hrvatski

Put do crkvene nadarbine: srednjovjekovno kanonsko pravo i statuti dalmatinskih gradova

Tijekom razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka svim je klericima papinska Kurija ponudila alternativni put prema crkvenoj nadarbini – potpuno neovisan o sustavu dodjeljivanja nadarbine preko patrona i biskupa ordinarija. Papa je na osnovu svoga punovlašća, plenitudo potestatis, imao pravo dodjeljivanja nadarbina - dovoljno je da se ona odgovarajućom molbom (supplica) zatraži. Međutim, put nije uvijek bio lagan i siguran, nije bilo automatizma, a svako je napredovanje bilo splet najrazličitijih okolnosti, stjecanja povjerenja i naklonosti utjecajnih službenika u biskupskoj ili papinoj Kuriji, traženja korisnih podataka, moćnih patrona i zaštitnika, sklapanja kontakata, veza i poznanstava. Od velike je važnosti bilo imati zaštitnika na visokom položaju u Kuriji koji će progurati molbu kako bi se u rukama imalo pismo o proviziji, koje je u krajnjoj liniji samo papino predstavljanje kandidata lokalnome biskupu ili patronu i koje nipošto ne osigurava i stvarni posjed nadarbine. Premda se uprava Crkvom na dijecezanskoj razini obavljala najvećim dijelom neovisno o papinskoj intervenciji, srednjovjekovni su klerici i laici u papinstvu gledali kao na izvor usluga, pa čak i ako uslugu treba platiti, smatralo se da za njeno postizanje vrijedi potrošiti vrijeme i novac, budući da dolazi od samoga vrha Crkve.

crkvena nadarbina, papina provizija, papina rezervacija, konstitucije, statutarna odredba, razvijeni i kasni srednji vijek

nije evidentirano