematici uvjetovan svjetonazorom, što je u kontekstu dosegnuća prirodnih znanosti osobito vidljivo u interpretaciji dobivenih spoznaja. Potom se pokazuje neprihvatljivost pokušaja određivanja ljudskog dostojanstva s polazišta bilo koje ma kako eminentne vlastitosti čovjeka, te potreba holističkog pristupa koji ipak neće i ne može do kraja zadovoljiti intelektualnu radoznalost i nastojanje egzaktnog objektiviranja ljudskog dostojanstva. Upravo ta nedefiniranost dostojanstva omogućuje njegovu zloporabu, ali ga i štiti od privatizacije. Stoga se zahtijeva priznavanje i prihvaćanje nedodirljivosti ljudskog dostojanstva u svim fazama čovjekove dijakroničnosti kao nediskutabilnog temelja ljudskih prava. Na kraju se iznose neke od opasnosti koje proizlaze iz reducirane utilitarističke koncepcije „ljudskog dostojanstva“. Najviša vrijednost ljudskoga života navodno je zdravlje. Stoga zdravlje i odnos čovjeka prema zdravlju te odnos i utjecaj zdravlja na druge aspekte ljudskoga života predstavlja temu teksta pod naslovom "Diktatura zdravlja i stečaj života". U tekstu se pokušava analizirati odnos suvremenog čovjeka prema zdravlju s posebnim osvrtom na proturječnosti koje takav odnos sadrži. Čini se da je ljudsko zdravlje roba koja ima najviše interesenata i na kojoj se najviše zarađuje. Uz školsku medicinu praćenu farmaceutskom industrijom, savjetima i receptima za očuvanje i ponovno zadobivanje zdravlja obiluju i najrazličitiji alternativni pokreti. I svakodnevna prehrana pretvara se u recept za zdravlje. Uz to se veže i kult tijela – imperativ je mlado i zdravo. U tu svrhu pojavljuju se praktike koje u sebi sadrže i religijske elemente dok se u isto vrijeme religijska praksa pretvara u čisto zdravstveni ili estetski pothvat. I dok s jedne strane opsjednutost zdravljem zdravlje pretvara u najvišu vrijednost, s druge se strane teška bolest i starost pokušavaju „pobijediti“ nasilnim prekidom života. Posljednji tekst poglavlja o vrijednostima, a ujedno i posljednji tekst knjige otvara „eshatološku“ perspektivu: "Ima li nade u današnjoj filozofiji?" Nakon uvodnih razjašnjenja pojmova i određivanja okvira u kojima će se odvijati rasprava, u tekstu se analizira zastupljenost nade kao teme u povijesti filozofije. Polazeći od značenja nade u grčkoj antici, stavlja se naglasak na razumijevanje nade iz perspektive kršćanstva, osobito u misli Tome Akvinskoga. Već u Srednjem vijeku u koncepciji Joakima da Fiore prepoznaje se pokušaj imanentiziranja kršćanske nade. U Novom vijeku, na tragu Descartesova spoznajnoteorijskog zaokreta, pod utjecajem eksperimentalno-matematički usmjerene paradigme znanstvenosti, nema mjesta za nadu budući da ona izmiče važećim metodama spoznaje. Filozofija egzistencijalizma ponovno tematizira pitanje nade kojoj se pristupa na različite načine. U tekstu se donosi usporedba dvaju filozofa egzistencijalizma koji se u poimanju nade fundamentalno razlikuju: Ernsta Blocha, marksističkog utopista i Gabriela Marcela, filozofa koji se oslanja na kršćansku poruku. U nastavku se donosi prikaz duhovne situacije suvremenog čovjeka u svijetu podvrgnutom procesu globalizacije. Na kraju se iznosi skica perspektive i zadaće filozofije kao predvodnice globalizacije duha, što može postati pretpostavkom globalizacije nade koju nudi kršćanska poruka.

znanje, metoda filozofije, kršćanstvo, politika, religija, dostojanstvo, zdravlje

nije evidentirano