hrvatski

Pobjeda ratom ili pobjeda pravdom? Vijaya i dhammavijaya

Indijski vladar Aśoka (273/269.–232. pr. Khr.) ostavio je znatan korpus natpisa na širokome prostoru svojega carstva o načelima svoje vladavine. Njegovi su pretci osvojili gotovo čitavu Indiju i područja današnjega Afghanistana i dijela Irana. On je vodio samo jedan rat u Kaliṅgi za istočnu obalu Indije. Strašne posljedice toga rata jasno je opisao na vlastitim natpisima. Potom je obustavio ratovanje i odlučio osvajati svijet načelima (buddhističke) pravednosti. Održavao je diplomatske odnose sa susjednim državama i imao poklisare u svim helenističkim kraljevstvima. Četrdesetak godina gradio je drugačiju Indiju i slao misionare da grade drugačiji svijet. Njegove su misli o ratu, miru, pravednosti i brizi za sva bića jedinstvene u povijesti politike. Loza je Aśokina vladala još pedesetak godina poslije njega, otprilike do 185. g. pr. Khr. Potom je na vlast u dijelu carstva došla brahmanistička loza Śunga (185.–73. pr. Khr.), a sjeverozapad su stali osvajati grčki vladari iz Baktrije, a zatim i neki iranski i drugi narodi. Śunge su vjerojatno zaslužni za neku vrst brahmanističkoga preporoda i vjerojatno je da je za njihova vladanja zaokružen narativni dio velikoga ratničkoga epa Mahābhārata. Možda je u to vrijeme ispjevan i bitan dio misaonoga spjeva Bhagavadgītā u okviru toga epa. U njem se raspravlja koliko je rat grijeh, i u kojem slučaju je dužnost, a nije grijeh ratovati. Tu se brahmanistički nazor prepoznatljivo upušta u polemiku s buddhističkim (ne spominjući ga imenom). U kontekstu takve polemike između buddhizma i brahmanizma (a i jinizma) formulirale su se neke od najznatnijih ljudskih dilema u odnosu na rat, nasilje, pravdu i nenasilnost, i stvorili su se obrisi etičkih pogleda na ljudsko djelovanje i život uopće, koji nas i danas jednako mogu potaći na razmišljanje i zauzimanje stava prema životu i drugim ljudima i živim bićima. I buddhizam i brahmanizam razvili su svoje temeljne pojmove o ljudskoj obvezi da se djeluje iz dužnosti bez obzira na vlastitu korist, s krajnjom svrhom da se ostvari opće dobro i održi svijet. Na taj su način izrazili svojevrstan kategorički imperativ da se djeluje u skladu s idealnim općim zakonodavstvom (dharmom, bilo u buddhističkome ili brahmanisičkome smislu), a indijski su ga mislioci izrazili na takav način dvije tisuće godina prije Kanta. Razlika između brahmanističkoga i buddhističkoga shvaćanja ipak je u tome što po brahmanističkome shvaćanju treba toj svrsi težiti djelujući samozatajno iz dužnosti, bez obzira na moguće nanošenje patnje drugima, dok po buddhističkome shvaćanju tu svrhu treba ozbiljiti upravo iz milosrđa koje nas navodi na najveće napore da bismo ljude i druga osje- ćajuća bića spasili od patnje i tjelesne i duševne propasti. Mnogi buddhistički i jinistički nazori i vrijednosti bili su ipak s vremenom prihvaćeni i u hinduizmu.

Aśoka ; Bhagavadgītā ; rat ; pravda ; dharma ; dhammavijaya

nije evidentirano