hrvatski

Božje milosrđe u nauku poslijekoncilskih papa

Nauk petorice poslijekoncilskih papa o Božjem milosrđu odgovor je na osobite potrebe suvremenoga, duhovno osiromašenog i izranjenog čovjeka i svijeta te je dio zadaće Crkve koja treba odjelotvoriti slovo i duh Drugoga vatikanskog koncila. Već je na samom otvorenju Koncila, u svom glasovitom nagovoru Gaudet Mater Ecclesia papa Ivana XXIII. jasno izrazio opredjeljenje Crkve za »ulje milosrđa, umjesto oružja strogosti«, te zaželio da se Crkva pokaže »ljubaznom i dobrostivom majkom svima, punom milosrđa i dobrote«. Pripovijest o milosrdnom Samaritancu nije tek paradigma koja nas podsjeća na duhovnost Drugoga vatikanskog koncila nego se u njoj zrcali usmjerenje i odlučnost Crkve da u suvremenom svijetu bude milosrdan Samaritanac ranjenog čovječanstva. U nauku o milosrđu sva petorica papa naglašavaju važnost društvene i socijalne dimenzije ljubavi te ističu ponajprije nadmoć ljubavi nad pravednošću, a pravednost promatraju u službi ljubavi. Nauk o milosrđu u petorice poslijekoncilskih papa nosi u sebi duboku poruku ljubavi i nade koja svoj izvor i središte ima u Bogu, koji nam je bogatstvo svojeg milosrđa iskazao u Isusu Kristu, u njegovu križu i uskrsnuću. Otajstvo Božjega milosrđa i nada koja iz njega proizlazi pruža nam sigurnost kako nema situacije iz koje ne možemo izići i da nismo, kako je ustvrdio papa Franjo, »osuđeni utopiti se u živomu pijesku«. Naprotiv, određeni smo za život. Izabrani smo, stvoreni i otkupljeni za ljubav, za život u zajedništvu s Trojedinim Bogom, s Bogom koji je ljubav, i čije ime je Milosrđe.

milosrđe, nježnost, ljubav, opraštanje, pravednost, Kristov križ, uskrsnuće, Crkva

nije evidentirano