hrvatski

Katolička eshatologija u svjetlu postmoderne

U situaciji kada izgleda da su rezerve smisla gotovo iscrpljene, povijesni su zadaci katoličke eshatologije probuditi nadu u budućnost, vratiti povjerenje u smisao osobne i zajedničke povijesti. U tom smislu katolička eshatologija prvotno znači govor o budućnosti kao Božjem dolasku i događaju u Isusu Kristu koji čovjeku i povijesti daje svoju istinu ; ona zapravo nije drugo nego govor o Bogu koji je u Kristu eshaton, odnosno, budućnost i smisao svega što postoji. Budući da uskrsnuće mrtvih utemeljeno na Kristovom uskrsnuću spada u središnji sadržaj kršćanske nade, u članku se posebna pozornost pridaje novijim raspravama o značenju tijela u uskrsnuću, te vezi između smrti i uskrsnuća. Narav i sadržaj kršćanske nade nastoje se suočiti i što jasnije odrediti prema ideji reinkarnacije koja danas plijeni pozornost i brojnih kršćana. Kako je kriza budućnosti koja obilježava razdoblje postmoderne usko povezana s krizom istine o čovjeku, ističe se potreba da eshatološka promišljanja budu zasnovana na teološkoj antropologiji koja u Isusu Kristu, Novom Adamu nalazi svoje središte. U današnjoj međureligijskoj perspektivi na osobit način pokazuje se prikladnim govor o čovjeku slici Božjoj jer se tim pojmom, prema izvornom biblijskom značenju, čovjek definira kao biće u bliskom i prijateljskom odnosu s Bogom. Po takvom shvaćanju jedinstvo i prijateljstvo s Bogom spadaju u samu bit čovjeka ; drugim riječima, čovjek je onim određen, što slikovito nazivamo nebom.

budućnost, eshaton, nada, besmrtnost duše, tijelo, reinkarnacija, uskrsnuće, čovjek-slika Božja

nije evidentirano